Nedavno sam čitao jednu knjigu pod naslovom Korisno je biti dobar autora Brantschen Niklausa. Njegova je osnovna teza da vrline treba osloboditi prijetećeg kažiprsta moralista i današnjih farizeja i pokazati kako je lijepo, a na dugu prugu i korisno biti dobar. Evo nekih njegovih misli. Budi što jesi! U svakome od nas skriva se nešto što čeka da se otkrije i realizira. Vrlina je vježbom stečena vrlina i stav nešto dobro učiniti, rado i s radošću. Ona je sposobnost solidarnog djelovanja i ponašanja, preuzimanje odgovornosti. Prema autoru vrlina čovjeka oslobađa. To je slijeđenje zakona zapisanog u ljudskom srcu. Ona se zasniva na pozitivnom, optimističkom stavu prema životu. Vrlina nas oslobađa ispruženog kažiprsta našega bližnjega i govori nam: smiješ, ukazuje na srce, gleda na ljude. Osnovne su vrline:mudrost, pravednost, hrabrost i umjerenost. Pravednost je najvažnija vrlina. To je građanska hrabrost. To je kultura nenasilja i uvažavanja života bližnjega svoga i pravednog ekonomskog poretka, tolerancije prema različitim od sebe i života u iskrenosti, ravnopravnosti i partnerstvu. Pravednost kao vrlina zahtjeva djelovati ispravno bez obzira na to zabranjuje li što zakon ili dozvoljava. Neetično ponašanje na dugu prugu se ne isplati i ne donosi nikakvu prednost. Samo uz hrabrost moguća je i pravednost. Hrabrost je najvažnija od svih vrlina. Ako ne služi pravu i pravednosti, gubi opravdanje svoga postojanja. Hrabra osoba ne popušta pritisku drugih, nego slijedi svoju savjest, vidi opasnost pritiska, ali zbog više vrijednosti ide u rizik. Hrabar čovjek strpljivo podnosi suprotnosti gdje je otpor besmislen i odlučno pruža otpor gdje je on primjeren i traži građansku hrabrost. Nešto je vrijedno i kreposno ne zato jer teško pada, nego jer je dobro. Umjerenost je vrlina unutarnjeg reda, prava mjera, biti u sredini i ne pretjerati. Nema veze s prosječnošću niti s vanjskim sređivanjem. Unutarnji mir i duboka smirenost su plodovi unutarnje sređenosti. Rezultat svih nabrojenih vrlina jest slobodna i moralna osoba, kojoj je savjest posljednja moralna norma koju ne gazi.Čovjek je slika Božja To je temelj ljudske slobode. Prava je sloboda izniman znak božanske slike u čovjeku. Bog je, naime, htio čovjeka prepustiti rukama njegove vlastite odluke. Međutim, ljudska sloboda i volja nije čovjeku dana da s njom postupa samovoljno, nego savjesno i odgovorno u skladu sa svojim dostojanstvom. U svjetlu toga želim reći da se konkretnoga čovjeka vrijeđa i ne poštuje:
1) kada ga se unaprijed zbog nekoga (ne)utemeljenog razloga osuđuje bez mogućnosti da iznese objašnjenje i obranu
2) kada ga se zbog nekog (zlo)namjernog razloga etiketira i time unaprijed isključuje kao nepodobnoga i nepoćudnoga.
3) Kada ga se svjesno i nesvjesno isključuje iz osobnoga i društvenoga vidokruga brige za svakoga konkretnog čovjeka, osobito čovjeka u potrebi.
4) Kada ga se potajno difamira i tako širi atmosfera prezira prema konkretnom čovjeku.
5) Kada mu se u kuloarima spremaju spletke i optužnice i tako mu se onemogućuje ostvarenje prava na na jednake mogućnosti u vremenitim stvarima ljudske egzistencije
6) Kada mu se uskraćuje pravo na vlastito mišljenje u bilo kojem aspektu vremenitih, društvenih i osobnih stvari.
7) Kada ga se zbog političkoga i/ili stranačkoga opredjeljenja javno ili privatno prezire, osuđuje, izruguje i etiketira.
8) Kada mu se uskraćuje pravo na informaciju koju smije i treba znati o važnim stvarima i temama koje ga se tiču.
9) Kada se bez njegova znanja i pristanka odlučuje o njegovom životu i sudbini i tako ga se instrumentalizira
10) Kada mu se bez dokaza i presude oduzima status nevinosti i dobar glas te ga se tako ozloglašuje, kleveće i difamira.
11) Kada mu se uskraćuju duhovna dobra koja su namijenjena svima, a ne samo tzv.istomišljenicima.
