Tumačenje čitanja za nedjelju krštenja Gospodinova

Prorok Izaija u današnjem prvom čitanju govori nam o Duhu Svetom kojim će na poseban način biti ispunjen Mesija tako da bi On mogao donijeti na svijet pravdu, mir i oslobođenje svim ljudima. Ali to pravo i pravednost Božja koje će Isus uspostaviti na ovoj zemlji ne sastoji se u vladanju i gospodarenju nad ljudima, već u poslušnosti svetoj volji Očevoj, u poniznosti, šutnji i u služenju braći ljudima s kojima se potpuno izjednačio u svemu osim u grijehu.
Današnje drugo čitanje iz Djela apostolskih svjedoči nam da su apostoli propovijedali baš Onoga koji primio Duha Svetoga i kojega je nagoviještao prorok Izaija. Oni su propovijedali Onoga koji je sve ljude bez razlike naučio što je pravedno, koji ih je naučio da čeznu za mirom i slobodom. To je Isus Krist kojega sv. Petar apostol naviješta Korneliju, rimskom satniku i njegovoj obitelji koje  krštenjem uvodi u zajednicu vjernika, sv. Crkvu.
Svečano objavljivanje Isusa kao Sina Božjega u rijeci Jordanu i Njegovo mesijansko proglašenje od strane Boga Oca upućeno je svim ljudima da bi vjerovali. Isusovim Krštenjem na rijeci Jordanu Bog objavljuje da je On ljubljeni Sin Očev i vodu čini sredstvom spasenja. Svi koji budu uronjeni u vodu  susrest će Isusa Krista i postati sinovima Božjim. Dok se Isus ponizuje silazeći u rijeku Jordan da primi krštenje od Ivana Krstitelja, Bog Otac ga uzvisuje jer otvara nebesa i šalje Duha Svetoga svojega na nj govoreći: »Ti si Sin moj. Ljubljeni! U Tebi mi sva milina!« (Mk 1,7-11)
Ovim činom otvaranja nebesa Bog Otac je htio označiti da se samo u Isusu Kristu Sinu Božjemu nebo i zemlja sjedinjuju jer po Njemu Bog dolazi k nama i samo po Njemu mi moramo ići k Bogu.Krštenje  od nas zahtjeva da oko sebe nastavimo Kristovo djelo spasenja, jer nas jača pomazanjem Duha Svetoga da se nastavlja i usavršuje Isusov život koji je započeo u nama. Stoga s pravom Crkva od davnina smatra Kristovo krštenje jednim od glavnih Bogojavljenja.
Krštenje Isusovo  je događaj koji bilježe evanđelisti Matej, Marko i Luka, a Ivan ne prikazuje samo krštenje nego Krstiteljev usklik: “Evo Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta!” Događaj je tako važan da ga spominje Petar u govoru Korneliju i njegovim ukućanima koji su zaželjeli uključiti se u zajednicu krštenih uz uvjet da im se ne nameće židovski vjerski običaj obrezanja.
U evanđeljima događaj krštenja ima dva aspekta: Isus je tom zgodom bio predstavljen kao Sin Očev, Jaganjac obećani Mesija. Tako događaj Gospodinova krštenja prikazuje Matej i Ivan. Drugi aspekt zabilježili su Luka i Marko, jer prema njima glas iz neba govori Isusu: “Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” Ovo znači da je Isus došao na Jordan da podrži Krstiteljev pokret te da se solidarizira sa svima spremnim na obraćenje. Tom zgodom se pitao, da li je vrijeme da započne mesijansku djelatnost te ako jest, kakav Mesija treba biti: politički i čudotvorni kako želi narod ili skroviti i ponizni poput Izaijina Sluge Patnika? Dobio je odgovor da je vrijeme za mesijanski nastup, ali da treba biti Mesija skroviti.
Naša liturgija ovaj događaj Isusova života veže s našim krštenjem. U zbornoj molitvi spominjemo događaj Isusova krštenja u Jordanu te prosimo da bismo uvijek živjeli u Božjoj ljubavi svi mi koji smo Božja posinjena djeca, rođena iz vode i Duha Svetoga.Naše je krštenje životni udio na Isusovoj pomazanosti Duhom Svetim. Kao što je Isus snagom Duha postao i ostao skroviti Mesija, tako i mi trebamo slušati poticaje Duha koji govori kroz riječ Božju u našoj liturgiji, zatim kroz našu savjest i događaje života. Ovakvom poslušnošću Ocu u Sinu snagom Duha sve više postajemo sinovi i kćeri Božje.
