Prvo čitanje današnje nedjelje je iz knjige Mudrosti. Knjiga Mudrosti pisana je izvorno na grčkom oko 50. god. pr. Kr. za Židove koji su živjeli među poganima, vjerojatno u Egiptu, i trebali su povezivati svoju vjersku tradiciju s filozofskim strujanjima nove sredine u kojoj su živjeli. U njoj čitaoci bivaju poticani da teže za vjerničkom mudrošću koja ih osposobljava za uspješan život među sugrađanima drugih uvjerenja i otvara za blago riječi Božje sadržano u svetim knjigama. Naš današnji odlomak govori da je besmrtnost Božji dar onima koji žive vjernički mudro. Protiv onih koji imaju iskrivljenu sliku o Bogu kao sveopćem sucu i kaznitelju, sveti pisac ističe da Bog nije stvorio čovjeka za smrt niti se raduje propasti živih. Iako je na kraju ovog odlomka jasno da pisac ne misli prvenstveno na fizičku smrt nego na duhovnu propast, ipak je očito da je za njega sam tjelesni život sa svime što donosi veliki Božji dar. Istina, on ne poklanja veliku vrijednost ljudskom tijelu i tjelesnom zdravlju jer vjeruje u blaženu vječnost pravednika, ali je iz ranijih svetih knjiga naučio da je čovjek i svojim tijelom, a ne samo dušom slika Božja. Zato naglašava da je Bog “sve stvorio da opstane”. On u biblijskom optimizmu vidi da je svijet dobar zato što ga je Bog stvorio: “Spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova!” (r. 14b).Da je “Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti” ovaj sveti pisac naučio je iz Post 1, 26, jer se ta sveta knjiga, prevedena na grčki, čitala među Zidovima dijaspore u subotnjem bogoslužju riječi. Besmrtnost je Božji dar ljudima koji postoje i nakon fizičke smrti. Sretnu besmrtnost ljudi mogu izgubiti grijehom, jer se njime udaljuju od Boga i zamračuju Božju sliku u sebi.Smrt je “došla na svijet đavolovom zavišću”. Ovim sveti pisac pokazuje da zna za izvještaj Knjige Postanka o grijehu prvih ljudi te potiče čitaoce da ne podliježu zavođenju đavla, jer bi ih čekala duhovna smrt. On zna da svi ljudi umiru, ali mu je prvenstveno stalo do duhovne besmrtnosti. Zahvalan je Bogu za dar života i želi svojom zemaljskom egzistencijom slaviti Boga. Po uvjerenju da se Bog raduje ljudima koje je stvorio na svoju sliku ovaj je sveti pisac tip Isusa koji u današnjem evanđelju ozdravlja dvije bolesne žene. Nedavno mi je pod ruke došla knjiga fra Šimuna Šite Ćorića “Žuta neman zavist. Ili kako uspješnije izjedati sebe i druge” objavljeno je u suizdanju Fram-Zirala (Mostar) i Glasa Koncila (Zagreb). U prvoj knjizi o zavisti na hrvatskom jeziku fra Šimun Šito Ćorić izabrao je i kompilirao najbolje iz onoga što teološka tradicija i suvremena psihologijska znanost govore o zavisti. Autor, doktor psihologije, na zanimljiv način analizira zavist, oblike njezinog izražavanja, postavlja pitanje o nadziranju vlastite zavisti te donosi primjere testova kojima se zavist može mjeriti. U odnosu na prvo izdanje, objavljeno 2008. godine, u drugom izdanju Ćorić se dodatno posvetio povezanosti religioznosti i zavisti. Stoga je u ovo izdanje uvrstio i poglavlja o zdravoj i nezdravoj religioznosti, o zrelosti, ali i rezultate dvaju vlastitih istraživanja o odnosu religioznosti i zavisti te zrelosti i zavisti. U sedam cjelina, književnim nadahnućem i primjerima, umom teologa i psihologa autor jednostavnim stilom otvara čitatelju vidljive i skrite, svjesne i nesvjesne sadržaje, pojavne oblike, načine djelovanja i posljedice urođenog, ali i naučenog zloćudnog osjećaja – zavisti. Zavist je toliko moćna, da vrlo lako i uspješno pomaže čovjeku da se gotovo trajno osjeća nezadovoljan i nesretan sa svojim napretkom, djelovanjem i životom općenito. A sve počinje uspoređivanjem s drugima … .Ljudi obično govore da osobno nisu zavidni, ali im ne vjerujemo. Svatko od nas poznaje zavidne ljude i uvijek su to – drugi.
