Ne mogu se još uvijek oteti utiscima iz Gospića, sa okupljanja HDZ-ovih članova i pristaša koji su napokon, došli vidjeti svoga predsjednika Tomislava Karamarka. A da je gospodinu Karamarku jako dugo trebalo da posjeti Gospić, da svrati bar na kavu, zaista je. Očekivao sam više, puno više i priželjkivao da ću zaista vidjeti nešto, što bi me nadahnulo i ispunilo sva moja politička predviđanja. Kad ono.., slike iz nekih davnih vremena, ponovno gromoglasno pljeskanje, pjevanje i navale staranačkih emocija koje su dovoljno govorile o političkoj budućnosti ovoga grada, grada koji nije doveo u upitnost orjentaciju, odnosno političku budućnost. Gospić se vratio tamo gdje je uvijek i bio, i gdje će najvjerovatnije i ostati, a ono kratko vrijeme „političkog nepostojanja“, bilo je vrijeme ispitivanja, promišljanja i opipavanja bila, to su bila vremena onih koji su pokušali izmaknuti stolice onima koji su i na gospićkom skupu pokazali da postoje i okupljaju impozatan broj poklonika koji će uz njih ostati i dalje, na poznatom putu.
Iako su mnogi došli na skup nadajući da će vidjeti Milinovića i Karamarka kako sjede u suprotnim redovima, da ne komuniciraju ili da ga Milinović čak neće ni dočekati, prevarili su se. Njihov susret bio je u najmanju ruku prigoda da se pokaže kako političari komuniciraju, koji je nivo uzajamnog političkog uvažavanja, kako se predstavljaju svojim članovima i kako su u stvari politički redovi u HDZ-u posloženi. Mnogi nisu došli na svoje, jer im nije pružena mogućnost da vide i najmanji nespretni, neusaglašeni politički manevar dvojice, moglo bi se reći najvećih političkih vođa u HDZ-u, bez razlike na funkciju u stranci. Iako je skup u Gospiću bio zamišljen da približi politička poimanja kandidata koalicijske liste HDZ za Europsku uniju, on je pao u drugi plan, jer se kod svih najviše očekivao govor Milinovića i Karamarka. Ponovno se potvrdilo da je Milinović rođen sa jednom „manom“. Manom koja je je itekako potrebna velikom broju naših političara. Potvrdio je Milinović da njegova „mana“, vrhunski isklesani način govora, kojim dopire do svakog pojedinca, koji je uvijek potkrijepljen činjenicama, kako onim koje dotiču socijalnu problematiku tako i onim koje nikada ne izostavlja – domoljubnu osjetljivost, ne mogu ostaviti ravnodušnim nikoga. Naša politička scena ugnjezdila je puno političara, na žalost svakakvih, od onih koji zamuckuju, kojima se noge tresu, pa do onih koji rijetko kada izuste bilo koju. Milinoviću bi se u stvari ponekad trebalo zabraniti izlazak na pozornicu, jer svojim govorima baca u drugi plan sve one koji bi možda trebali biti „zvijezde“ nekog skupa ili priredbe, no kako to već ide, nakon što Milinović na svoj već dobro oprobani način istrese govor, kod mnogih se stegne srce, otvori duša i uzburka domoljubni naboj. I kako onda tom čovijeku reći skrati, smanji ili nemoj govoriti. Treba ga pustiti da odradi svoje, da kaže ljudima ono što su u stvari željeli i čuti. Da je više takvih govora, siguran sam da bi se narod, bar privremeno, osjećao u ovim vremenima gladi, itekako bolje.
Pojavljivanje Karamarka na gospićkoj govornici bila je prigoda da ga napokon njegovi sljedbenici prvi put vide uživo. Oni koji prate Karamarkova pojavljivanja u javnosti, njegove govore, zasigurno da će reći, ništa novoga, sve kako se i moglo očekivati. Umjeren politički govor u kojeg je ubacio Milinovićeve fitilje domoljubnih naboja čime je ispunio očekivanja pristaša. Govor Karamarka u svakom je slučaju bio probran i dobro odmjeren, no ipak ne toliko dojmljiv da bi gospićko učilište digao na noge. Nikad se u stvari Karamarko i Milinović ne mogu uspoređivati u govorima, jer dok jedan udara iz sveg raspoloživog naoružanja, i dok dira najsitnije osjećaje i srcu najdraže, drugi tek probranim, diplomatskim riječima dopire do publike. U potpunosti dva različita govornika, od kojih svako na svoj način ima svoju karizmu.
Gospićki skup bio je u stvari uvod u ono što tek dolazi. Koliko god bili važni nedjeljni izbori EU parlamentaraca, oni neće biti ni približni lokalnima. Gospićki skup bio je poziv HDZ-ovcima da je vrijeme za ponovno buđenje, jer iako to gospićki i Ličko senjski HDZ-ovci neće priznati, za vrat im, iako povjetarcem, pušu neki novi politički osvješteni pojedinci, ali ima zaista i onih koji su pogriješili ulaz, do kraja pogriješili stranu svijeta i pitaj Boga od kud se stvorili u politici.
