U prvom čitanju Samuel je zapravo prvi pravi Božji prorok. Proročki je poziv životni poziv Samuelov. Živi i prorokuje oko 1050. godine prije Krista. Samuel je dijete darovano od Boga neplodnoj majci, (kao Izak, Samson, Ivan Krstitelj). Dijete koje će roditi, majka Ana zavjetuje Bogu da mu služi u Hramu. Ana je svoju ispovijed objavila Bogu po svećeniku Eliju. Nakon Anine duge molitve, Eli joj reče: „Pođi u miru! A Bog Izraelov neka ti ispuni molitvu kojom si ga molila“ (1Sam 1,17). Ana je zatrudnjela i rodila sina, „koga nazva imenom Samuel, jer sam ga, kako reče, izmolila od Boga“ (1Sam 20). (Samuel = Šem-El = „Ime Božje“ ili „Ime je (Božje) El). Kad je Ana dijete odbila od prsiju, odnese ga u Dom Jahvin u Šilu i preda ga svećeniku Eliju da ga odgaja i uči u duhu Božjem. Mladi je Samuel živio u Hramu i služio je Bogu pod nadzorom Elijevim. „Samuel je spavao u svetištu Gospodnjem, ondje gdje je bio Kovčeg Božji.“ Samuel, dakle, živi u Hramu već od najranije dobi: sudjeluje u dnevnoj liturgiji Hrama, prinosi žrtve, moli s vjernicima i naročito sluša poruke odnosno poučavanja svećenika Elija. Samuel je u snu čuo „glas“ koji ga je zvao po imenu. On odgovori: „Evo me!“ Ustane i otrči k Eliju i reče: „Evo me ti si me zvao!“ No, Samuela njegov učitelj Eli nije zvao, nego mu reče da se vrati spavati. Samuel ode leći, ali ponovo čuje isti „glas“ koji ga zove i ustane i ode učitelju. Eli je tek nakon trećeg Samuelovog dolaska k njemu, shvatio da se Samuelu obraća i da ga zove sam, Gospodin. Tada Eli reče Samuelu: „Idi i lezi; ako te zove, ti reci: ‘Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.“Glas Gospodnji ponovo je pozvao Samuela i tada ga on posluša. Od tada je Gospodin bio s njim… „i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju.“
Gospodin je Samuela postavio za svoga proroka. Iako je mladić rastao u Hramu Gospodnjem nije odmah raspoznao „glas“ Božji koji mu se objavljuje, nego ga zamjenjuje s glasom svoga učitelja Elija. Kao i mladi Samuel i mi smo odrasli u ozračju Crkve, poznajemo Riječ Božju, slušamo sveto Pismo. Ali kao i Samuel, što nije raspoznao „glas“ Božji, tako i mi ne čujemo. Zašto ne čujemo? Zato što nije dovoljno samo slušati ušima, nego, treba slušati cijelim bićem – „slušati srcem.“ To nije uvijek jednostavno, zato Eli poučava Samuela, kako će stati pred Gospodina i otvoriti mu srce, razum i duh. Tek tada će on, a i mi, moći razumjeti Božji govor i potom će se dogoditi „susret s Bogom.“
Psalam 40 je Psalam Davidov, a zove se: (Davidova) „Zahvala i Molba.“ Pjesma zahvalnica, žarka je molitva Božjih pozvanika koji čuju Boga „srcem,“ a izražava ih pripjev: „Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!… Zakon tvoj duboko ja u srcu nosim.“ Ove riječi i Božju zahvalu govori kralj David. Poslanica Hebrejima primjenjuje ovaj Psalam na Isusa Krista (Heb 10,5-7). Isus Krist je taj koji sluša i dolazi vršiti volju Očevu na zemlji. Svaki kršćanin treba osluškivati i izvršavati volju Božju. Svatko od nas treba reći: „ Želim vršiti volju tvoju Gospodine!“
U drugom čitanju mlada se kršćanska zajednica u Korintu našla pod snažnim utjecajem poganske sredine. Apostol Pavao je zbog toga nesretan i traži način kako ih osvijestiti. Odgovara im Prvom poslanicom Korinćanima. Odlomak ove nedjelje značajan je za svako kršćansko vrijeme. Pavao prekorava Korinćane zbog poganskih sudova i bludnog života. Govori im o kršćanskoj čistoći, pozivajući se na Isusa Krista. Podsjeća ih da su svi oni – tijela njihova, udovi u jedinstvu istoga tijela – tijela Kristova. Ljudsko je tijelo u nečistoći najneposrednije uključeno, u jelu, piću i spolnosti. Ali je naše tijelo, sa svom svojom seksualnošću i posvećeno krštenjem. Mi smo s Kristom jedno, štoviše „Jedan“ (Gal 3,28). Dakle, naši tjelesni grijesi vrijeđaju i Kristovo tijelo, jer …„Mi smo njegovo Tijelo, najintimnije s njime povezani (usp.1Kor 12,12). Pavao, nadalje govori Korinćanima, da je njihovo tijelo određeno sudjelovati u uskrsnoj slavi – slavi Kristovoj. Odatle potreba za dostojanstvom ne samo duše, nego i tijela, svega čovjeka. „A tko prione uz Gospodina, jedan je duh.“ Po tome dostojanstvo tijela jest: „Tijelo vaše (naše) hram je Duha Svetoga koji je u vama, (nama) koga imate od Boga, te niste svoji.“ Zato što smo otkupljeni, skupom otkupninom – smrću Isusa Krista. Pavao nas svojom Prvom poslanicom vrlo slikovito uči kako ćemo živjeti svoj kršćanski život i kako ostvarivati sklad s Božjom voljom. Dakle, „uvijek proslavite Boga u tijelu svojemu!“
