Danas se dobiva dojam da razna praznovjerja idu ruku pod ruku s vjerom, kao da se u isto vrijeme može biti vjernik i ponašati se kao da Boga nema. Katkada se čini da je lakše spas tražiti u raznim predmetima, knjigama za samopomoć, kod samoprozvanih iscjelitelja, nego u sakramentima. Izbjegavanje crne mačke, zaobilaženje ljestava, strah od petka trinaestog, vjerovanje u horoskop, čitanje iz dlana, proricanje budućnosti, nošenje talismana, zatim »čišćenja« stanova tamjanom i ostale privatne pseudoliturgijske pobožnosti koje se prakticiraju više nego nedjeljna euharistijska slavlja nerijetko ulaze i u život vjernika. Čovjek tako sam postaje tvorac svoje osobne religioznosti, dok proglašene obrasce vjere ostavlja po strani skrivajući se iza individualne pobožnosti koja vodi u zastranjenje.
S druge strane, javne, nerijetko sramotne i ponižavajuće, ispovijedi na televizijskim ekranima i na stranicama raznih časopisa, postaju dio svakidašnjice, a pomirenje s Isusom u sakramentu ispovijedi izaziva nelagodu, strah pa i osjećaj narušavanja intime. Takva slika svijeta, medijsko bombardiranje sadržajima bez moralnih vrijednosti i nekritički pristup stvarnosti ulaze polako u čovjekovu svijest. Tako se granice između dobra i zla polako brišu, a istina se relativizira i postaje plod trenutnog raspoloženja pojedinca.
I dok kod jednih individualizam dovodi do anonimnosti i nenavezanosti na bilo kakve vjerske obrasce ponašanja i mišljenja, kod drugih rađa željom za prisnim zajedništvom. Da bi se izbjegle negativne pojave poput privatnih pseudopobožnosti, nameće se važnost i potreba duhovnog vodstva koje će vjernicima pomoći da riješe konfliktne situacije koje nose u sebi, svoje strahove i probleme, jer su upravo one često okidač razvoja magijske svijesti. Duhovni razgovori i ispovijed trebali bi omogućiti vjernicima da poteškoće na koje nailaze sagledaju iz perspektive zrelog kršćanina.
Današnji svijet sa svojim izazovima iziskuje da se radi na zajedništvu i vjernicima pruže pravi uzori te daje duhovna hrana unutar Crkve, osobito župne zajednice kojoj pripadaju. Samo tako će se razvijati prava pobožnost i ispravan odnos prema liturgiji.
Meditacija preuzeta sa Glas Koncila
( Irena Popovački )
