Živeći u svijetu ambicija i laktarenja za bolji položaj, Apostoli su podlegli mentalitetu zemaljskom i svjetovnom po kojem je netko to važniji što je na višem položaju. Isus im objavljuje paradoks služenja i malenosti: “Tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!” (r. 35). Zatim postavlja dijete kao sliku svih kojima je potrebno služenje odraslih, zdravih, mladih i pametnih. Grleći to dijete, on se poistovjećuje sa svima duhovno malenima koji priznaju da im treba pomoć zdravih i odraslih, ali i sa svima koji čak ne mogu ili neće zatražiti pomoć.
Starozavjetna podloga ovom Isusovu postupku iz današnjeg evanđelja je odlomak iz Knjige mudrosti u kojem drski “bezbožnici” unutar vjerničke zajednice (ne teoretski ateisti!) spremaju zamku Pravedniku zato što je krotak i uslužan: “Iskušajmo ga porugom i mukom da upoznamo blagost njegovu, i da prosudimo strpljivost njegovu”. Ovaj iskušavani pravednik, ismijan u vlastitoj vjerničkoj zajednici, slika je Isusa spremnog na patnju i na služenje malenima svih vrsta. S ovakvom porukom prvog čitanja i evanđelja danas se izvrsno slaže zborna molitva mise:
Bože,sav svoj zakon
sveo si na ljubav prema tebi i bližnjemu.
Daj da vršimo tvoje zapovijedi
i postignemo vječni život.
Isus je sveo srž Božjih odredaba na ljubav prema Bogu i bližnjemu koja je relativno lagano naučiva i provodiva u moru dotadašnjih zapovijedi i zabrana. On je tako i postupao. Vidio je veličinu malenih i svoju veličinu u služenju malenima. Na to danas i nas zove. Za snagu da tako postupamo, molimo na ovoj misi. Paradoks evanđeoskih blaženstava: „Blago siromasima u duhu, blago krotkima, blago progonjenima radi pravde…“ svoje pravo tumačenje nalazi u drugom paradoksu – u križu Kristovu.
Prvo današnje čitanje je iz knjige Mudrosti. Prijetnje bezbožnika protiv pravednika vjerna Bogu o kojima nam govori ovo čitanje, svoj odjek nalaze u prijetnjama i izrugivanju židovskih pismoznanaca i starješina podno križa. Pravednikovo pouzdanje nagrađeno je njegovim uskrsnućem. Knjiga mudrosti pisana je izvorno na grčkom za Židove dijaspore koji su u malim grupama živjeli medu poganskim sugrađanima drugačijih vjera. Sveti pisac želi svoje sunarodnjake zaštititi od lošeg utjecaja sa strane. Grčko-rimski ideal uspješnog muškarca je atleta, vojnik ili poslovni poduzetnik koji ne da nikome preda se, koji svoju ljudsku veličinu vidi u novim uspjesima, makar i na račun drugih.Vjernici koji su podlegli takvom mentalitetu u današnjem odlomku odlučuju silom ušutkati pravednika da iskušaju njegovu blagost i strpljivost. Ovdje ih sveti pisac zove “bezbožnicima” zato što ne vrše zapovijedi Božje a ne zato što bi bili teoretski ateisti. Razlog njihova drskog ponašanja prema pravedniku je četverostruk: “Protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona, spočitava kako izdadosmo odgoj svoj, – smeta nam” onim što čini i govori. Iz daljnjeg dijela odlomka vidi se da ovi arogantni vjernici žele iskušati pravednikovu pobožnost: da li će ostati dosljedan svome govorenju i ponašanju i onda kad sam bude žrtva nasilja. “Ako je pravednik Božji sin, on će se za nj zauzeti i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih” (r. 18). Prorok Hošea zove cijeli izraelski narod Božjim sinom pri nastojanju da ga vrati