Nažalost, zavist je bila i ostala univerzalna.Nema toga dobra, bilo malo ili veliko, na kojem ljudi ne zavide jedan drugome. Na drugoj strani, nisu za sve ljude ista dobra predmet njihove zavisti. Obično se zavidi na onome što se prepoznaje kao vlastita vrijednost u usporedbi sa sebi sličnima. U takvim prilikama čovjek naginje prvenstveno zavidjeti drugome na onim dobrima koja bi sam rado htio imati, a nema ih. Općenito društveno gledano, istraživanja pokazuju da se u nerazvijenim zemljama najčešće zavidi na takozvanim egzistencijalnim dobrima, a to su hrana, djeca i zdravlje. U dobrostojećim društvima ovakva zavist nije isključena, ali je gurnuta u pozadinu. U njima više dolazi do izražaja zavist zbog novca, stana, radnog mjesta i obogaćenja. Poseban izazov za zavist tu je svakako i pozicija na ljestvici u karijeri, javni ugled i priznanje, određene sposobnosti kojima se dolazi do izražaja (talent, ljepota), medijska prisutnost u društvu i slično. Ali ipak najviše od svega u dobrostojećim društvima zavidi se na sreći i osobnom uspjehu drugoga. Doživljavati druge zadovoljnima i uspješnima, a osobno ne biti takav ili se tako ne doživljavati, jedan je od najvećih izazova za zavist u rečenim društvima.U ovom kratkom uvodu napomenimo još nešto. Koliko ju je god kršćanska vjera smještala ravno među „glavne grijehe“, zavist je tvrdokorno ostala grijeh koji se najviše i stvarno i načelno tolerira. Uz sve to što je on toliko „smrtan“ da je đavao po njoj dobio svoje oznake i svoje ime (grč. diabolos: klevetnik, zavidnik, lažljivac…), te što kandže zavisti kroz svu ljudsku povijest do danas danomice nanose ogromnu štetu međuljudskim i međunarodnim odnosima, gotovo svi drugi glavni ili „smrtni grijesi“ i ljudske zloće na znatno su gorem glasu od nje u kršćanskoj praksi. Zavist je, očito, uspjela na svim stranama,ali i među kršćanima trajno legalizirati svoje djelovanje. Možda i zbog toga, što je se čak ni vjernici ni njihovi predvoditelji ne žele (ne mogu?) odreći.
Psihološki gledano, zavist nastaje uspoređivanjem sebe s drugima, prvenstveno onda kad ljudi krivo procjenjuju vlastite snage i slabosti. Jedan je od najvećih pokretača negativnoga u međuljudskim odnosima, te se najčešće trostruko opisuje i proučava:
- kao jedan od nezdravih osjećaja,
- kao pokretač neprijateljstva i netrpeljivosti među ljudima i
- kao nezdrava karakteristika ličnosti koja uključuje sklonost osjećaju zavisti kao i djelovanje pod njezinim pritiskom.
Stručnjaci upozoravaju pri tome i na redovito zavidnikovo lako prihvaćanje neprovjerenih negativnih informacija. Drugim riječima, zavidan čovjek, koliko god to neće priznati, jedva dočeka da i bez provjere prihvati neku važnu informaciju o osobi kojoj zavidi, da bi se što prije u sebi veselio „lošoj vijesti“ o njoj i tako makar nakratko zadovoljio tu devijantnu potrebu. Uz to što je, religijski gledano, zavist „teški grijeh“, zavišću se osoba može tako psihički opteretiti, da o njoj kao o bolesniku počnemo govoriti. On je mješavina, tvrde stručnjaci, od bijesa, straha, pohlepe i tuge u vječnome stavu šuljanja. Ukratko, izgleda se sve svodi na jedno: počnemo pretpostavljati, da je on zbog tih prednosti sretniji i zadovoljniji od nas! Moral, zakon, odgoj i religija svojim gotovo sizifovskim trudom, na jednoj strani, bore se protiv zavisti i žigošu je kao jednu od najružnijih ljudskih mana. Međutim, na drugoj strani, u isto vrijeme zbog jasne deklarativne društvene neprihvaćenosti, zavidnici potiskuju osjećaj zavisti u mračno psihičko podzemlje. Kad čovjek zavidi, počinje odmah to skrivati i od sebe, pa tko djeluje pod pobudom zavisti, sabotira, kleveće i denuncira iz sakrivenog zaklona.Dobro je naglasiti, da psiholozi sve češće upozoravaju na neshvatljivu religioznu dvoličnost kad je u pitanju zavist. Zavist je ipak i službeno jedan od njih, svi je osuđuju i žigošu (ali kod drugih!), a opet toliko je oko nas zavisti! I rijetko što toliko nagrđuje religioznost ličnosti i nanese štetu zla u međuljudskim odnosima koliko zavist, a opet u religijskoj praksi uopće se ne odnosimo prema njoj kao prema uistinu jednom velikom ljudskom problemu i nedaći. Možda zato, što su obično drugi zavidni, što se dobro krijemo pred vlastitom zavisti. Ili je, možda, zavist jedan od ružnih čuvstava, pred kojim stojimo nemoćni? Naravno ne, jer i nju se može staviti pod nazor ako čovjek odluči rasti u dobru i zrelosti. Zavist je prema biblijskom izvješću, najprije unijela „nered“ u nebu. Neki su se anđeli počeli uspoređivati s Bogom, pa smo tako uz raj dobili i pakao. Ljudi su u biti pali na istom ispitu.Poljoprivrednik Kain i stočar Abel, sinovi Adama i Eve, simbolično predstavljaju prvu generaciju rođenih ljudi. S njima, eto, počinje ljudska povijest, i to, nažalost, bratoubojstvom. A ono se dogodilo zato što Kain nije mogao podnijeti uspjeh svoga brata (koji je ugodio Bogu više od njega) i onda ga je ubio iz srdžbe i zavisti.Zanimljivo je da se taj ružni osjećaj naselio i u životinje. Istraživači bez dvojbe pokazuju da otkrivaju zavidnički rivalitet i među određenim životinjskim vrstama, najočitije u borbi za hranu i za status u grupi.
