Ljudi nemaju odlučujuću riječ o životu i uspjehu. Bog je po svome planu stvorio svaki život i on daje uspjeh svakom čovjeku. Svaki čovjek ima razloge postojanja. Bog daje moć i znanje da čovjek može ispuniti i savršeno izvršiti svoj životni zadatak. Kad se prepustimo Božjem vodstvu, sigurno uspijevamo. Čim se počnemo oslanjati samo na ljude, počinjemo doživljavati frustracije. O Bogu sve zavisi. Bez Boga počinje u nama strah, nesigurnost, nemoć. Bog ljubi sve ljude jednako i kod njega nema privilegiranih jer svi su njegova djeca. Svaki čovjek može biti svet, uspješan, radostan, sretan. Svaki život može biti osmišljen. Pitanje je samo na kome gradiš svoj život:da li na svemoćnoj sili svemira, na Bogu, ili na krhkim snagama čovjeka i stvorenja?

Bog pokazuje svoju svemoć najviše praštanjem. On ne može ne oprostiti. Njegovu milosrđu nema granice. Nema grijeha koji se ne bi mogao oprostiti. Samo se čovjek može zatvoriti praštanju. Zato nema mjesta grižnji savjesti. Ona je znak naše nevjere u Božje milosrđe. Ta grižnja savjesti izjeda čovjekovu psihu više no išta drugo. Zato budi ponizan i prihvati od Boga oproštenje. Zborna molitva današnje svete mise kaže:

Svemogući vječni Bože,

Smijemo te zvati svojim Ocem.

Daj da nam u srcu poraste duh sinovstva te uđemo u obećanu baštinu.

Zanimljivo je promatrati naslove kojima se obraćamo Bogu u prvoj rečenici današnje zborne molitve. Poneki bi čovjek pomislio da je svemogući naslov koji se može primijeniti samo na čovjeka promatrajući današnje napuhance. Upravo ovi naslovi očituju posebnost Boga koji nas je pozvao i kojemu smo povjerovali. Bog svoju svemogućnost ne pokazuje tako da nad nama iskaljuje svoju silu ili pokazuje tko je moćniji kao današnji napuhanci, nego svoju svemogućnost pokazuje svojom očinskom ljubavlju. Od svih imena za Boga Isus nam preporučuje da ga nazivamo Ocem. Ako nam je Bog zajednički Otac mi smo međusobno braća i sestre. Nije to tek spoznaja koja naglašava jednakost dostojanstva, nego zapovijed po kojoj moramo živjeti ljubav prema svakom čovjeku. Tragedija nas grešnika je što nam vrag nakon grijeha usadi u srce duha straha i želje da još više pobjegnemo od Boga Oca koji je ljubav. Bog je Otac koji prosuđuje srce čovječje, a ne kozmički policajac ili onaj koji samo evidentira. Pojedinci kod nas pokazuju tendenciju da kao Bog prosuđuju ljudsko srce, nastojeći interpretirati samo ono što je između Boga i čovjeka. Moram priznati da je to za mene nešto novo i ovim putem im javljam da to još nisam imao prilike susresti.

Isus je za nas pripravio mjesto u kraljevstvu Božjem. Na nama je da postanemo toga svjesni, da živimo dostojanstvo djece Božje i da se trudimo da Božje očinstvo nikada ne povrijedimo.

U evanđelju svetog  Marka opisuje se jedna zanimljiva situacija koja se ticala Gospodina Isusa, ali se ponavlja i u svim vremenima, prouzročena ljudskom zavišću i sotonskim podmetanjem. Naime, kad je Gospodin Isus započeo svoje djelovanje, točnije djelo oslobađanja i spasenja čovjeka iz šaka grijeha i Sotone, odmah su počele reakcije na ono što je činio. Gotovo nitko se nije snalazio ni znao što točno reći o njegovu nastupu i radu, niti su razumjeli njegov žar za Boga i želje za spasenjem čovjeka. Stoga zlobnim zavidnicima nije preostalo drugo nego da njegovo djelovanje sotoniziraju izjavama poput one koju prenosi Evanđelist: Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle. On koji je oslobađao ljude od bezboštva, proglašen je opsjednutim, dok su oni ljubomorni pismoznanci, nagnani sotonskom zavišću, prolazili za čovjekoljupce. On koji je oslobađao ljude, proglašen je bio opasnim i netolerantnim kao da ih ugrožava, dok se zagovornicima slobode i humanizma držalo one koji su čovjeka ostavljali u blatu grijeha i vlasti Sotone.

