Krist je došao osloboditi ljude od njihove zaslijepljenosti. Svojom riječju i sakramentima on u Crkvi otvara njihove oči svjetlu vjere i udjeljuje im spasenje za kojim čeznu.
Prvo današnje čitanje jest iz knjige proroka Jeremije. Bog tješi izgnanike koji su grijehom zaslijepljeni i naviješta povratak u izraelsku zemlju. Taj novi izlazak bit će djelo Očinske ljubavi Božje prema svome izabranom narodu. Jeremija je počeo proročki djelovati kao mladić oko god. 625. pr. Kr. tješeći preostale potomke sjevernih plemena koji su ostali nakon god. 721. kad su Asirci srušili Samariju i velik dio pučanstva deportirali u svoju državu. Kroz dvadesetak godina Jeremija je u Božje ime obećavao svojim sunarodnjacima: ako se mi preostali obratimo, Bog će vratiti potomke odvedenih u domovinu. Proroku je trebala jaka vjera da povjeruje u mogućnost ispravka nepravde nanesene sto godina prije njegova djelovanja. Kasnije, kad je pao i Jeruzalem god. 687. pr. Kr., ovu njegovu utješnu propovijed u obliku pjesme sužnji su u Babiloniji često prepisivali i recitirali da bi lakše podnosili gorčinu ropstva.
“Kličite od radosti Jakovu, podvikujte prvaku naroda!” (r. 7). Već sada se članovi naroda Božjega trebaju zajednički i glasno radovati slobodi koju će Bog u budućnosti udijeliti zasužnjenim sinovima i kćerima svoga naroda. Jakova kao oca dvanaest sinova od kojih se razvio izraelski narod sveti pjesnik naziva prvakom naroda. Prvak ne po brojnosti, stupnju tehničkog i znanstvenog razvoja, vojnoj sili. Nego po objavi koju je od Boga dobivao i savezničkim odnosima s Bogom koji je gospodar povijesti. “Gospodin spasi narod svoj, Ostatak Izraelov!” (r. 7b). Prorok je tako siguran u buduće izbavljenje da o njemu govori kao o prošlom događaju: “Gospodin spasi!” On sam se tome raduje i druge želi tom radošću opojiti. “Ostatak” je očišćeni dio naroda, koji je u mukama tuđine duhovno sazreo i nije zabacio svoju nacionalnu i vjersku svijest. “Izrael” je naziv za državu deset sjevernih plemena koja su se odvojila poslije Salomonove smrti ispod Davidove loze te Samariju učinila svojim glavnim gradom. Izrael je propao kao država god. 721. pr. Kr., ali su ostali potomci Izraela u domovini i u tuđini. Bog obećava da će sužnje dovesti “iz zemlje sjeverne”. Asirija i Babilonija su sjeverno od Palestine. Ovim prorok najavljuje novi izlazak iz ropstva, sličan onome koji je predvodio Mojsije iz Egipta. “Skupljam ih s krajeva zemlje” (r. 8a) je obećanje povratka svima iz sužanjstva, ali i poticaj da u tuđini ostanu vjerni Bogu savezniku.
“Hromi, slijepi, trudnice i rodilje” (r. 8b) koji se vraćaju s “ostatkom” iz sužanjstva su pojedinci i grupe kojima je teško pješačiti. Bog preko proroka najavljuje da misli na njih prilikom vraćanja svoga naroda iz sužanjstva. Spominjući njih, prorok želi svoju povijesnu generaciju potaknuti na posebnu pažnju i uslužnost prema takvim pripadnicima naroda. Oni ne žele sažaljive izljeve sućuti nego postupke iz kojih izlazi da ih smatramo normalnim i punopravnim članovima zajednice. “Vraća se velika zajednica” povezanih međusobno i s Bogom; pomažu se pri povratku i u gorčini sužanjstva.