12) Kada sve to pojedinačno i skupno postane sastavni dio kulture ponašanja i djelovanja u društvu, načina međusobnog ophođenja u zajednici i stila ponašanja u društvu ili određenoj zajednici.
U takvom duhovnom ozračju, s takvim međuljudskim odnosima, u takvoj kulturi nepovjerenja i nesnošljivosti nema mjesta za istinsko, autentično i dosljedno poštovanje svakog čovjeka i njegovog apsolutnoga i nepovrediva ljudskog dostojanstva.
Nasuprot tomu, a u svjetlu uzvišena i nepovrediva ljudskog dostojanstva, konkretnoga se čovjeka poštuje i cijeni:
1) kada osobna svijest i savjest stalno imaju pred očima istinu da je svaka ljudska osoba stvorena na sliku Božju i otkupljena na sliku Kristovu.
2) Kada su osobna svijest i savjest konkretno alarmirane činjenicom da je ljudsko dostojanstvo apsolutno i nepovredivo, da ono ne poznaje institut delegiranja, jer ono pripada svakom ljudskom biću,a ne ukoliko obavljaju ovaj ili onaj posao, ovu ili onu profesiju, ovo ili ono zvanje
3) Kada su osobna svijest i savjest živo zauzete na planu priznanja i poštovanja prava na život svakog ljudskog bića od začeća do prirodne smrti, ali i u svim egzistencijalnim situacijama, napose onima obiteljske, socijalne i radne prirode.
4) Kada osobna svijest i savjest konkretno prosuđuju i vrednuju ljude i ljudske pojave na temelju proživljene istine o temeljnoj ljudskosti koju nosi u sebi svaki čovjek neovisno o biološkim, društvenim i političkim, vjerskim, ideološkim i drugim značajkama.
5) Kada osobna svijest i savjest priznaju temeljna i neotuđiva prava i slobode drugoga čovjeka i kada je različit.
6) Kada osobna svijest i savjest priznaju zakonite različitosti i ne smatraju ih prijetnjom jedinstvu ili osobnom identitetu, nego ih smatraju bogatstvom i providnošću za osobno svjedočenje vlastita identiteta i svetinje.
7) Kada se osobna svijest i savjest ne naslađuju tuđim nevoljama, tegobama i teškoćama, nego spremno i bez oklijevanja priskaču u pomoć braći i sestrama u potrebama.
Prvo čitanje današnje nedjelje je iz knjige proroka Izaije. Ovdje imamo prorokovu propovijed koja tješi ustrašene sunarodnjake. Izaija ju je izrekao u vrijeme opasnosti od asirske invazije i kratkovidne politike kralja Ezekije koji je sklopio savez s poganskim Egipćanima da bi zaštitio svoju malu državicu. Izaija je bio protiv takvog saveza, jer će to samo biti poticaj Asircima da što prije sravne Jeruzalem sa zemljom. Konačna redakcija ovog proročanstva vjerojatno potječe iz vremena babilonskog sužanjstva, jer su neki izrazi vrlo srodni s gradom Iz 40-66, aosobito u Iz 51, 9-11.
“Preplašena srca” iz r. 4 su Judejci između god. 705. i 701. pr. Kr. koji su strahovali od asirske invazije. “Budite jaki, ne bojte se” je prorokova najava da zadnju riječ neće imati strani agresor nego Bog. Zato već sada, u trenutku bezizglednosti i zbiljske opasnosti ne treba živjeti u egzistencijalnom strahu. “Evo Boga vašega!” je starozavjetna ispovijest vjere u Boga saveznika i prisutnoga, Boga koji je sa svojim narodom putovao pustinjom i koji i tada, u trenutku nove opasnosti boravi u svom narodu. “Bog naš” je Bog koji mari za svoj narod, vjerni saveznik i samilosni dobrotvor. “Odmazda dolazi, Božja naplata” je najava povijesnih promjena u trenutku kad je izgledalo da je asirska velesila neslomiva. Prorok na temelju objave koju od Boga dobiva već vidi budućnost koju sprema apsolutni gospodar povijesti.
“On sam hita da vas spasi” je nova ispovijest vjere u Boga kojemu je stalo do ljudi. Ne gleda ravnodušno ljudske nevolje nego hita u pomoć. Psalamski molitelji često vape da im Bog pohiti upomoć (usp. Ps 22, 30; 31, 31, 3; 40, 14; 59, 11; 70, 2.6). Prorok poznaje ovu moliteljsku tradiciju svoga naroda i odgovara da Bog zaista hiti sa svom svojom moći.