pobožnosti iz vremena izlaska: “Dok Izrael bijaše dijete, ja ga ljubljah, iz Egipta dozvah sina svoga” (Hoš 11, 1). Pisac Knjige mudrosti ovu oznaku za cijeli narod, ukoliko Bog nad njim bdije snagom saveza, suzuje na pravednike unutar naroda koji se iskreno trude oko obdržavanja Božjih zapovijedi i u svemu se oslanjaju na Boga. Takvog jednog “sina Božjega” žele drski pripadnici vjerničke zajednice iskušati. Oni uz to podliježu mentalitetu većine starozavjetnih vjernika da Bog pravednika izbavlja iz nevolja. Ne mogu prihvatiti da bi netko bio zbiljski Bogu vjeran, pravi miljenik Božji a da bi ga Bog prepustio poniženju i nepravdama. Spremaju se da pravednika najprije izrugaju, zatim će ga mučiti i konačno osuditi na smrt. Pri svemu tome mjerit će njegovo ponašanje u toku mučenja te provjeravati da li je zbiljski blag i strpljiv. A prilikom izvršenja smrtne kazne, provjerit će da li će ga Bog čudesno izbaviti i tako potvrditi njegovu pravednost. Oni nisu razmišljali o Sluzi patniku iz Knjige Izaijine koji vidi da i patnjom provodi Božji plan spasenja.
Isus, međutim, jest razmišljao o tom Sluzi patniku i poistovjetio se s njime. Pravednik iz ovog čitanja slika je Isusa spremnog na smrt.
Drugo čitanje jest iz Jakovljeve poslenice. Ovaj odlomak nastavak je na prvi dio trećeg poglavlja u kojem je Jakov govorio o grijesima jezika. Povod mu je bila manija nekih učitelja da svoje mišljenje proglašavaju voljom Božjom i da zbog svoje službe druge vrijeđaju. Poglavlje je počelo opomenom takvim učiteljima: “Neka vas, braćo moja, ne bude mnogo učitelja! Ta znate: bit ćemo strože suđeni” (3, 1). Zatim je uslijedio odlomak o grijesima jezika, a za današnje čitanje imamo odlomak o vjerničkoj mudrosti koja se pokazuje u razboritim i pobudnim razgovorima. Taj je odlomak počeo pitanjem koje pokazuje da su povijesni naslovnici ove poslanice čeznuli za mudrošću: “Je li tko mudar i razborit medu vama? Neka dobrim življenjem pokaže svoja djela u mudroj blagosti.” (3, 13).
Sveti pisac pokazuje kako je prava vjernička mudrost nespojiva s urođenom ljudskom zavišću i svadljivošću. Zavist je mana podcjenjivanja tuđih sposobnosti i upornog dokazivanja da smo drugima jednaki ako ne i bolji, makar duboko u srcu znamo da nije tako. Svadljivost je vanjsko očitovanje unutarnje zavisti: podcjenjivanje drugih i precjenjivanje sebe koje prelazi u agresivni govor i agresivno ponašanje. Zatim sveti pisac nabraja sedam svojstava “mudrosti odozgor”, tj. mudrosti što se rađa iz podložnosti Bogu i iz poučljivosti otvorene njegovoj riječi. Takva mudrost je “čista, mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena”. To su zapravo vrline mudrih osoba. Među ovim vrlinama za život u vjerničkoj i ljudskoj zajednici ključna je mirotvornost. Ovdje je Jakov na liniji Isusa koji u govoru na gori proglašava mirotvorce blaženima te na njih prenosi svoje dostojanstvo Sina Božjega. Radi se najprije o miru unutar zajednice kršćana koji trebaju ostati povezani s Kristom i međusobno, prihvaćajući etničke i kulturne razlike medu članovima Crkve. Zatim se radi o mirotvornom djelovanju i izvan crkvene zajednice, o čuvanju i produbljivanju mira u državi kojoj smo građani, jer Crkva ne može uredno vršiti svoje vjersko poslanje ako u državi nema pravednog mira.