One koji su u suzama odvedeni Bog će vratiti utješene. To znači da on vidi suze ljudi i da sadržajno tješi. “Potočne vode” kraj kojih će Bog voditi povratnike važne su u krajevima gdje nema kiše u toku sušne sezone. Tko se tada nađe na putu, mora piti iz potoka, a prije svega putovati stazama koje vode kraj potoka. Ovo je još jedan znak Božje brige za materijalne potrebe ljudi. Bog će voditi “putem ravnim kojim neće posrnuti” (r. 9b). U stara vremena nije bilo puno dobrih cesta, a putovalo se skoro isključivo pješke.
Na kraju današnjeg odlomka Bog se preko proroka predstavlja kao “Otac Izraela” te Efrajima naziva svojim prvijencem. Prvorođenci su u stara vremena bili nositelji obiteljske tradicije. Nazvati raspršene pripadnike sjevernih plemena Božjim prvencem značilo je u ono doba obećati im sva prava i šanse pripadnika naroda Božjega. Bog je otac po svojoj savezničkoj vjernosti. Otac spreman na zaštitu i ljubav prema svojim sinovima.
Putovanje hromih, slijepaca, trudnica i rodilja koje spominje Jeremija neka nam bude nov poticaj da s više pažnje i uslužnosti opažamo i pomažemo osobe koje imaju teškoća sa zdravljem ili osobe sa posebnim potrebama, a žele biti tretirane kao punopravni i normalni članovi zajednice.
Drugo današnje čitanje je iz poslanice Hebrejima. Svojim mesijanskim poslanjem Krist je postao jedini pravi svećenik ljudskoga roda. On poziva neke ljude da imaju udjela na poseban način u njegovu svećeništvu te poučavaju ljude koji su u neznanju, pomiruju grešnike i u ime cijele Crkve prinose njegovu žrtvu. Povijesni Isus nije bio iz Levijeva plemena iz kojega su se uzimali hramski službenici za tjedno dežurstvo u jeruzalemskom hramu kao i veliki svećenici. On nije sebi prisvajao pravo da u hramu predvodi bogoslužje, ali jest subotom nastupao na bogoslužju riječi po sinagogama na što su imali pravo svi muškarci Židovi uz pristanak nadstojnika sinagoge. Pisac poslanice Hebrejima prikazuje Isusa kao velikog svećenika novoga saveza zato što je na križu prinio samoga sebe za žrtvu te što sada iz svog proslavljenog stanja zagovara kod Boga ljude.
Reci 1-4 su prikaz velikosvećeničke službe u starozavjetnom rasporedu spasenja. Veliki svećenik se od ljudi uzima i za ljude postavlja. Zadaća mu je da ljude zastupa pred Bogom molitvama i žrtvama te Božju riječ ljudima tumači. Veliki svećenik “može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi, jer je i sam zaogrnut slabošću” (r. 2). Da bi mogao pred Bogom ljude zastupati, mora biti pravi čovjek koji iz iskustva poznaje ljudske nevolje. Glavni liturgijski nastup velikog svećenika bila je žrtva na Dan pomirenja koja se prinosila po posebnom obredu. U velikosvećeničkoj obitelji ljudi su se rađali zato što su bili pripadnici Aronova roda. Postojalo je ustoličenje, ali njime se samo svečano obilježavao javni nastup osobe koja je to po rođenju. U r. 5 sve ove uvjete za svećeničku službu primjenjuje sveti pisac na Isusa: “Tako i Krist ne proslavi sam sebe postavši svećenik, nego ga proslavi Onaj koji mu reče…” (r. Sa). Bog je primio Isusovu smrt na križu kao žrtvu za sve ljude. Uskrisio ga je i učinio zagovornikom ljudi.To sveti pisac potkrepljuje navođenjem Ps 2, 7: “Ti si sin moj, danas te rodih”. Izvorno je to bila pjesma na dan intronizacije kralja iz Davidove loze. Svećenik koji je