Današnje Ivanovo evanđelje uvodi nas u početak Isusova javnog djelovanja. Očito je pisac evanđelja, Ivan, ovdje bio očevidac. Prenosi nam svoje prvo iskustvo, svoj prvi susret s Isusom. Kod rijeke Jordana Ivan Krstitelj stoji s dvojicom svojih učenika. Dvojica su, Andrija i onaj „drugi učenik.“ Pod tim se ‘izrazom’ obično Ivan skrivao. Ivan Krstitelj ugleda Isusa koji je onuda prolazio nakon četrdeset-dnevnog posta u pustinji, a na početku svog javnog djelovanja. I ovdje pred njima, Ivan Krstitelj ponovo svjedoči o Isusu: „Evo, Jaganjca Božjega!“ Ova slika o Jaganjcu ističe značaj i poslanje Isusovo: njegovu čistoću, blagost, krotkost kao i njegovu zadaću Otkupljenja, na križu. Dva prisutna učenika Andrija i onaj „drugi“ čuli su te njegove riječi…“pa pođoše za Isusom.“ Taj lik, nazvan Jaganjcem Božjim, privuče ih i oni pođoše za njim. Privlači ih Božja milost. Isus vidjevši da idu za njim, okrene se i pita ih što žele. Znatiželja je obostrana. Isus ih upita: „Što tražite?“ Oni su zapravo u neprilici i nemaju pravog odgovora, zato rekoše: „Rabbi, Učitelju, gdje stanuješ?“ Isus im kratko odgovori: „Dođite i vidjet ćete.“ Radosno su prihvatili poziv, pošli su i vidjeli gdje stanuje i ostali su kod njega, sretni u njegovoj blizini, cijeli dan. Cijeli dan su gledali Isusa, slušali ga i „osjetili“ i „vidjeli“ njegovu dušu. Shvatili su da su „Našli,“ koga?- Mesiju! Nakon toga viđenja, Andrija, brat Šimuna Petra, potraži brata Šimuna i reče mu: „Našli smo Mesiju!“ – „Krista pomazanika.“ Tako Andrija postaje prvi Isusov glasnik. Znao je da će obradovati brata novošću. Šimun Petar požuri se vidjeti Isusa. Andrija dovede Šimuna Petra Isusu, a Isus ga pogleda i reče: „Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!“ – što znači, „Petar Stijena.“ I tako, prvi put se susreću Petar i Isus. Isus Petra odmah prepozna kao „čvrstog“ čovjeka i poziva ga za svog prvog učenika. Isus ga nagovara, opterećuje, daje mu novi životni zadatak, bit ćeš „Petar Stijena.“ To je novo ime o kojem Petar još ne zna ništa. U Bibliji novo ime znači novu misiju. Dakle, na njegova ramena Isus stavlja misiju, zadatak, koji nimalo neće biti lako izvršiti i koji Petar ne poznaje, ali Isusova snaga pomaže mu da ne odustane, da pođe za njim. Znamo iz evanđelja da će Petar slijedeći Isusa imati uspona i padova, što je potpuno ljudski (tako se opravdavamo mi ljudi). Ima odustajanja i bjegova, bježanje od Isusa pred Križem, na Golgoti i u Rimu. No nakon bježanja uvijek se ponovo vraćao, jer je u duši osjetio Isusov poziv: „Umrijeti iz ljubavi za Učitelja!“ Današnje evanđelje pokazuje kako susret s Isusom mijenja čovjeka, dovodi do obraćenja i novog zvanja. Našli su Mesiju! Našli su Krista, Spasitelja, ali i Osobu koja se potvrđuje svojim djelom – našli su svoj novi život, sudbinski s Kristom povezan. Isus je djelima pokazao da je On obećani Mesija, pravi Bog i pravi čovjek. Dokazao je to nebrojenim djelima (čudesima). A da je samo rekao : „Ja sam obećani Mesija“ – ljudi mu ne bi vjerovali. Niti suvremenicima Isusovim nije bilo lako vjerovati da je Isus obećani Mesija, pravi Bog. Jer oni su pred sobom vidjeli čovjeka koji je odrastao u siromašnoj sredini, od jednostavnih roditelja, koji je bio gladan, žedan i umoran kao i drugi ljudi. No čudesa Isusova svjedoče da je On i pravi Bog. Većinom su to bila djela kojima je Isus pokazao svoju dobrotu i milosrđe za čovjeka, za bijedu ljudsku. Bio je to izljev njegove neizmjerne ljubavi i dobrote. Ta dobrota i ljubav Isusova moraju nas također potaknuti da se potpuno i s pouzdanjem predamo Isusu, da krenemo za njim i da nas On vodi. Da nas vodi kroz život, makar i kroz bijedu i trpljenje. Samo tako će nas Isus dovesti k svome i našem nebeskom Ocu. Da put vjere nije tako jednostavan, svjedoči nam i današnje 1. čitanje. Mladi Samuel živi u Hramu već od najranijeg djetinjstva, sudjeluje u svim obredima hramskim i poučava ga svećenik Eli. Bez obzira na taj Božji život, Samuel ne raspoznaje glas božji, već ga zamjenjuje s glasom svoga učitelja. U situaciji mladog Samuela možemo prepoznati sliku našega vlastitog života i odnosa s Bogom. Boga možemo čuti samo cijelim svojim bićem. Otvoriti mu: srce, razum i duh: Tek tada ćemo moći ćuti i razumjeti Božji govor i tada će se (moći) dogoditi „susret s Bogom.“ Često poput Samuela, pripišemo Božji glas nekome drugom, pa ostanemo smeteni i tapkamo u mraku. Srećom, nađe se po koji „Elija“ na našem životnom putu koji ukaže na Božju stvarnost i uputi nas na pravi put.
NjaM
