Središnja tema 28.nedjelje kroz godinu jest tematika gozbe i svadbe. Kraljevstvo je Božje kao gozba na koju su pozvani svi ljudi. Svi bi trebali postići sreću u Bogu. No, neki to odbijaju. Takvi gube svoja mjesta i to je njihova nesreća. Zato drugi dolaze na njihovo mjesto. Dok čitamo Hebrejima 11, nalazimo jedinstven zajednički nazivnik života spomenutih ljudi. Svaki je imao određenu karakteristiku koja označuje vrstu vjere koju Bog voli. Što je bio taj element? Njihova vjera rođena je iz duboke prisnosti s Gospodinom.
Činjenica je da nije moguće imati vjeru koja ugađa Bogu bez prisnosti s njim. Što mislim pod prisnošću? Govorim o bliskosti s Gospodinom koja izlazi iz čežnje za njim. Ta vrsta prisnosti bliska je osobna veza, zajedništvo. Ona dolazi kad želimo Gospodina više od bilo čega u ovom životu.
“Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj primi svjedočanstvo da je pravedan kad Bog zbog njegovih darova dade svjedočanstvo. Po vjeri on, premda mrtav, još govori” (Heb 11,4). Želim da uočimo nekoliko značajnih stvari u vezi s ovim retkom. Prvo, sam Bog svjedoči o Abelovim darovima ili prinosima. Drugo, Abel je sagradio oltar Gospodinu na kojem je prinosio svoje žrtve. A za žrtvu nije prinosio samo janjce bez mane, nego i pretilinu tih janjaca. “Prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve poizbor pretilinu” (Post 4,4).
Što ta pretilina ovdje označava? Levitski zakonik govori o pretilini: “… to je jelo od žrtve paljenice Jahvi na ugodan miris. Sav loj (pretilina) pripada Jahvi” (Lev 3,16). Pretilina je bila dio žrtve iz kojega se dizao ugodan miris. Ovaj dio životinje brzo je zahvatio oganj i spalio donoseći ugodan miris. Pretilina ovdje služi kao slika molitve (ili zajedništva) koja je prihvatljiva Bogu. Ona predstavlja našu službu Gospodinu u tajnoj klijeti molitve. Sam Gospodin izjavljuje da se takvo prisno štovanje podiže k njemu poput ugodna mirisa.
Biblija prvi put spominje tu vrstu štovanja kod Abela. Zbog toga je Abel na popisu u Hebrejima 11. On je slika sluge koji je bio u zajedništvu s Gospodinom prinoseći mu najbolje što je imao. Kao što Hebrejima izjavljuje, Abelov primjer živi i danas kao svjedočanstvo istinske i žive vjere: “Po vjeri on, premda mrtav, još govori.”
U prvom čitanju prorok Izaija govori kako Bog sprema gozbu. Gozba će biti od pretiline i vina. Na Božjoj gozbi neće biti mjesta za kiseliš i vinjagu odnosno za one koji u svojim životima donose loše plodove nedostojne Boga. Bog će po Isusu raskinuti zastor Božje objave što je dijelio Židove i pogane. Tako Isus naviješta i dokida ogradu razdjelnicu i formira novi narod – Crkvu. U njoj nema više primat samo jedan narod, nego Isusova poruka je univerzalna za sve. Zato i rekoh da je dokinuo zastor i pokrivač što zastiraše sve narode. Prorok dalje kaže:“… uništit će smrt za svagda.“ Naviješta Isusovu pobjedu nad smrću, a to je zapravo događaj uskrsnuća. Koliko vjernika danas vjeruje u uskrsnuće? Ako nema uskrsnuća, smrt ima zadnju riječ. Poruka sreće upućena je svim ljudima. Prorok naviješta da će Bog obdariti sve ljude, a poglavito one koji su bili potlačeni, ali vjerni svom pozivu. On će im spremiti gozbu i zauvijek će utažiti njihovu glad za kruhom, nadom i srećom srca.