prevodio obred govorio je kralju da je sin Božji te da na dan ustoličenja biva ponovno rođen zato što preuzima službu davidovskog kralja u izraelskom narodu. Kad su izumrli kraljevi loze Davidove, narod je nastavio recitirati Ps 2 kao pjesmu o budućem idealnom vladaru – Mesiji. Navođenjem ovog retka pisac poslanice Hebrejima izražava vjeru da je Isus obećani Mesija iz loze Davidove. Zatim sveti pisac iz Ps 110, 4 izvodi da je Isus veliki svećenik drugačije, ne aronovske loze: “Ti si svećenik po redu Melkisedekovu!” Ps 110 također je religiozna pjesma za obred ustoličenja davidovskog kralja. Svećenik predvoditelj obreda pjevao je kralju da je on svećenik zato što se kralj brinuo za održavanje hramske zgrade, za izdržavanje hramskog osoblja i reda u predjelu hrama. Bez kraljeve brige veliki svećenik iz roda Aronova ne bi mogao vršiti svoju službu. Zato je kralj nazvan velikim svećenikom drugačije vrste – po redu Melkisedekovu. Prema Postanku 14, 17-24 Abraham je prilikom povratka s vojne protiv četvorice kanaanskih knezova u Salemu Melkisedeku – koji je bio vladar i veliki svećenik grada što će kasnije postati kultno središte Židova, Jeruzalema – dao desetinu ratnog plijena a Melkisedek je za Abrahama prinio žrtvu kruha i vina, u čemu pisac poslanice Hebrejima vidi sliku naše svete mise. Kad su starozavjetni vjernici kralja zvali velikim svećenikom po redu Melkisedekovu, priznavali su mu neku nadležnost u bogoslužju, iako nije bio Aronova roda. U kasnijim vremenima, kad je izumrla Davidova loza, vjernici su u ovoj pjesmi i intronizaciji davidovskog vladara gledali proročanstvo o budućem Mesiji koji će također biti veliki svećenik po redu Melkisedekovu. Kršćani posižu za ovim psalmom da pokažu kako je Isus Mesija, i to svećenički Mesija.
Ovaj odlomak pokazuje bitnu navezanost samog Isusa i cijelog Novog zavjeta na stari Zavjet. Ne možemo razumjeti kršćanstvo bez židovskog korijena Isusa i prve Crkve.
Današnje evanđelje je po Marku. Slijepac koji ispovijeda svoju vjeru u Sina Davidova, što donosi mesijansko spasenje, biva iscijeljen. Tako i svakovrsni slijepci, grešnici i nevjernici koji traže svjetlo spašavaju se po Kristu ako idu za njim. Marko je u 8, 22-26 izvijestio o stupnjevitom ozdravljenju slijepca kojega su drugi doveli Isusu. Ovdje slijepac sam dolazi i moli ozdravljenje a zatim se pridružuje Isusu na putu u Jeruzalem. Ova zgoda više je izvještaj o pozivu nego izvještaj o čudesnom ozdravljenju. Ona pretpostavlja da je slijepi Bartimej vijesti o Isusu s pažnjom primao, nad njima razmišljao te zaključio da Isus jest Mesija iz Davidove loze i da bi bilo veličanstveno pridružiti mu se kao učenik. Slijepe oči nisu mu dopuštale da ga prati na njegovu učiteljskom putu.
“Dođu u Jerihon” (r. 46). Isus je na putu u Jeruzalem gdje ga čeka nasilna smrt. Jerihon je vrlo stari grad tridesetak kilometara sjeveroistočno od Jeruzalema i desetak kilometara zapadno od rijeke Jordan. U svojoj burnoj povijesti bio je više puta spaljivan i rušen. U Isusovo vrijeme Herod Veliki i njegov sin Arhelaj dali su ga uresiti veličanstvenim građevinama. Bio je posljednja postaja galilejskih hodočasnika pred prolaz kroz Judejsku pustinju. Ova zgoda u Markovu evanđelju dobiva posebno značenje iz podatka što se odmah nakon nje Isus “približio Jeruzalemu” (Mk 11, 1).