Između onoga što se događalo nekad u Gospodinovo vrijeme i onog što se događa danas, mogu se povući vrlo jasne paralele. I danas u našem društvu dominira i paradira bezboštvo, kojemu je začetnik, pokrovitelj i promicatelj Sotona, no ni suvremenim pismoznancima i glavarima ne smeta njegovo širenje. Ne samo da ga ne sprječavaju, nego ga i sami promiču i štite svojim djelovanjem na svim razinama, od one ulične do one institucionalne. Kao nekada protiv Gospodina, tako se i danas izokreću teze. Oni koji su se prema zlu i grijehu odnosili snošljivo, proglašavaju su naprednim čovjekoljupcima, a oni koji mrze zlo i grijeh, nesnošljivima i nepoželjnima. Oni koji toliko ‘ljube’ čovjeka da ga guraju u duhovnu i vječnu propast, optužuju one koji ljube čovjeka i žele ga spasiti od ropstva grijeha i zla.

Kao i Gospodinovo vrijeme događa se sprega dvoličnih čovjekoljubaca koji paradiraju za Sotonski račun i medijskih pismoznanaca koji znaju sve o svemu i svima, ali nemaju pojma o Bogu i božanskom životu na koji smo pozvani mi ljudi. Kao i nekad pismoznanci protiv Gospodina Isusa, tako se i danas protiv nas vjernika podigne toliko medijske i ine prašine koja nam se baca u oči, da zbuni ljude kako ne bi znali ispravno misliti, pa niti vidjeti stvarne činjenice, ni shvatiti što se točno događa u društvu. Sve se čini kako se ni bi uočilo da se pokvarene ideologije ovoga svijeta poigravaju ljudskim slabostima i kako bi stvorile ćudoredni nered u društvu. Kao i onda Gospodina, tako se i nas kršćane i naša kršćanska uvjerenja predstavlja nesnošljivima i nepoželjnima u društvu. Kao nekada s Isusom, tako se i danas izokreću teze, te se nas vjernike optužuje za isključivost i ugrožavanje tuđih prava. Kao nekad Gospodina tako se i nas sotonizira u javnosti kao mrzitelje ljudskoga roda. Time nas se u stvari stavlja na optuženičku klupu samo zato što želimo dobro ovom društvu i njegovim ljudima, dobro koje se zasniva na pozitivnim ćudorednim vrijednostima i na kreposnu životu koji nam dariva Gospodin Isus. Pa ako će i biti onih što se s nama ne slažu i ne dijele naša uvjerenja, pa ako će i biti onih što u društvu promiču zlo i nered, ne možemo dopustiti da se nama vjernicima stvara pritisak i kompleks kao da nekoga ugrožavamo samo zato što imamo svoje vrijednosti. Ili pak zato što znamo da se pravo može temeljiti na onom što je ispravno, te da nitko sebi ne može polagati pravo na zlo i grijeh, pogotovo ne na institucionalnoj razini.

Upravo zato jer poput svoga Gospodina ljubimo život i svakog čovjeka, ne možemo dopustiti da nas proglasi zatupljenima, jer mi naviještamo onu uzvišenu istinu kojom smo prosvijetljeni krsnom vjerom. Nećemo dopustit da nas Sotona sputa svojim vezama, jer kad bi nas sputao, onda bi nas opustošio. Čuvat ćemo se njegovih spona, a protivit ćemo se uvijek tome da bilo tko u našoj sredini i društvu driješi Sotonu i daje mu slobodu, kako bi onda on kao ričući lav tražio koga da proždre, da pustoši ljudske duše i živote. Slijedeći Gospodinov nauk nećemo biti oni koji hule na Duha Svetoga! Nećemo stoga odbijati božanske poticaje, život i istinu, kako bismo služili niskim ljudskim strastima. Nećemo birati smrt, laž, tamu i grijeh ni za sebe ni za drugoga, nego ćemo apostolskim žarom, poput Gospodina Isusa, naviještati spasenje i oslobođenje svakom čovjeku. Veselit ćemo se kad drugima otvorimo oči da i sami mogu spoznati i vršiti volju Božju u svom životu, kako bismo zajedno uživali puninu života u njegovu Kraljevstvu.