Tako se taj „žuti monstrum“ rušilački provlači kroz stvorenja sve do naših dana. Zavist je prikovala i nevinog Isusa iz Nazareta na križ, poremetila um kraljevima i kraljicama, odvela ih u ratove za osvajanje tuđih zemalja, iskopala ratnu sjekiru među susjedima, prijateljima i dobrim poznanicima, unijela trajni nemir i nezadovoljstvo u tolike duše, posebice one koje same, znajući ili ne znajući, zavide i djeluju iz zavisti. U biti u pozadini stoji zavist kao čuvstvo osobe koja je nezadovoljna svojom sudbinom, koja hoće pošto poto popraviti svoju poziciju, koja je nezadovoljna, jer misli da je drugi u nečemu bolji od nje, koja je žalosna zbog tuđeg dobra, koja bi htjela biti na mjestu onih ispred sebe .Obično se drži da je jezično podnošljivo kad se riječ ljubomora upotrebljava i za zavist, ali ne obratno. Bez obzira na to, to su dvije riječi koje treba pojmovno jasno razlikovati. Možda je najbolje obrazloženje za ovu raznolikost sljedeće: zavist pretpostavlja odnos između dvije osobe (zavidnik i onaj komu se zavidi), a ljubomora obuhvaća odnos između tri osobe. Psihologijski stručnjaci ljubomoru opisuju i kao osobnu reakciju straha zbog stvarnog ili umišljenog mogućeg gubitka jedne bliske osobe, a u korist nekoga trećeg. Ljubomore će biti dok bude uske emocionalne povezanosti među ljudima, a povod i jačina te reakcije na mogući gubitak ovisan je od društvenih vrijednosti i osobnih iskustava. Protiv ljubomore se može ponajprije boriti kroz otvoren razgovor o onome što ju je izazvalo, a od nje se može najbolje zaštititi, razvojem samostalnosti vlastite ličnosti. Također se događa da se zavist i ljubomora pojave zajedno, počnu jedno drugo potpaljivati i hraniti, pa neprijateljstvo koje se iz toga rađa još je dramatičnije. Kao izvrsnu ilustraciju ove opasne povezanosti, iz literature se obično navodi William Shakespeare i njegovo djelo „Othello“.Nažalost, ne treba ići četiri stoljeća unatrag, ovakva povezanost zavisti i ljubomore korača i među nama svakog dana u međuljudskim odnosima. Koliko god ljudima bilo jasno da čovjekov izraz lica ili očiju oslikava čovjekovu nutrinu, njegova raspoloženja ali jednako i zloću, odnosno dobrotu onoga tko nam se na ovaj ili onaj način obraća, nalazimo uvijek upitanost o tom negativnom zračenju pogleda koji je, vidljivo, sve drugo samo ne dobroćudan. Sukladno tome, onaj tko ne zrači svojim držanjem i izražajima dobrom, već zlom, taj nije dostojan raja i morat će se za nj pripremiti u čistilištu. Tako nas Dante Aligieri (1265-1321) kao kršćanin i pisac koji je na Zapadu možda najsnažnije imao utjecaja na popularno predstavljanje svijeta nakon smrti, navještava u svojoj „Božanskoj komediji“ i o sljedećem: njima će žicom biti zašivene oči, jer su njima počinili „štetu iz zavisti“ (1975).