Bartimej je čekao hodočasnike na izlasku iz grada s nadom da će mu nešto udijeliti. Ime Bartimej je aramejski oblik koji Marko odmah prevodi za svoje grčke čitaoce kao “sin Timejev”. To pokazuje povijesnu pouzdanost događaja i ozdravljenog čovjeka koji je jeruzalemskoj, a kasnije možda i rimskoj zajednici morao svjedočiti dobročinstvo što mu ga je učinio Isus. “Isus Nazarećanin” (r. 47) je kao današnje ime i prezime. U mjestu stalnog boravka ljudi su bili oslovljavani osobnim imenom te pobliže označavani imenom oca ili majke (usp. Mk 6, 3). Izvan svoga mjesta bili su oslovljavani osobnim imenom i mjestom porijekla. Isus Nazarećanin je za Bartimeja poznati galilejski prorok koji propovijeda nastup kraljevstva Božjega i poklanja posebnu pažnju “malenima”, osobama iz puka i bolesnicima. Saznavši tko prolazi, Bartimej viče što ga grlo nosi: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” “Sin Davidov” je naslov za očekivanog Potomka Davidova, Mesiju. Ovim usklikom punim povjerenja Bartimej očituje svoju osobnu vjeru u proroka iz Galileje te izražava uvjerenje da mu može i hoće pomoći. Ušutkivanje od strane hodočasnika izraz je želje da ih prosjak ne ometa u njihovoj pobožnosti na putu u sveti grad. “On još jače vikaše” (r. 48b). Nije se dao zbuniti nego je tražio da bude primijećen i uslišan. Ponavljanje “Sine Davidov, smiluj mi se!” podsjeća na kršćanski liturgijski zaziv, što odražava pouskrsno štovanje proslavljenog Isusa.
Na Isusov poziv Bartimej baci sa sebe ogrtač i dolazi k Isusu. Pod “ogrtačem” ovdje vjerojatno treba razumjeti platno koje je prostro preda se dok je prosio. U Markovu evanđelju često se spominje odjeća (npr. 2, 21; 5, 25-30; 6, 56; 9, 3; 11, 7-8; 13, 16; 15, 20.24). Kao da evanđelist hoće reći kako Bartimej ostavljanjem prosjačkog platna za prošenje svlači staroga čovjeka te učeničkim pristankom uz Isusa oblači novo “ja”. Bartimej zove Isusa rabbuni – učitelju moj. Tako Marija naziva Uskrslog prilikom ukazanja (Iv 20, 16). Za njega je Isus Nazarećanin učitelj njegov, učitelj kojemu bi se rado pridružio.
Isus ga ozdravlja hvaleći njegovu osobnu vjeru, kao i vjeru žene s poremećenim mjesečnim promjenama koja nije smjela u goste ići ni pojavljivati se na subotnjem bogoslužju (usp. Mk 5, 34). Bartimej je vjerovao da Bog po Isusu ozdravlja i ta ga je vjera “spasila”, u smislu: povratila mu tjelesni i duhovni vid. Iako mu Isus daje slobodu da ide svojim putem, Bartimej “odmah progleda i uputi se za njim!” (r. 52). Prema Markovu evanđelju Isus je na dugom putovanju koje se prvi puta spominje prilikom Isusova dolaska u Bestsaidu a završit će mesijanskim ulaskom u Jeruzalem i izgonom trgovaca iz hrama. Bartimej se pridružuje Isusu na putu u Jeruzalem što daje naslutiti da mu se pridružuje u muci koja ima početi u Jeruzalemu. Doživjet će Isusa pod križem i u ukazanjima nakon uskrsnuća. Tada će njegova vjera u Sina Davidova biti cjelovita.
S Bartimejem želimo rasti u vjeri, jer nije dovoljno vjerovati u Isusa čudotvorca. Učenik je onaj koji pristaje uz Isusa i pod križem.
Tko je današnji slijepac Bartimej?