Za  prvo čitanje današnje nedjelje imamo odlomak iz Prve knjige o kraljevima.Za razumijevanje ovog odlomka važno je podsjetiti se na povijesne prilike u kojima je Ilija djelovao. Kralj Ahab oženio se sirskom princezom Izabelom koja je sa sobom dovela i poganske svećenike. Na kraljevu dvoru uvela je pogansku vjeru te s vremenom nagovorila muža da zabrani vjeru u Boga Izraelova, Boga jedinoga na području države deset sjevernih plemena. Dakako da se većina smrtnika ustrašila progona, a velikaši se dodvoravali kraljici i kralju u prakticiranju poganske religije. Ilija je bio progonjen zato što propovijeda vjeru u Jahvu te je neko vrijeme morao pobjeći u inozemstvo.
U današnjem odlomku imamo prorokovo klonuće u zvanju i bježanje od zadaće na koju ga Bog postavio. Ovaj prizor događa se u Beer Šebi, najjužnijem nastanjenom gradiću Svete zemlje, iza kojega počinje Sinajska pustinja. Ilija se tu sklonio od Izebele koja je raspisala potjeru za njim zato što je uništio poganske proroke. “Zaželje umrijeti” (r. 4) zato što više ne vidi smisla svom proročkom djelovanju. Ilija misli da se sunarodnjaci ne odazivaju njegovu propovijedanju, a Bog će mu kasnije, prilikom ukazanja na svetoj gori Horebu, kazati da je ostavio sedam tisuća muškaraca koji svoja koljena ne sagibaju pred poganskim božanstvom (usp. 1 Kr 19, 18). U klonuću prorok govori: “Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih!” On se smatra članom grešnog naroda, grešnikom koji ni sam nije u stanju do kraja izvršavati ono što propovijeda. Zato najavljuje povlačenje iz proročkog zvanja i iskazuje želju za smrću. Upravo želja za smrću pokazuje više svijest nemoći nego potpunu nevjeru i nevoljkost.
Bog šalje Iliji u pustinju kruh i vodu da se okrijepi za dugo putovanje bez pratnje. Okrijepljen čudesnom hranom, mogao je putovati četrdeset dana i četrdeset noći do svete gore Horeba, udaljene od Beer Šebe oko 400 kilometara. Sam broj 40 (dana ili godina) je simbolski: označuje razdoblje priprave, obnove, susreta s Bogom. Mojsije je ostao na svetoj gori 40 dana prilikom dobivanja Deset riječi ili zapovijedi.
Nakon dugačkog putovanja Ilija je na svetoj gori imao mistični susret s Bogom koji mu je najavio pad Ahabove dinastije i odredio za pomoćnika Elizeja. Tako obnovljen, mogao se vratiti svom proročkom zvanju. Ilija je u današnjoj liturgiji slika kršćana koji se na euharistiji krijepe Božjom riječju i posvećenim kruhom da bi mogli nastaviti vjerničko životno putovanje. Ako je Ilija smio pokazati privremeno klonuće, smijemo i mi. Ali želimo po
put Ilije tražiti okrepu kod Boga da bismo ostali ono što jesmo: ljudi i vjernici u svijetu punom teškoća.