Posebno su žene bile optuživane kao one koje čine zlo zlim pogledima, a što uklapa u sveprisutnu „mušku kulturu“ onih vremena, koja, nažalost, ni danas nisu još potpuno iza nas. .I Krist je to dobro primjećivao. Stoga je, u onoj poslovičnoj priči o širokogrudnom vinogradaru otvoreno predbacio onima koji se ne vesele tuđem dobru, onima koji su počeli mrmljati protiv dobrotvornog vinogradara, što je iz svoje dobrote dao punu nadnicu i onim siromašnim radnicima koji su došli tek popodne raditi u vinogradu. Upozorio ih je na uskogrudnost njihova mrmljanja i na nelogičnost njihove zavisti riječima: Zašto je oko tvoje zlo, ako sam ja nekomu dobro učinio?Ova njegova riječ je, bez obzira na varijacije narodnih vjerovanja o opasnom zlu oku, apsolutno i danas svima nama potrebita. Jer zlo oko nije uvijek primjereno čak ni zlu čovjeku, a kamoli upućeno nekom dobrom djelu kraj nas. Zavist se izražava i zluradošću. Psiholozi definiraju zluradost kao radost zbog tuđe štete i odmah dodaju da je to najomiljenija radost zavidnika. Čovjek osjeća u sebi tu radost sumnjive moralne vrijednosti kad onaj komu on zavidi i prema kojem nije prijateljski raspoložen, pretrpi štetu od nekoga drugoga. Ali usprkos njezinom lošem glasu na svim stranama, zluradost je ipak jedno od narodu najmilijih unutarnjih zadovoljstava.Suvremeno psihološko objašnjavanje zluradosti preuzelo je od Nietzsche-a upravo važnost isticanja jednakosti. Pri tome psiholozi ističu dva oblika zluradosti. Prvi se odnosi na samo dobro zbog kojeg se zavidi. Tko kolegi, primjerice, zavidi na njegovom poslovnom uspjehu, najvjerojatnije je da će se veseliti, kad taj doživi neki pad u karijeri. Kod drugog oblika zavisti, zavidnik se zalaže za dobro koje posjeduje i za koje vjeruje da izaziva zavist drugih. O zluradosti se radi onda kad se veselimo što je osoba kojoj zavidimo upala u nevolju zbog drugih ljudi, sila i prilika, a osveta je u pitanju onda kad tuđoj nesreći sami doprinesemo ili je prouzročimo. Arthur Schopenhauer (1788-1860) izravno je upozorio na to, da je zluradost „usko srodna okrutnosti“ i da „nastupa tamo gdje bi svoje mjesto trebala naći samilost, koja je kao njena protivnost pravi izvor autentične pravde i čovjekoljublja“. Tako kao okrutna nemilosrdnost, samo po sebi se razumije, da je radost zavidnika zbog štete koju je drugi doživio, daleko od moralnog ponašanja. Česta je praksa zavidnika, da onda makar riječima (klevete, laži, umanjivanje vrijednosti, omalovažavanje, cinizam i slično) obore se pred drugima na onoga komu zavide. Psihologijski stručnjaci drže, da je malo ljudi koji makar ponekad nisu upali u tu napast da nekome na ovaj ili onaj način nanesu štetu. Skoro svi znamo, da takvi postupci imaju funkciju ventila, to jest nakon toga nam bude lakše. Ali kako takvo kratkotrajno „psihičko olakšanje“ obično nije zavidniku dovoljno, on se i dalje nastavlja baviti maštanjima o osveti. Takva maštanja društveno su podnošljiva, jer ona ne ubijaju. Čak želje i maštanja o osveti mogu za neke biti toliko zadovoljstvo, da onda na tome sve završi i da ih tako štite od štetnih čina. Međutim, mogu ona i pripremiti takve čine, jer granica između ovakvih maštanja i stvarnih čina nije nikada sigurna.Također nije rijetka pojava, da zavidnik ne odustaje od svojih planova osvete dok se smišljeno ne osveti. U tom slučaju obično se govori o „hladnoj osveti“. Kad zavidnik u svojoj mašti ili stvarno ošteti ili uništi onoga komu zavidi, on time može steći osjećaj da se spasio od ugroženosti od onoga komu je zavidio i osvetio mu se. Termin „ressentiment“ označava neko prigušeno bolno sjećanje koje još uvijek pobuđuje želju za osvetom. Općenito govoreći, resantiman je ponovno doživljavanje nekog neugodnog osjećaja ili bolno sjećanje na doživljenu neugodu, pa prema tome može biti posljedica onog što nam je netko učinio, a nikako samo posljedica zavisti.Kad je zavist pak u pitanju, to je posebna vrsta zlopamćenja. Dolazi do izražaja kao zavidnikova (ne)svjesna mržnja prema osobi ili zajednici kojoj zavidi. Nastaje i iz osjećaja inferiornosti ili vlastite nesretne sudbine i nemoći. Zavidnik ovoga tipa ne pokazuje javno svoj bijes, kivnost ili mržnju prema onome komu zavidi. Umjesto toga on je trajno mrzovoljan prema njemu ili ga tiho mrzi .Ako