Isus se nalazio na putu u Jeruzalem, gdje će biti uhićen i razapet, ali i gdje će treći dan nakon smrti ustati iz groba i na taj način unijeti novo svjetlo nade u svijet grijeha i smrti. Jerihon, u očima evanđeliste sv. Luke, simbolizira nemoćno i smrti prepušteno čovječanstvo. Svojom starošću simbolizira beživotnost čovječanstva, a svojim smještajem ukazuje na uzrok tomu. Njegov smještaj duboko ispod razine mora ukazuje, naime, na beskrajnu udaljenost čovjeka od Boga, izvora života, a što je posljedica čovjekova grijeha. Oronuli je i oslijepljeli Bartimej u tom smislu predstavnik svega čovječanstva koje vapi za svjetlom, jer svjetlo znači život, a tama smrt. Istovremeno se Isus u tom kontekstu pojavljuje kao onaj koji obnavlja čovjeku život, čini ga mladim i poletnim, vraćajući mu vid, tj. omogućujući mu pristup do svjetla koje život znači. Zato se čitavo Isusovo spasiteljsko djelo može shvatiti kao prosvjećivanje čovjeka, i upravo zato ga evanđelja nazivaju Učiteljem i Svjetlom. Evanđelisti ga prikazuju kao posebnog učitelja, drukčijeg od svih, jer je nauka koju je iznosio bila nešto posebno, do te mjere da su se slušatelji pitali: “Što je ovo? Nova li i snažna nauka!” (Mk 1, 27). U usporedbi s onim što je Isus naučavao njegovim se učenicima sve drugo činilo beznačajnim, svaki drugi nauk i svi drugi učitelji; oni su u Isusu gledali jedinog Učitelja naprosto (usp. Mt 23, 1 slj.). On je u njihove živote unio toliko svjetla da su u Njemu vidjeli samo Svjetlo, pa su ga i prozvali Svjetlom, kao npr. evanđelist sv. Ivana koji Isusov dolazak na svijet opisuje riječima: “Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet, bijaše na svijetu i svijet po njemu posta…” (Iv 1, 9).
Svojim ozdravljenjem slijepca Bartimeja Isus je svojim učenicima želio pokazati koja je njihova misija u svijetu. Oni trebaju, kao i On, omogućavati ljudima da progledaju, trebaju im krčiti put do svjetla, pozvani su prosvjećivati ih i time im omogućivati istinski život. Samo čovjek koji “vidi”, koji je “prosvijećen” može odlučivati o sebi, može slaviti Boga i slijediti Isusa čineći što i On, tj. donoseći drugima svjetlo koje je sam primio.
Vjerni Isusovu primjeru i njegovu nalogu, njegovi su učenici odmah nakon njegova uskrsnuća krenuli na sve četiri strane svijeta s jednim ciljem: omogućiti ljudima “progledati”, dovesti ih do Svjetla koje su u Isusu otkrili. Tako su Isusovi učenici postali u doslovnom smislu riječi prosvjetiteljima čovječanstva. Svuda kamo su doprli, otvorili su ljudima oči, učili ih gledati, učiti, istraživati. Pritom su ljude uvijek poticali da se nikada ne zaustave na pola puta, jer tada im se može dogoditi da odraze svjetla zamijene za istinsko Svjetlo. Drugim riječima, poticali su ljude na neumorno istraživanje i na neprestano provjeravanje onoga što im se učinilo kao istina, kako im se ne bi dogodilo da ih mnoge parcijalne istine zadrže na putu do cjelovite Istine, koja je Bog. Gdje god su dolazili, nailazili su na ljude poput Bartimeja, na ljude koji su vapili za svjetlom, za vidom, za istinom.
U svojoj misiji prosvjećivanja Isusovi su učenici prije više od tisuću i tristo godina došli i k našem hrvatskom narodu te su mu, kao i mnogim drugim narodima, zajedno sa svjetlom Isusova evanđelja donijeli pismenost i uljudbu, škole i fakultete. A na izvoru sveg njihova djelovanja, kao i tolikih drugih kršćanskih učitelja i prosvjetitelja, nalazi se čudo ozdravljenja jerihonskog slijepca Bartimeja i Isusova zapovijed da čine isto što i On.