U psalmu psalmist pjeva o slici Boga kao dobrog pastira. Ovdje ne umanjujem simboliku križa koji danas ima primat nad drugim simbolima kršćanstva, niti mi križ smeta kao simbol i njegovo isticanje. Po križu smo spašeni i bez njega sve bi bilo uzaludno. On ima spasenjski značaj za sve narode. Međutim, ponekad mi se čini da kršćani nisu niti svjesni da je naš Bog i dobri pastir, koji ne daje samo križeve i kušnje na ramena svojih vjernika , nego se i brine da u svojim životnim lutanjima ne skrenemo sa pravoga puta. Zato u psalmu kaže: „… stazama pravim on me upravlja, radi imena svojega…dobrota i milost pratit će mene u sve dane života moga.“
U poslanici Filipljanima apostol Pavao govori da mu je Isus Krist sve. Podsjeća ih da mu je Krist snaga u svim prilikama pa i u prilikama oskudice i tjeskobe. Danas bi mogli reći da mu je Isus Krist snaga i kad „ ima novaca“ i kad „nema novaca“, kako bi kazao naš jedan sugrađanin. Dobro je što postoji solidarnost i što su kršćani podijelili njegovu nevolju, a bilo je i onih koji su rekli: „ Dobro je da je i to dobio!“ Takvima Pavao zahvaljuje na razumijevanju i prijateljstvu. Taj čin njihova prijateljstva i solidarnosti Bog će nagraditi svojom velikodušnošću. Onima koji su mu pritekli u pomoć u tjeskobi i oskudici apostol Pavao poručuje: „ Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu.“ Bog će im priteći u pomoć da im utaži žeđ srca za smislom i svakom drugom duhovnom potrebom i bogato nagraditi što su apostolu Pavlu izašli u susret u njegovoj potrebi.
U evanđelju govori se o prispodobi ili usporedbi o svadbenoj gozbi. Kraljevstvo Božje je kao svadbena gozba na koju dolaze svi koji su pozvani. Na tu gozbu pozvani smo krštenjem. Na svadbenu gozbu u svakodnevnom životu pozivamo prijatelje, one s kojima smo povezani krvnim vezama i ljude koje poštujemo i cijenimo. Iz vlastitog iskustva mogu reći kako se na mojoj svadbenoj gozbi našla osoba koja je mislila da je domaćin, pa je pozivala svoje goste tako da sam ga skoro istjerao sa večere.Kad je kralj došao pogledati goste spazio je jednoga koji nije bio odjeven u svadbeno odijelo. Stoga mu uputi pitanje:“ Prijatelju, kako si ovdje ušao bez svadbenog ruha?“ Nije znao odgovoriti nego je šutio. Kako je završila priča? Kralj je tada rekao:“ Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi?Tko je osoba koja nije bila odjevena u svadbeno odijelo? To su svi oni vjernici koji svoju vjeru ne pokazuju djelima. To su oni koji tvrde da vjeruju u Isusa i može ih se vidjeti svake nedjelje na svetim misama, ali kad se bližnji nađe u nevolji kao onaj u prispodobi o milosrdnom Samarijancu, oni ga redovito zaobilaze, peru od njega ruke, ocrnjuju ga kako bi se drugima dodvorili, u srcu ne misle da je loš , ali popularno je pa ga pred svima ocrnjuju. Bližnjemu namjerno postavljaju zamku da izgubi izvor egzistencije i posao, pa njihova vjera nije ljubavlju prema bližnjemu djelotvorna. Kakva je sudbina takvih vjernika? Bit će izbačeni van u tamu, svezanih ruku i nogu i bačeni u tamu. Vezane ruke i noge aludiraju na to da njihove ruke i noge nisu bile u službi bližnjih u smislu Isusovih blaženstava. Tama, plač i škrgut zubi aludiraju na stanje pakla ljudske duše nakon smrti i negledanja Boga , nego život u tuzi, ljubomori i zavisti , te stanje u kojemu se neće ispuniti najjača čežnja i potreba ljudske duše, a to je vječna sreća u zajedništvu s Bogom. Dragi čitatelji, ova prispodoba nas poučava da sve ono što je učinjeno iz srca na dobro bližnjega ima pred Bogom najveću vrijednost, a ono sve drugo jest ništa ili bolje rečeno jest plač, tuga i škrgut zubi. Gledajući oko sebe vidim već sada mnoge ljudske duše u stanju pakla, jer žele bližnjemu samo zlo vođeni zavišću i ljubomorom.
Piše:Mladen Njari