se ovakav zavidnik prepusti mašti na koji bi način mogao naškoditi svom bližnjemu komu zavidi, počne mu se pojavljivati strah da ipak ne bi ostvario svoja maštanja i nanio zlo bližnjemu. Da bi se zaštitio od takvog strahovanja i neizvjesnosti, on se sve više povlači u sebe i čak njegova maštanja počinju odumirati. Međutim, s njima počinje nestajati i vitalnost takvog zavidnika. Stoga, upozoravaju stručnjaci, ovakvi tihi zavidnici su nerijetko osobe koje se doimlju povučenima, ne usuđuju se riskirati, pa traže mogućnosti bez rizika da bi zadovoljili svoje zavidničko neprijateljstvo.Samilost je sposobnost i spremnost staviti se u situaciju osobe koja pati, suosjećati s njome, pa i podijeliti njen bol koji osjeća. To se obično događa nesebično i bez gledanja vlastite koristi. Ako nas to i ne potakne na neke velike čine, ipak nam bar smanjuje neprijateljske osjećaje i potiče na prijateljstvo. Suosjećanje s ljudima uključuje i zajedništvo u žalosti i zajedništvo u radosti. Među ova dva osjećaja postoji određena razlika. Dok zajedništvo u žalosti sadrži neku tihu radost, radost što smo osobno pošteđeni od patnje, zajedništvo u radosti češće donosi tihu patnju – zavist. Sukladno tomu zajedništvo u radosti može imati pravo tek onaj, koji ne zavidi previše dotičnom zbog njegova dobra.Na raznim stranama nailazimo na primjere kako ljubav otvara vrata samilosti i empatiji (vrlina i/ili sposobnost uživljavanja u emocionalna stanja druge osobe i razumijevanje njenog položaja), a zavist ih zatvara. U Bibliji, primjerice, nalazimo cijeli niz događaja ili priča koje obrađuju temu zavisti, a jedna koja izravno suprotstavlja zavist i samilost svakako je ona kojom se potvrđuje velika sposobnost ispravnog prosuđivanja legendarnoga izraelskog kralja Salomona (970-931. pr. Kr.). Priča je filmskog zapleta i u skraćenoj verziji može se ovako, za ilustraciju rečenog, prepričati (I Kraljevi 3,16-28).Zavist je najčešći izvor cinizma. Cinik obično nastoji umanjivati vrijednosti drugih, pa makar ih kao takve u biti sam i cijenio. On to čini jer ne vjeruje da on može postići željeno dobro, pa stoga sve ulaže u to da razruši vjeru drugih u vrijednost onoga što su oni ostvarili ili za čim teže.Ciniku je ipak najgore, kad onaj drugi ostvari ono vrijedno za čim teži. Zbog toga se cinik obično jede od zavisti. A da bi se zaštitio od te svoje unutarnje vatre, on se onda pretvara u napadača. Najčešće on ne može sakriti svoje neprijateljstvo i svoje razočarenje, a njegov prezir prema ljudima postaje način njegovog ophođenja s onima koji ga u bilo čemu nadilaze. Cinik je u svojoj biti nedostižni egocentrik, i to toliki da očekuje da mu cijeli svijet bude na usluzi. Kad ga razočaraju njegova očekivanja, onda se on ne snalazi u tom svom razočaranju: neka ide k vragu cijeli svijet! Jer kad propadne taj cijeli svijet, onda će opet početi s nekim novim svijetom u kojemu za njega neće biti razočaranja. Ali život tako ne ide! F. Nietzsche će s pravom ustvrditi da ovakav jedan osjećaj predstavlja vrhunac zavisti. Stoga nije čudo da u mudrim izrekama nalazimo i onu: Cinizam je gori od vraga ako njih dvojica nisu jedno te isto.Psiholozi razotkrivaju da je cinizam jedan psihički mehanizam najčešće izrastao iz zavisti, a u kojemu leži prezir istinskih vrijednosti i posebice drugih osoba. Koliko god cinik uvijek treba „partnera“ za žrtvu, on je u svojoj biti asocijalan i protiv dijaloga, svadljiv je, druži se isključivo s onima koji mu povlađuju, a u pravilu se bazira na neistinitosti. Njegova inteligencija mu tek pomaže da u toj svojoj asocijalnosti može u sebi zadatom smjeru „pravo“ reagirati. On također ide s rukom u ruci s ohološću i egoističnom izoliranosti, jer se općenito smatra iznad drugih, koliko god to smiješno i neuvjerljivo izgledalo. Primjerice, on će u svom, recimo, pisanju ili razgovornim upadicama uglavnom biti okrenut traženju negativnog u pojedincima, zajednicama, organizacijama, pa u svojoj opterećujućoj preuzetosti čak i vladama i državama. Psiholozi još upozoravaju, da je cinik zlopamtilo i sklon osvetama, a nasuprot humoru, nedostaje mu vjera u dobro u ljudima. Za prevladavanje cinizma korisna su ona ponašanja koja ozbiljno traže istinu, moralna ponašanja, poštivanje drugih, ljubav, dobrota i slično.