Drugo čitanje je iz poslanice Efežanima. U ovom odlomku Apostol nastavlja s poticajima odraslim krštenicima na život dostojan kršćanskog poziva. Taj se život treba razlikovati na području ćudoređa od poganskog načina ponašanja.
Počinje podsjećanjem da su krštenici opečaćeni Duhom: “Ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za dan otkupljenja!” Ovo opečaćenje Duhom zbilo se na krštenju po kojem krštenici postaju Božje vlasništvo. Opečaćenje je biljeg pripadnosti: tko je kršten na Krista i u Crkvu, trajno pripada Bogu. Iz prethodnog teksta vidi se u čemu bi bilo žalošćenje Duha kojim su krštenici opečaćeni: srdžba, krađa, uvredljiv i prljav govor. Duh koji je krštenike opečatio za Božje sinove i kćeri, trajno boravi u njima i podsjeća ih preko glasa savjesti što trebaju činiti a što izbjegavati. Tko bi se oglušivao o glas savjesti, žalostio bi Duha Svetoga. “Dan otkupljenja” je svršetak svijeta o drugom Isusovu dolasku. Ova poslanica inače uči da smo već uskrišeni i posađeni s Kristom na nebesima (usp. Ef 2, 6). To je, međutim, samo korijensko uskrišenje i proslava. U zemaljskom proputovanju uvijek je moguće otpasti od vjernosti Bogu. Zato krštenici trebaju stalno paziti da ne žaloste Duha Božjega.
To činimo ako se klonimo “svake ogorčenosti i srdžbe i gnjeva i vike i hule sa svom opakošću” (r. 31). To su mane koje dolaze do izražaja u naprasitom ponašanju prema bližnjima. Suprotne od njih su vrline koje Apostol preporučuje: dobrostivost, milosrđe, praštanje. Temelj ovakvog ponašanja je “… kao što i Bog u Kristu nama oprosti” (r. 32). Temeljni sakrament oproštenja je krst. Tko se krstom pridruži Kristu raspetom i uskrslom, Bog mu oprašta izvorni grijeh baštinjen od Adama ali i osobne grijehe svjesno počinjene. Kako i nakon krštenja ostajemo podložni novim grijesima, Bog nam i njih oprašta kad se ponizno kajemo. Tko prihvaća Božje oproštenje, dužan je opraštati i biti milosrdan prema ljudima.
Tko vjeruje u Božje milosrđe, dužan je vjerovati da se svijet ne mijenja nasiljem na bolje. Pri kraju odlomka zove Apostol povijesne čitaoce i nas danas na nasljedovanje Boga “kao djeca ljubljena”. Podsjeća da nas sve Bog ljubi kao Otac djecu i zato trebamo za uzvrat ljubiti jedni druge. Mogućnost i dužnost ljubavi izvire iz dogme da Bog nas ljubi. Kristovo predanje u smrt “za nas” također je iskaz ljubavi. On je time postao “prinos i žrtva Bogu na ugodan miris” (r. 2). Bog je u Kristu raspetom i uskrslom ljude neopozivo zavolio pa traži da mi “hodimo u ljubavi”. Hodanje o kakvom je ovdje riječ je svetopisamska slika za ljudski ćudoredni život.