Odlomak iz knjige proroka izajije uvršten je u današnju liturgiju zato što sadrži riječi “Evo Sluge mojeg” koje se mogu prevesti i s “Ti si sin moj” ili “Ovo je sin moj”. Tim riječima predstavio je kod krštenja glas iz neba prisutnom mnoštvu Isusa.
U kontekstu Izaijine knjige ovo je prva od četiriju pjesama o sluzi Patniku. Sluga je skroviti prorok kojega Bog šalje Izraelcima i poganskim narodima. On u svom djelovanju nailazi na osporavanje te na kraju biva nasilno ubijen, ali ljudi kasnije uviđaju da su njegovim masnicama oni izliječeni te da je on svoj život dao za sve.
Reci 1-4 su Božji govor kojim je predstavljen Sluga. Sluga je Božji miljenik i izabranik zato što poslušno naviješta riječ Božju Izraelcima i poganskim narodima. Ovim Bog uvodi Slugu u javnu službu u zajednici vjernika. Kaže da je na njega Duha svoga izlio. To je pomazanje kakvim su u ono doba uvođeni u javnu službu proroci, kraljevi i veliki svećenici. Materijalno pomazanje znak je duhovne snage kojom Bog krijepi proroka u njegovu pozivu, i to za stalno. Duh je na Slugu izliven i stalno ostaje na njemu. Svojstveno je ovom Sluzi da “vikat neće, trske napuknute neće slomiti, stijenja što tek tinja neće ugasiti” (r. 2-3). Upravo ovim Sluga će biti tip Isusa Mesije: ne ide za vanjskim uspjesima i ovacijama, ne odbacuje moralno posrnule i moralno napukle. Ostajući otvoren za grešnike, on uprisutnjuje Božju dobrotu prema svima ljudima. “Otoci žude za naukom njegovim” (r. 4) odnosilo se povijesno na Izraelce raspršene među poganskim narodima. Oni su spremni na obraćenje, prepoznaju u Sluzi pravog Božjeg poslanika. Posljednja dva retka su Božji govor Sluzi, dok je dosada Bog predstavljao Slugu narodu. “U pravdi te pozvah” (r. 6) – u svom planu spasenja za sve ljude. “Pravda” je ovdje Božje svojstvo i spremnost da stupi u savez s ljudima, da im bude naklonjen. Sluga je znak saveza “s narodom” i znak “svjetlosti pucima” – to jest saveza s Izraelom kao narodom Božjim i svjetla za poganske narode kojima se Bog po njemu želi objaviti. Time je ovaj Sluga tip Isusa univerzalnog Spasitelja.
Sluga će otvarati oči slijepima, izvoditi sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami. Ovo je povijesni prorok iz vremena sužanjstva u Babiloniji koji je trebao vjerovati u oslobođenje te iz međunarodne političke situacije najavljivati nastup Kira koji će sužnjima dati dopuštenje za povratak u domovinu. Međutim, ovaj prorok naviješta i duhovno otvaranje očiju te duhovno oslobođenje. Pomaže ljudima da uvide kako su slijepi i kako im je potreban izlazak na svjetlo. On je i time slika Isusa koji će se predstaviti kao svjetlo svijeta.
Odlomak iz Djela apostolskih je dio Petrova govora u kući Kornelija, rimskog oficira koji je iz Cezareje poslao u Jopu svoje sluge da mu dovedu Petra kao pročelnika Isusovih sljedbenika. Kornelije je već vjerovao u Boga objave, čitao Stari zavjet na grčkom te je čuo za Isusa. Spadao je među tzv. “bogobojazne”, tj. Grke i Rimljane koji su povjerovali u Boga jedinoga, ali nisu mogli prihvatiti obrezanje i zato nisu bili potpuno primljeni u monoteističku zajednicu vjernika. Vijest o širenju Isusova pokreta dobro mu je došla da ispita, prima li Crkva zainteresirane strance, a da im ne nameće obrezanje. Petrov usklik: “Sad shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom narodu njemu je mio onaj koji ga se boji i čini pravdu” odnosi se na povijesnu odluku da se u Crkvu primaju zainteresirani pogani bez nametanja židovskih disciplinskih propisa. Bog želi spasenje svih i poštuje razlike u kulturi naroda. Tako mora postupati i Crkva Kristova.