Daljnja svojstva vjerničke mudrosti su nehinjenost i postojanost. Budući da vjerujemo u Boga koji vidi naše savjesti i našu nutrinu, nije mudro hiniti, glumiti ljudsko i vjerničko zajedništvo. “Plod se pravednosti u miru sije onima koji tvore mir” (r. 18). Ovdje imamo takozvani teološki pasiv kakav često susrećemo u novozavjetnom grčkom: Bog sije mir medu one koji ostaju otvoreni njemu i jedni drugima. “Mir tvoriti” znači uvijek iznova gledati konkretne ljude i događaje i mirotvorno se ponašati. Mir vjerski i ljudski ne može se jednom zauvijek postići. On uvijek iznova biva ugrožavan medu ljudima. Onima koji pravedni mir traže, spremni na nužne ustupke radi zajedničkog dobra – u Crkvi i u državi – Bog će dati potrebni i željeni mir.
“Borbe među vama” (4, 1) su svađe u vjerničkoj zajednici u kojoj ima bolesnog karijerizma i zavidničkog ponašanja. Sveti pisac vidi korijen takvih borba u “pohotama što vojuju u udovima vašim”. Krštenjem se čovjek ne mijenja magijski. Ostaju pohota ili grešni prohtjevi naravnog čovjeka, i vjernik treba biti svjestan tih poriva u sebi. “Žudite a nemate” (r. 2) je proročka optužba nadahnutog pisca protiv krštenika koji podliježu svjetovnom duhu uživanja u materijalnim dobrima. Krštenici su većinom iz nižih društvenih slojeva i zato socijalno siromašni. Ali žude za materijalnim bogatstvom, i to unosi zavist i nemir u njihove odnose. “Ubijate i hlepite a ne možete postići” – radi se o ubijanju grijesima jezika, jer je u 3, 9 istakao kako jezikom “proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene”. Postoje ubojstva jezikom kojima nanosimo nepopravljivu štetu svojim bližnjima. “Borite se i ratujete” je nastavak kritike upućene ne samo krštenicima prvog stoljeća nego i nama na današnjoj liturgiji. To je borba bolesne ambicioznosti i rat protiv drugih, sposobnijih, humanijih i uspješnijih od nas osobno. Odlomak završava kritikom mlake molitve ili molitve za materijalna dobra koja onda bivaju nerazborito trošena: “Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim protratite” (r. 3).
Današnje evanđelje je po Marku.Za današnju liturgiju odabrane su dvije male zgode koje se dopunjavaju u duhu paralelizma iz Židovskog načina poučavanja. U prvoj zgodi Isus po drugi puta najavljuje svoju nasilnu smrt a Dvanaestorica ne razumiju što govori. U drugoj zgodi Dvanaestorica sanjaju tko je od njih veći, i to uz Isusa spremnog na predanje u smrt. Isus ih poučava u čemu je prava vjernička veličina.
Isus se još uvijek kreće Galilejom, ali nakon događaja Petrova priznanja i prve najave muke – što smo imali za evanđelje prošle nedjelje – on se ne obraća mnoštvu nego poučava Dvanaestoricu. “Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima” (r. 31). Glagol “biti predan” ovdje upotrebljavaju također Matej (17, 22) i Luka (9, 44). To je izraz iz Četvrte pjesme o Sluzi patniku (Iz 53, 12 – Septuagintin grčki tekst). O njemu je povijesni Isus morao puno razmatrati, a prva Crkva protumačila je samoj sebi i kasnijim ljudima spasenjsku vrijednost patnje i smrti prihvaćene iz vjernosti Bogu i ljudima. U svjetlu konačne sudbine Sluge patnika u Izaijinoj knjizi Isus je uviđao i govorio da kraljevstvo Božje nastupa ne samo po njegovu propovijedanju i čudesnom ozdravljanju nego i po njegovoj smrti.