Evanđelje današnje nedjelje je po Ivanu. Ovaj dio govora o kruhu života je rasprava Isusa i sugovornika o Isusovu porijeklu s naglaskom na potrebi vjere u Isusa. “Židovi” koji mrmljahu protiv njega su Galilejci u kafarnaumskoj sinagogi. Ovim nazivom četvrto evanđelje obično zove ljude u Jeruzalemu ukoliko se suprotstavljaju Isusu. Ovakav pojam “Židova” potječe iz iskustva evanđeliste i povijesne zajednice kojoj je prvi puta namijenio svoju knjigu o Isusu, jer u to vrijeme Židovi kao narod većinom odbacuju Isusa. Oni su predstavnici “svijeta” ukoliko odbacuje Božju inicijativu ponuđenu i dostupnu u Isusu. Njihovo mrmljanje podsjeća na mrmljanje pustinjske generacije kad je tražila vodu (usp. Izl 15, 24) i hranu (Izl 16). Ovo mrmljanje je nevjera. Odbacuju Isusovu tvrdnju da je kruh s neba.
To dokazuju u r. 42 poznavanjem Isusove zemaljske obitelji. Nazaret je bio svega tridesetak kilometara daleko od Kafarnauma pa su lagano mogli raspitati o Josipu i Mariji kao zemaljskim roditeljima Isusa. Ovakav prigovor poznat je i u sinoptičkim evanđeljima prilikom Isusova dolaska u Nazaret, kad su se stanovnici mjesta “sablažnjavali” nad njegovom uzvišenom naukom, jer su znali obitelj u kojoj je odrastao. Ivanova verzija prigovora najbliža je Lukinoj u 4, 22. Ovim podsjećanjem na poznavanje oca i majke naglašen je prigovor nebeskom porijeklu koje ističe Isus o sebi. Ovdje se očituje paradoksalnost Isusa i povijesnih slušalaca: Židovi misle da znaju sve o Isusu, a zapravo ne znaju ništa o njegovu pravom identitetu jer se zatvaraju vjeri u njega. U izrazu: “Kako sada govori: ‘Sišao sam s nebesa’?” je prigovor Židova vjeri Crkve o Isusu u vremenu kad se evanđelje piše.
U nastavku razgovora razvidno je da vjeru u Isusa imaju samo oni koji slušaju Božji govor u sebi i oko sebe: “Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla” (r. 44). Pojam privlačenja podsjeća na Hoš 11, 4: “Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi”. To je privlačenje puno ljubavi. Bez takvog Božjeg privlačenja nema vjere u Isusa. Isus obećava da će uskrisiti u posljednji dan sve takve koji mu dolaze. Vratit će ih u puni život, koji fizičkom smrću nije ugašen.
Citat iz r. 45 pripisan je Prorocima, ali ga nema u tom obliku ni u jednoj proročkoj knjizi. On je najbliži izreci Iz 54, 13 povezanoj s onom u Jr 31, 34. U Iz 54, 13 prorok obnove iz vremena nakon babilonskog sužanjstva tješi rastuženi Jeruzalem: “Svi će ti sinovi Jahvini biti učenici, i velika će biti sreća djece tvoje”. Jeremija pak, u najavljivanju novog saveza kaže da “neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ‘Spoznajte Jahvu'”. To je najava mesijanskog vremena kad će Bog na nov način privući vjernike da budu Božji učenici u smislu upijanja svega što Bog govori i spremnosti na vršenje onoga što on hoće. U židovstvu Isusova vremena smatralo se da proučavanjem Zakona vjernik biva poučen od Boga. Isus zato nastavlja: “Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni” (r. 45). Uz unutarnju Božju pouku važna je i pouka njegova Poslanika. I Sinu se Otac daje iskusiti, prepoznati, doživjeti. Zato sluša Oca tko ide za Sinom (usp. Iv 8, 31 i 9, 27-28). Da bi trajno bili učenici Božji, ljudi trebaju postati sljedbenici Isusovi jer po njemu Bog govori i poučava.
To je uključeno i u tvrdnji da “nitko nije vidio Boga doli onaj koji je kod Boga” (r. 46). U zemaljskom proputovanju ljudi ne mogu izravno slušati glas Božji nego po Isusu. “Vidjeti” ovdje znači duboko upoznati, doživjeti. Ovakvo iskustvo Boga kod Isusa četvrti evanđelista naglašava već u predgovoru: “Boga nitko nikad ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani” (1, 18). Ovakvom naukom četvrti evanđelista polemizira protiv gnostičkih struja medu kršćanima svoje zajednice, jer su se neki gnostici hvalili da dobivaju novu objavu mističnim susretima s Bogom.
Predstavljajući u kafarnaumskoj sinagogi svoje tijelo kao kruh za život svijeta, Isus najavljuje svoju nasilnu smrt u prilog svijetu. Način kako svjedoči Božju ljubav prema svima i propovijeda riječ Božju dovest će ga do neizbježnog sukoba s vjerskim i političkim poglavarima naroda koji će ga osuditi na fizičku smrt. On najavljuje da ne kani mijenjati način djelovanja i vidi da će njegova nasilna smrt postati izvor milosti za sve ljude svijeta. “Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta” znači: osoba moja, ja osobno sam kruh. Ovdje mi kršćani vidimo euharistijsku intonaciju Krista kao kruha života.
Ove nedjelje sabiremo se na euahristiju kao vrhunac i izvor svega kršćanskog djelovanja. Euharistija nas izgrađuje u vjeri zato što nam Isus i danas govori riječ Božju i hrani nas svojim posvećenim kruhom. Neka naše sudjelovanje u euharistiji bude svjesno, djelatno i plodno.

NjaM