Ugledajući se u svoga Učitelja, Isusovi su učenici težili za sve boljom i savršenijom naukom koja čovjeku doista može pomoći riješiti egzistencijalne probleme, ali mu i dati odgovor na najdublja pitanja koja u svome srcu nosi. Zato i današnje nastojanje za što boljom školom i za što učinkovitijom znanošću nije u suprotnosti, nego u dubokom suglasju s Učiteljem čijem su se nauku slušatelji divili pitajući se: “Što je ovo? Nove li i snažne nauke!” U tom se smislu Isusovi učenici raduju ne samo svakom znanstvenom napretku nego su ujedno dužni, surađujući sa svima, promicati ga. Ali su isto tako dužni težiti za cjelovitom istinom, odolijevajući iskušenju zaustavljanja na pola puta do Istine, zaneseni i očarani onim što su trenutno otkrili. Čitava povijest učenja i prosvjećivanja pokazuje da se u suštini vjera i znanost ne isključuju, nego nadopunjuju i međusobno potiču.
Dugi proces prosvjećivanja i znanstvenog napretka dobio je, između ostaloga, početni impuls upravo od vjere Isusovih učenika i stalno se njihovom vjerom hranio, kao što su, povratno, prosvjeta i znanost pomagale i poticale dublje razumijevanje razloga i sadržaja vjere. Zato je pokojni papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici naslovljenoj “Fides et ratio” istaknuo da se vjera i razum ne isključuju, da je njihovo međusobno suprotstavljanje tragični nesporazum, jer se čovjek može uzdignuti do istine samo ako se služi dvama krilima – krilom vjere i krilom razuma.
Svaki je čovjek poput Bartimeja iz današnjeg evanđelja, ako nije sposoban za spoznaju istine, ako je slijep kod zdravih očiju i zdravog uma, ako nema nikoga tko bi mu pomogao progledati, tj. tko bi ga poučio. Možemo si pokušati predočiti koliko je takvih Bartimeja u vrijeme kad je bilo malo škola i kad su samo rijetki imali mogućnost pohađati ih. Danas mnogi s pravom upozoravaju da će se broj Bartimeja umnažati i da ćemo svi pomalo postati Bartimeji ako ne budemo više ulagali u škole i ako ne budemo marljivije učili. Ali, uz učenje o pojavnom svijetu i njegovim zakonima, potrebno je truditi se i oko spoznaje onog nepojavnoga. Do njegovih granica vodi nas razum, a preko tih granica vjera, koja nam pruža odgovore na najdublja pitanja o našem iskonu i smislu naše egzistencije. Zato je potrebno usporedo sa stjecajem spoznaja o ovome svijetu, upoznavati i kršćansku vjeru, točnije Isusa Krista koji nam je objavio istine o onostranom svijetu i o našem konačnom životnom cilju.
Dragi učitelji, dragi profesori, usuđujem se vaš poziv usporediti s Isusom koji pomaže čovjeku da progleda i spozna istinu. Usuđujem se vaše djelovanje povezati s Isusovim ozdravljenjem Bartimeja u Jerihonu, koji mu se nakon toga pridružio i postao jedan od njegovih gorljivih sljedbenika. Kad vas ne bi bilo, mnogi bi i danas ostajali pokraj puta, na rubu društva i života, kao slijepci kod zdravih očiju. Zato je vaša služba dragocjena, zato je škola jedna od najhumaniji ustanova, jer prepoznaje u tome ostvarivanje onog poslanja koje je i sama primila od svoga Utemeljitelja, kojega su evanđelisti nazvali jedinim Učiteljem i Svjetlom koje prosvjetljuje svakog čovjeka.
Današnji slijepci govore , iako su prosvijećeni o drugima kao o „problemima“ po načelu tko je što gdje rekao i tko je s kim gdje spavao. Zaustavljaju se na kojekavim „lajotinama“ o drugima i tko zna čemu sve ne u svojoj tami. Možda ih današnji slijepac Bartimej pouči što trebaju učiniti kako bi se prestali zadržavati na svojim „lajotinama“ i baljezganjima kraj svoga životnog puta?
NjaM