Usporedno s tim skupom, održavali su s e i neki drugi skupići…, i to isključivo za odabrane. Mislim tu na okupljanje u otočkom SDP-u, koje je sazvao penzioner Mile Tomaić i nositelj minđuša Tomislav Zrinski, okupljanje koje mi sliči na „rektalnu higijenu“ a ne na političko predstavljanje. Umislio si drug Tomaić da je postao politička faca i gle li vraga, iskočio kao nositelj liste SDP za Grad Otočac. Promašio je i ovaj put drug Tomaić vrata, umjesto trgovine, pardon mirovine, i nastavio se baviti politikom. Političke vođe SDP-ovih gradskih organizacija, poglavito u Gospiću i Otočcu zaista nemaju ništa zajedničko, jer dok Maras na sve načine nastoji okupiti što veći broj pristaša, te javno, sadržajno, i politički utemeljeno predstaviti svoj program, okupiti Gospićane i uvjeriti ih u promjene koje dolaze i koje su nužne, u Otočcu to Matasin čini na još dovoljno netransparentan način. Uteg za vratom Matasinu je zasigurno Mile Tomaić, kojega malo tko prima i uvažava kao ozbiljnog političkog predstavnika stranke koja bi se trebala ozbiljno suprostaviti HDZ-ovoj mašineriji. Poznato je da Tomaić od kad cvili u otočkom SDP-u nije ništa napravio, osim što je uspio sa svojim, nazovimo to istomišljenicima izvjesiti crvenu, stranačku zastavu iznad stana za kojeg kažu da je njihovo sjedište. I dok SDP-ova zastava vijori, mnogi predviđaju da će upravo zbog Tomaića nakon izbora na istom mjestu vijoriti crna zastava, koju će oplakivati sam Tomaić ali i Matasin, koji je sjeo u kola trgovca koji za sobom vuče repove prošlosti, repove kojih bi se i najmanji, najsićišniji političar zastidio i povukao u zapećak, da ga netko ne primjeti i prozove za vrijeme kad je svirao klavir. Gospićki SDP u svakom slučaju s Marasom na čelu pokazuje ozbiljnost i ustrajanost u borbi za lokalne izbore. A da je to tako najbolji je dokaz da ga „tata“ ličkog HDZ-a malo pa malo proziva na skupovima i baca mu iznošene političke rukavice, kojima je istekao rok za upotrebu. Ovaj put djelim pozitivno mišljenje i opravdavam postupak gospićkih HDZ-ovaca, koji su napokon snašli snage da za kandidiraju za gradonačelnika čovjeka sa školom, čovjeka bez zaostalih političkih laktarenja, osobu koja ne vuče repove, koja zna i razumije što govori i koja nije „vrištala“ za vlašću, medijskim protežiranjem i lovatorstvom. Petar Krmpotić jedino je za sada ispravno rješenje kojega u stvari gospićki HDZ-ovci mogu ponuditi, jer u najmanju ruku Krmpotić je dosadašnjim radom zaslužio da bude bar kandidat za budućeg gradonačelnika ličke metropole.
Gledajući trenutačnu političku scenu, u ovo izborno vrijeme, gledajući agdemaktes koji se kuha, više nitkom nije jasno kuda sve to vodi. Dok Kolić, pretendent za župana i dalje samo obećava, i na samo njemu i njegovim pobočnicima svojstveni način obrađuje medije i javnost, mnogi su stava da mu put do čelnog čovijeka Županije neće ni malo biti lagan. Prvenstveno, jer su njegovi politički maniri pročitani, a na toliko puta izgovorena obećanja malo njih obraća pažnju. Obećava kule i vile da bi na kraju ispalio ćorak prema onima za koje misli da šuplja rupa na svirali. Ipak, politički promatrači vremena koja dolaze drže da Kolić itekako ima više prostora, medijske podrške i arsenale politički uvježbanih fightera koji će mu prokrčiti put do trona. Krajnje je smješno uopće spomenuti Zrinskoga kao pretendenta za budućeg župana. Njegovim isticanjem za kandidata za župana, SDP je nanio samom sebi udarac s kojim si je oduzeo ozbiljno uvažavanje na političkoj sceni. Jer, političko djelovanje Zrinskog je zanemarivo, ne postoji i u najmanju ruku je neozbiljno. Nazvao bi njegovo političko djelovanje, ako uopće postoji, kao vijesnike proljeća. Njegovo je uvažavanje u ličko senjskom SDP-u upitno, i preodređeno na propast, poglavito jer su poznati podatci da je aktuelni župan Jurković ne tako davno, navodno sudjelovao u pronalaženju posla uvaženom političaru. SDP sa Zrinskim i Tomaićem zasigurno da osigurava toj stranci, koju bi itekako trebalo uvažavati, bezbrižnu propast na izborima koji dolaze.
Kampanja koja je počela, sadržava sve manire iz ne tako daleke nam prošlosti. HDZ nikako da zaboravi da narod više nije gladan ribica i razvodnjenog vina, a predstave koje upriličuje sajmenim danom u Gospiću sve više sliče na vrtićki igrokaz. U drugim sredinama, rade to pametnije, bar za sada. Barković i Jurković zbog „mira u kući“ zakopali su sjekire, odrađuju ono s čim će pokušati dobiti izbore, i još uvijek mudro šute. Izbori koji nam dolaze ni u najmanju ruku neće biti kao neki prije, razvodnjeni su, bez žara i emotivnih naboja, sve se obavlja prokušanim receptima sa puno manje love, koja se ipak djeli istim osobama i u istu svrhu. Nekim političarima a samim i tim strankama još uvijek nije jasno da će na ove izbore najveći utjecaj imati mediji, kojima više nije lako prodati jaja pod bubrege.
Dražen Prša