Petar proglašava u Kornelijevoj kući uskrslog Isusa gospodarom svih. Iz svog uskrslog stanja on može spašavati sve ljude, pripadnike različitih naroda i kultura. Pred Kornelijem Petar razvija glavne događaje Isusova života i djelovanja. Sve je počelo od Krstitelja. Isus je iz Galileje došao na Jordan Krstitelju te se podvrgao pokorničkom krstu i tom zgodom bio pomazan Duhom i snagom. Zatim je “prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao”. U daljnjem toku govora Petar iznosi kako je Bog Isusa uskrisio i odredio da se u Isusovo ime propovijeda oproštenje grijeha svim narodima. Ova propovijed je sažetak misionarskih nastupa.
Bitni događaj, koji su trebali tumačiti svi propovjednici, je krštenje Isusovo kao pomazanje Duhom i snagom. To je uvođenje u mesijansku službu. Iz ovoga izlazi da vjernici krštenjem dobivaju pomazanje Duhom i tako bivaju uvedeni u svoje kršćansko zvanje. Zato je Crkva zajednica krštenih koji imaju udio na Isusovu pomazanju Duhom.
Ovdje sam odlučio punu pažnju posvetiti  Markovoj verziji ovog događaja iako je na misi čitano Matejevo evanđelje(Mk 1, 7-11). Izrazom “u one dane” (r. 9) Marko veže Isusovo krštenje uz djelovanje Krstitelja. Krstiteljev nastup bio je tako poznat da o njemu piše i Josip Flavije, židovski povjesničar. To je dakle sigurno povijesni događaj koji je za prvu Crkvu bio važan, ne samo simbolski.
Marku je – prema grčkom izvorniku – vlastito “bi kršten u Jordan”, ne “u Jordanu”. Time ovaj događaj više povezuje s vjerničkim krštenjem, jer bivamo uronjeni u krsnu vodu. Marko naglašava da je Isus pri izlasku iz rijeke vidio otvorena nebesa i Duha gdje silazi na njega. Za “otvorena” stoji u grčkom izvorniku “razderana”, isti izraz koji je upotrijebljen za razderani hramski zastor prilikom Isusova izdahnuća (usp. Mk 15, 38). Isusov mesijanski nastup omogućuje ponovnu vezu između neba i zemlje. Još više će to omogućiti njegova smrt i uskrsnuće.
Najznačajnija vlastitost Markova prikaza jest što glas iz neba govori Isusu da je on ljubljeni Sin Očev. Riječi ovog glasa skovane su iz dvaju starozavjetnih tekstova. Prvi je iz Pjesme o Sluzi Patniku koju smo imali za prvo čitanje. Drugi je iz Ps 2, 7: “Ti si sin moj, ja te danas rodih!” U prvom tekstu Bog zove svojim slugom ili sinom proroka u času kad počinje proročko djelovanje, spreman na skromnost i na osporavanje koje će doći. U drugom svećenik dovikuje kralju iz davidovske loze na dan preuzimanja službe da je sin Božji zato što preuzima službu vladara u narodu Božjem. Kad su izumrli kraljevi iz loze Davidove, pobožni Židovi i dalje su molili ovaj psalam vjerujući u idealnog vladara kojega će Bog poslati. Kad glas iz neba govori Isusu da je ljubljeni Sin koji je Ocu omilio, hoće reći samom Isusu da je došlo vrijeme za mesijanski nastup. On treba ostaviti zanatsku radnju u Nazaretu i početi propovijedati nastup kraljevstva Božjega. To treba činiti skrovito, poput Sluge Patnika. Treba također biti spreman na osporavanje od strane sunarodnjaka.
S Isusom koji želi vršiti svoj poziv prema volji Očevoj nastojmo i mi  tražiti od Boga svjetlo za svoje svagdanje dužnosti. Neka nam pri tome ne bude kriterij, što nam je ugodno ili što nam donosi priznanja i pohvale, nego što je zaista Božja volja.