I svagdanja praksa i znanstvena istraživanja nas upozoravaju, da zavist potiče čovjeka na klevete, na to ciljano izricanje i/ili širenje neistina o bližnjemu svome, to jest o onome komu se zavidi. Lepeza takvog govora i ponašanja je široka: izravne klevete i laži, prebacivanje tobožnje odgovornosti, umanjivanje vrijednosti, prešućivanje zasluga, kriva tumačenja uspjeha, omalovažavanje osobe i njene veličine i slično. Sastavni dio toga zla svakako je mržnja, bez obzira producirala ona zavist i klevetu, ili zavist producirala nju i klevetu. Tipični slučaj Kajina dobro pokazuje taj put zla i „sotonskog podrijetla“: najprije se rađa zavist, ne prihvaća istinu, nastoji ukloniti onoga komu zavidi i na kraju vodi do ubojstva. Pojavljujući se u vremenu i svijetu kojim potresa strastvena zavist i mržnja, Isus to doživljava na vlastitoj koži: mržnja protiv Božjeg izabranika kojemu zavide, zavide i mrze ga i zato što oni, ljudi od moći i ugleda „Božju izabranost žele ljubomorno zadržati samo za sebe“ (Iv 11,50), pa Isusa „iz zavisti“ predaju da ga razapnu na križu. Isus tako među ljudima postaje simbol nevine žrtve i dobra, koji stradava zbog zavisti i mržnje zla svijeta oko sebe.Očito, kleveta, koliko god može imati i druge motive i razloge, vrlo često proizlazi iz zavisti i predstavlja vrlo uspješnu i sofisticiranu „promociju laži“, a na štetu drugoga. Stoga je sasvim razumljivo da se u kršćanstvu zavist ubraja u „sedam smrtnih grijeha“, a zabrana laži i klevete u jednu od deset Božjih zapovijedi. Nažalost, u vjerskoj praksi ni prvo ni potonje se ne održavaju dovoljno, pa tako uvijek ostaju izazov i trajni ideal svima koji se trude oko čestitosti i rasta svoje ličnosti. Koliko god mi prvenstveno posvećivali pažnju šteti koju nanosi zavidnik drugome, zavist je u isto vrijeme i čuvstvo koji nanosi štetu i samom sebi, zavidniku. To je grijeh za čiju kaznu se ne mora čekati Božji sud nakon smrti, nego zavidnik neizbježno sam sebe kažnjava već ovdje na zemlji. Koliko se god zavidnik psihički može olakšati pražnjenjem svoje ljutnje, bijesa, zluradosti i mržnje, u konačnici mu to ništa ne koristi. Njegova požuda ostaje nezadovoljena i u sljedećoj prigodi još je s većim zahtjevima, jer sve ono što on stvarno ili u mašti učini onome komu zavidi, pada na njega samoga.Najraniju slikovnu ilustraciju trovanja sebe zavišću nalazimo na jednoj freski Arena-kapelice u Padovi. Autor joj je slavni Giotto di Bondone (1266-1337). Zavist se pojavljuje kao jedna bolju iznakažena žena, a iz usta joj umjesto jezika plazi zmija. Uz uobičajeni izričaj „govoriti jezikom zmije“, a što označava klevetu koja truje međuljudske odnose, Giotto je još nešto naglasio: zmija se, vidimo na freski, iz usta podiže prema ženinim očima. Tko se, dakle, prepusti zmiji-zavisti, taj prska otrov u vlastite oči, biva slijep, ne zna kud ide, pa umjetnik preko ispruženih i pipajućih ruku žene upravo to poručuje.Iz literature kršćanskih propovjednika vidi se, koliko je tim ljudima stalo „do života bez zavisti“, ali i da je ona vidno prisutna među vjernicima. U tom smislu za primjer propovjedničkih opomena da vjernici prestanu trovati sami sebe zavišću.Naša zvanja su mjesta na kojima se uspoređuje: mi se sami uspoređujemo s kolegicama i kolegama, a naši pretpostavljeni nas također stalno uspoređuju međusobno. Takvo uspoređivanje ima svoje posljedice na našu karijeru, na procjenu vlastite vrijednosti, na osobno zadovoljstvo, a da zaradu i ne spominjemo. U tom ozračju odnos prema radnim kolegicama i kolegama je vrlo delikatan: zdravi konkurent ili nezdravi rival, prijateljica ili neprijateljica, dobar suradnik ili vuk o janjećoj koži?Kao najizražajnije oblike zavisi na radnom mjestu susrećemo glasine, ogovaranja, viceve koji ponižavaju druge, klevete, te organizirano maltretiranje (mobbing). Glasine spadaju u jedno od najjačih oružja zavidnih ljudi. Posebice u poslovnom životu, gdje komunikacija ide od onih koji znaju do onih koji ne znaju. Tako za istinite glasine plaća se porez lažnim glasinama. Glasine služe i tome, da se promovira sebične interese, a one koji im se protive da se makne s puta. To se događa na svim razinama u poduzećima i ustanovama gdje ljudi rade. Najviše među kolegicama i kolegama. Na jednoj strani, glasine nastaju spontano, većinom su anonimne, kolaju u krugu određene skupine, te pri tome sve više postaju priče za razgovor. Na drugoj strani, njih može netko iz ljudske zloće ili gluposti iz raznih razloga proširiti. Zašto su glasine tako zarazne?Psiholozi kažu, naprosto zato što mi ne vjerujemo u nešto zato što je istinito, dokazano ili barem obrazloženo, nego mi držimo nešto za istinito, zato što vjerujemo da je tako. Sve izvjesnosti su društveno uvjetovane, jer za većinu ljudi prvenstveno je izvjesno ono, što grupa kojoj pripadaju ili bi htjeli pripadati drži za istinito. Tako se društveno znanje prvenstveno bazira na vjerovanju, a ne na provjerenoj istini. U tom smislu jedna zarazna glasina izbaci u eter priču koja je po sebi moguća, ali biva od određene skupine odmah prihvaćena kao moguća ili čak istinita, jer ona potvrđuje njihovu orijentaciju i njihovu sliku o sebi. Tako onaj tko želi proširiti glasinu, najprije mora dobro poznavati skupinu koja joj trebati povjerovati. Loše je, što praksa pokazuje, da i onda kad se dokaže da je glasina neistinita, ona ipak ne nestaje iz kolektivnog sjećanja, pa tako „uvijek nešto ostane“.