Gledajući u vremenu straha i krize slavnu budućnost koju Bog sprema prorok najavljuje da će sljepačke oči progledati, uši gluhih će se otvoriti, a njemakov jezik će prozboriti. Oči, uši i sposobnost govora osnovna su osjetila nužna za snošljiv život ljudi u dobrim i lošim prilikama. U znak Božje vladavine u ljudskoj povijesti, bolesnici će ozdraviti u nastupu eshatonske budućnosti. Za kršćane je ta budućnost počela s Isusom, ali će se potpuno očitovati o sudnjem danu.
Judeja je zemlja s malo kiše, rijeka i izvora. Prorok najavljuje da će u vrijeme Božjeg zahvata čak i u pustinji biti obilno vode: “Sažgana zemlja postat će jezero, a tlo žedno – izvori”. S prorokom koji je snagom vjere mogao podnosti tešku sadašnjost želimo i mi ne dati se slomiti od osobnih i zajedničkih teškoća. Bog i nama hita u pomoć.
Drugo čitanje je iz Jakovljeve poslanice. Ovo je odlomak protiv socijalne pristranosti na bogoslužju Crkve. U vremenu širenja kršćanstva diljem rimskog carstva poganski sugrađani bili su skloni gledati osobnu vrijednost ljudi po njihovu socijalnom položaju i bogatstvu. Takva sociološka moda počela se uvlačiti i u Crkvu do te mjere da su na liturgijskim slavljima bogato obučenim vjernicima sakristani i predstojnici počeli davati počasne položaje a siromahe gurati u zakutke. Ovaj sveti pisac proročki osuđuje takve postupke i diže svoj glas za poštivanje siromaha u kršćanskoj zajednici.
On zove naslovnike “braćo moja”. Iako obnaša starješinsku službu po kojoj je nadležan auktoritativno naučavati i voditi, on je sa svima krštenicima brat u vjeri. Takvi jesu i trebaju biti i naši današnji predstojnici – papa, biskup, svećenici. On traži da naslovnici ne miješaju s pristranošću “vjeru Gospodina našega Isusa Krista, slavnoga”. Pristranost je pridavanje povlaštenog položaja jednima na račun drugih, bolesna naklonjenost. Vjera Gospodina Isusa jest osobno pristajanje uz Isusa kao Gospodina, ali i povezanost u Crkvu onih koji tako pristaju uz Isusa, kršćanstvo. Isus slavni je Krist u svom proslavljenom stanju iza uskrsnuća, Krist ukoliko je obnovio dostojanstvo svakog čovjeka i zatražio poštovanje siromaha.
“Dođe li na vaš sastanak” je aluzija na liturgijski sastanak, okupljanje krštenih u prvi dan tjedna na slavljenje spomen-čina Isusove smrti i uskrsnuća, na euahristijsko slavlje. “Čovjek sa zlatnim prstenjem, u sjajnoj odjeći” je očito vjernik iz višeg društvenog sloja, kad se po odjeći i prstenju prilikom izlaska u društvo točno znalo čovjekovo materijalno stanje i društveni položaj. Osobito su neki znali pozajmljivati prstenje i odjeću da bi se mogli privremeno pokazati i višima nego što jesu. Toj ljudskoj taštini počeli su podlijegati i krštenici. Događa se da dođe takav bogataš, ali i siromah “u bijednoj odjeći” pa bogataš bude raspoređen na počasno mjesto a siromah ponižen da sjedne “podno podnožja moga”. Podnožje je prostor uz noge onoga koji sjedi ili stoji u znak da je pobjednik ili socijalno viši od pobijeđenog i siromaha. To bi bio pristran postupak i naopaka osuda siromaha samo zato što je siromah.
Zatim nadahnuti pisac podsjeća na važnu istinu kršćanske vjere: “One koji su u svijetu siromašni Bog je izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube!” Bog drugačije sudi od svijeta: tko je u svijetu siromah, pred Bogom može biti bogataš ako s vjerom podnosi svoje stanje te iz svake životne situacije ostane otvoren prema Bogu. Takav siromah Božji bio je Gospodin Isus te blaženima proglasio druge koji ga u tome budu nasljedovali. Siromasi su u vjeri bogati zato što prihvaćaju dogmu o stvorenosti na sliku i priliku Božju, što su krštenjem i vjerom pridruženi proslavljenom Kristu, glavi obnovljenog čovječanstva. U izrazu “onima koji ga ljube” ostaju odškrinuta vrata Kraljevstva Božjega – a time i Crkve koja Kraljevstvo Božje naviješta i služi mu – i materijalno situiranima, ako ne zaborave na Boga u svom blagostanju.