Apostoli ne razumiju tu besjedu a boje se pitati. Žele ispasti pametniji nego što jesu. Ovdje im nedostaje skromnost i iskrenost djece koja se ne stide pitati.
Iz Markove formulacije: “Dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita…” (r. 33) dade se naslutiti da je Isus u Kafarnaumu imao stalno svratište. Da li je to bila kuća Šimuna Petra ili neka druga kuća stavljena na raspolaganje njemu i Dvanaestorici, ne znamo. Evo, u toj kući, dok su nasamo Isus postavlja neugodno pitanje o temi razgovora. On time najprije očituje da zna što su razgovarali a onda želi iznijeti važnu pouku upravo sada kad je po drugi puta najavio svoju nasilnu smrt. Apostoli se stide glasno reći o čemu su razgovarali, a Marko (vjerojatno iz pripovijedanja Petra kojemu je bio pomoćnik u Rimu) zna da su razgovarali o precedenciji unutar apostolskog zbora. Budući da Matej prilikom molbe dvaju Zebedejevih sinova koji su navodno preko majke tražili povlaštene položaje u Isusovu budućem kraljevstvu (usp. Mt 20, 20-28) upliće njihovu majku kako bi Apostole učinio manje neotesanima, valja i ovdje uzeti Markovu verziju događaja kao bližu zbiljskom odvijanju. Prema Mateju, Apostoli su razgovarali tko je najveći u kraljevstvu nebeskom, a prema Marku tko je najveći ovdje i sada. Ova njihova bolesna ambicioznost nije Isusa obeshrabrila, jer je računao s njihovim ljudskim slabostima i s milošću koja će im pomagati da polagano vjernički sazrijevaju. Dijete koje je stavio medu njih moralo je biti maleno, jer ga Isus kasnije uzima u naručje. Takvo ljudsko stvorenje zorna je slika vlastite nemoći, kao i slika svih ljudi koji trebaju pomoć svoje braće i sestara.
Svima u Crkvi Isus poručuje: “Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!” (r. 35). Ova izreka najprije govori nešto o samom Isusu. On nije bio krivo ponizan, ali ni umišljen. Znao je da ima sposobnosti kojima može ljudima pomagati, ali svoju važnost nije dokazivao gospodarenjem nego služenjem. On koji je tako postupao, sada traži to i od svojih sljedbenika. Ne samo Dvanaestorice i njihovih nasljednika u starješinskoj službi, nego od svih vjernika. Tko osjeća da mu je Bog dao sposobnosti vođenja, zbrinjavanja, upravljanja neka to pokazuje služenjem. “Poslužitelj” (diakonos) je izvorno bio dvorač kod stola, a onda je to postao sabiratelj i predvoditelj kršćanske zajednice. Sam izraz pokazuje da je zajednici dodijeljen poslužitelj a ne zajednica poslužitelju. On postoji, vrši službu u zajednici i za zajednicu. Ovo se, nadalje, prenosi u vjerničke obitelji i ljudske međuodnose.
I prije parabole o sudnjem danu, u kojoj će proglasiti da smo njemu učinili što smo činili gladnima, bolesnima, putnicima, zatvorenicima (Mt 25, 31-46), Isus se poistovjećuje s malenima: “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko prima mene, ne prima mene nego onoga koji mene posla” (r. 37). I ovdje Isus govori nešto o sebi: kao što je Otac nebeski s njime dok služi djeci, bolesnima i oskudnima, tako će i on u svom proslavljenom stanju biti sa svima koji budu pomagali malene i nemoćne. Isus se solidarizira s malenima svih vremena, naroda i krajeva zato što se Bog solidarizirao s njime u služenju malenima. Sabrani na ovoj misi oko takvog Isusa, mi najprije želimo biti maleni i gledati svoju veličinu po služenju bližnjima koji od nas ovise. Nadalje, mi želimo s Isusom služiti malenima, kako bi se Bog s nama solidarizirao.
Mladen Njari