I pričanje viceva o drugima može lako biti iživljavanje vlastite zavisti i nesklonosti prema njima. Tu spadaju posebice oni vicevi kojima nije prvenstveni cilj dobar humor, nego njima se na podrugljiv način želi makar malo poniziti bližnjega i umanjiti mu vrijednost, a to se čini iz zavisti i nesklonosti prema njemu i njegovoj poziciji. Istina, takve šale mogu donekle ublažiti zavist zavidnika, ali ne zadugo. Tamo gdje na radnom mjestu vladaju zavist i nenaklonost, tu postoji i velika mogućnost organiziranog maltretiranja (mobbing). Među ljudima se događa slično kao kod nekih vrsta životinja: udruže se protiv jednoga svoga člana, progone ga dok ga ne istjeraju iz zajednice ili dok ne strada. Iz istraživanja se pokazuje, da su među ljudima predvoditelji ovakvih zlostavljača manje sposobne, ali s velikom agresivnom snagom egocentrične osobe, koje ne posjeduju baš velik kapacitet za prijateljstvo, radost i igru. Njihovu se takvu rabotu lako prepoznaje, jer se uvijek dogovorenim šikaniranjem na poslu okreću prema onima koji su po službi ili sposobnosti superiorniji od njih. Svojim djelovanjem žele preuzeli kontrolu u svoje ruke ili doći na mjesto onoga koga maltretiraju, prisiljavajući ga raznim vrstama vrijeđanja na odstupanje sa svoje pozicije ili napuštanje zajednice.Sebi za pomagače obično regrutiraju one pojedince koji se ne osjećaju dovoljno sposobnima samostalno djelovati, koji ih onda aktivno podržavaju ili na takvu njihovu djelatnost barem pristaju, ili one koji ionako zavide onome nad kim se vrši to organizirano maltretiranje, a pomažu im i oni koji se po svojoj naravi ne žele nikomu posebno suprotstavljati, pa zauzmu sigurnosni položaj „ni tamo ni ovamo“.Tu svoju agresivnost organizirani zlostavljači opravdavaju interesima poduzeća ili zajednice, a u biti radi se o njihovim osobnim aspiracijama. Za začetnika i predvoditelja takvog maltretiranja obično je ispravno jedino ono što sam zastupa, a za njega su „uredu“ samo oni članovi zajednice, koji uz njega pristaju, kojima on može lako upravljati ili barem koji mu se previše ne protive. Uz to, karakteristike svoje vlastite ličnosti kao što su isključivost, neznanje i neprijateljstvo svjesno i nesvjesno će olako pripisivati upravo onome, protiv koga se organizirano „bore“.U te gornje opise stručnjaka dobro ilustrira primjer jednoga kolege koji je predvodio jedno organizirano maltretiranje u jednoj manjoj zajednici. Nazovimo ga gospodin M. On dobro uklapa u gornji opis, a uz to ostavlja dojam sumnjičave i agresivne osobe prema svima koji bi mu mogli konkurirati ili ugroziti njegove koncepte, teško podnosi superiornije od sebe, sklon je nekom stalnom klanskom udruživanju, organiziranju i skupljanju pristaša, uvijek se pri tome gleda „pokriti“ deklarativnim interesom dobra zajednice, a češće mu se počnu pričinjati – zavjere oko njega.Bez obzira što on sam nije bio s polovicom ljudi iz zajednice u dobrom odnosu, što je s više kolega dolazio u sukobe do fizičkih prijetnja i obračuna, a barem dvojicu-trojicu nije mogao gotovo ni vidjeti, njemu nije bilo teško javno pripisivati upravo tu svoju manu lošeg odnošenja s kolegama kraj sebe onome, koga je organizirano omalovažavao, bahato ga optuživši da „ne zna“ raditi s ljudima.
Kad je dogovoreno maltretiranje u pitanju, recimo još da psiholozi upozoravaju na još jednu njegovu stranu koju je teško izbjeći: „Onaj koga se organizirano maltretira, češće posluži kao ‘žrtveni jarac’. U takvom slučaju nastanu u cijeloj skupini nesvladane međuljudske napetosti, koje su tako jake, da prijete raznijeti grupu. I da bi se to spriječilo, žrtvuje se jednoga su-djelatnika… Pri tome vjeruju oni koji sudjeluju u maltretiranju, da bi svi zajedno uspješno radili, samo da nema te osobe. Ali to se nerijetko ispostavi kao iluzija. On gotovo nije ni napustio grupu, već jedan drugi su-djelatnik biva guran u uloga ‘žrtvenog jarca’“ (R. Haub, 2002, s. 231).