Evanđelje današnje nedjelje je po Marku. Ozdravljenje gluhog mucavca i slijepca iz Betsaide su čudesa koja donosi jedini Marko od evanđelista.
U oba Isus pomazuje bolesnike pljuvačkom, dodiruje ih i nad njima moli. Stavljanje pljuvačke zabilježeno je i u Iv 9, 6 kad Isus u Jeruzalemu ozdravlja slijepca od rođenja. U ono doba pučka medicina pripisivala je ljekovitost pljuvački iscjelitelja. Služeći se sredstvom koje se smatra ljekovitim, dodirom i molitvom Isus otklanja magijsko poimanje čuda.
“Dođe u krajeve dekapolske” (r. 31). “Dekapolis” doslovno znači “deset gradova”, to je pokrajina istočno od Genezaretskog jezera s većinskim poganskim stanovništvom u Isusovo doba. Za kršćane poganskog porijekla – kakvi su bili prvi naslovnici drugog evanđelja u Rimu značajna je Isusova iscjeliteljska djelatnost na poganskom području kao nagovještaj misijskog djelovanja njegovih učenika medu pripadnicima drugih naroda, izvan geografskog i povijesnog Izraela.
Ne zna se, tko je donio gluhog mucavca Isusu te zamolio da ga ozdravi stavljanjem svoje ruke. Očito su to bili Židovi koji u Isusu priznaju i prihvaćaju Božjeg opunomoćenika. Bolesnik ne moli zato što ne razumije Isusov govor ni govor ljudi o Isusu. Isus uzima bolesnika na stranu i nad njim izvodi iscjeliteljsku gestu. To je znak osobne pažnje prema bolesniku i želja da od intimnog zahvata Božjeg mnoštvo ne učini kazališnu predstavu. Nakon iscjeliteljske geste Isus “upravi pogled u nebo” (r. 34). Taj pogled je molitva Ocu da ga usliši i na ovom bolesniku pokaže svoju moć spašavanja od tjelesnih i duhovnih nevolja. Marko je ubilježio izvornu Isusovu riječ ozdravljenja: “Effata!” Isto tako ubilježio je izvornu molitvu u Getsemanskom vrtu “Abba” (14, 36) te molitveni krik s križa (15, 34). Pišući za vjernike kojima je aramejski strani i nevažni jezik, želio im je prenijeti neke ključne Isusove riječi u izvornom jeziku, kako bi osjetno doživljavali slušajući u liturgiji navještaj evanđelja povijesni korijen Isusa i kršćanstva. Kasnije je Crkva Isusovo “Effata otvori se” ugradila u obred krštenja kao simbolsku potrebu otvaranja krštenika za riječ Božju u Crkvi vjerovanu, prenošenu i naviještanu.
“Stade govoriti razgovijetno” (r. 35). Grki izraz orthos ne znači samo razgovijetno nego i ispravno, jasno. Ovdje u Crkvi Markova vremena može biti aluzija na potrebu da iz ispravne vjere izlazi ispravan govor o Bogu i Gospodinu Isusu. Doživjevši milosni susret s Kristom, ozdravljeni bolesnik može ispravno govoriti. Tako vjernici u sakramentalnim slavljima doživljavaju susrete s Bogom da bi kasnije o Bogu ispravno svjedočili u svojoj životnoj sredini. Isusova zabrana nazočnima da ne razglašuju čudo ima za cilj prizemljiti privremeno oduševljene. Nije dovoljno doživjeti Isusov identitet samo na prizoru ozdravljenja. Treba čekati dan smrti na križu i uskrsnih ukazanja, da ljudi dožive pravi Isusov identitet. Ova zabrana ne biva uvažena i ljudi s udivljenjem govore što je Isus učinio ne samo tom zgodom nego i prije drugdje. Usklik mnoštva počinje perfektom, prošlim vremenom: “Dobro je sve učinio!” Zatim prelazi na prezent, sadašnje vrijeme: “Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!” U grčkom izvorniku uz “gluhe” i “nijeme” postoji član koji pobliže opisuje takve osobe: to su konkretni gluhi i nijemi, osobe koje mogu fizički čuti i govoriti, ali su za Božji govor gluhi. Marko je ovakvom formulacijom usklika mnoštva htio pokazati da Isus i danas daje gluhima čuti a nijemima govoriti. Onima koji mu se vjerom odazivaju u Crkvi.
U Crkvi, kao zajednici ucijepljenih na Krista raspetog i uskrslog, Isus sada čini dostupnom obećanu budućnost. Posvijestimo to sebi u današnjem misnom slavlju.
NjaM