Tako organizirano maltretiranje na poslu (p)ostaje razoran rukavac zavisti. Koliko god oni koji organizirano šikaniraju nastoje dokazati, da sve rade u interesu zajednice, ipak ostaju najvidljivije njihove osobne egoistične aspiracije. Stručnjaci pri tome još upozoravaju, da je posljedica ove agresivne grupne dinamike većinom teže narušavanje ili čak pokapanje uspješna djelovanja cijele dotične zajednice, te skupine kao cjeline. Koliko god od prastarih vremena u starim religijama i mudrim knjigama nalazimo opise zavisti kao popratnog ljudskog zla sve od rimskog pjesnika Ovidija (43. pr. Kr. – 17. pos. Kr.) koji je u svojim „Metamorfozama“ personificira i naziva „Demona Zavist“, nigdje ne nalazimo takav oštar stav prema ovoj nemani kao u kršćanstvu. Ono se stalno bori protiv zavisti i osuđuje zavidne ljude. Oni razbijaju zajednicu. Sažete riječi o zavisti jednoga od najuglednijih crkvenih otaca i govornika, Grgura Nazijanskog (334-394), vjerno izražavaju izvorni kršćanski stav i odnos prema zavisti, te nastoje od nje pošto-poto odgovoriti vjernike„… Zavist, iskonski zla strast, otac smrti, prva vrata grijehu, korijen zla, praizvor žalosti, majka nesreće, temelj neposlušnosti … Zavist, smrtni žalac, skriveno oružje, bolest prirode, poguban otrov, samovoljna sušica, gorka strijela, čavao duše, požar u srcu … Sreća nije vlastito dobro, nego zlo bližnjega“ (Gregor von Nysa, 1927).Kroz cijelu Bibliju nalazimo primjere zla koji su uzrokovani zavišću. Nažalost, kad je zavist u pitanju, u religijskoj praksi religiozni predvoditelji i vjernici tu pokazuju veliku dozu dvoličnosti i neuvjerljivosti, jer uopće se ne odnose prema tom žutom monstrumu kao prema „smrtnom grijehu“ koji vodi ravno Luciferu u naručje. Osobno, svi se moramo vježbati i učiti, kako se što bolje nositi s vlastitom i tuđom zavisti. Jedan od načina u tom procesu je svakako, upoznati se s njome koliko god više možemo, početi u kući i u društvu pričati o njoj, a još najbolje s onima kojima zavidimo, bez obzira koliko to izgledalo teško. Istina uistinu oslobađa. Teolozi, duhovni pisci i vjerski predvoditelji, kao što smo vidjeli, stoljećima osjećaju zavist i njene opake izražajne oblike jednim od velikih problema za čovjeka i društvo uopće. Brojne biblijske knjige upozoravaju na opasnost ove žute nemani i potiču vjernika da je se čuva, počevši od starozavjetnih biblijskih knjiga Samuela, Psalama, Izreka, Mudrosti i Siraha do Mateja, Marka, Djela apostolskih i gotovo svih poslanica Novoga zavjeta.Askeza ili „vježbanje“ u vrlinama na putu prema savršenoj ličnosti, uvijek je bila načelna zadaća vjernika i uključivala i borbu protiv zavisti. Danas vjernicima u „vježbanju“ protiv zavisti i sličnih grijeha, uz psihološke preporuke, duhovni stručnjaci preporučuju „duhovna sredstva za oslobođenje“, a među njima najčešće sljedeće:
– povjerenje u Isusa Krista s načelnim životnim stavom, da čovjek u suradnji s Božjom pomoći može napredovati u dobru;
– uvesti u svoj život praksu redovite molitve i meditacije, posta i „djela milosrđa“;
– obaviti temeljitu ispovijed i pokušati živjeti usmjeravajući svoje ponašanje prema nedvojbenim vrijednostima, te
– nastojati živjeti „život u milosti“, to jest ponašajući se u duhu Božjih i ljudskih zapovijedi.
Drugo čitanje današnje nedjelje je iz Druge poslanice Korinćanima. U ovom odlomku Pavao potiče vjernike Korinta na velikodušno prikupljanje materijalne pomoći za vjernike u Jeruzalemu u znak duhovnog zajedništva u Kristu.
Iz 1 Kor 16,2 vidimo da je Pavao zamolio korintsku zajednicu da prikuplja svakog dana Gospodnjeg prilikom liturgije darove za braću u Svetoj zemlji. Kad je poslao svoga suradnika Tita da organizira skoro odnošenje pomoći u Jeruzalem, dobio je obavijest da su se Korinćani brzo oduševili za Pavlov prijedlog, ali učinili nisu skoro ništa.
Ovdje im apostol priznaje da se odlikuju vjerom, spretnim propovijedanjem, gorljivošću i ljubavlju prema svojim misionarima. U korintskoj Crkvi postojali su brojni karizmatici o kojima Pavao govori u 1 Kor 12-14. Sada moli Apostol da počnu prakticirati vjerničku darežljivost u odnosu na siromašnu braću iz Isusove domovine. Riječ “darežljivost” vodi ga na primjer Gospodina Isusa koji je po svojoj božanskoj naravi bogat, ali je uzeo ljudsko tijelo radi ljudske braće i sestara te tako postao siromašan. To zbližavanje sa svakim čovjekom u ljudskom tijelu dovelo ga je do smrti na križu, a smrću i uskrsnućem obilno je obdario svakog čovjeka te posebno one koji mu krsnom vjerom bivaju pridruženi. Isusovim egzistencijalnim siromaštvom svi smo obogaćeni.
“Ne dakako: drugim olakšica, vama oskudica, nego jednakost!” (r. 13). Pavao ne traži da Korinćani sve razdaju za siromašnu braću nego da nešto od onoga što im Bog daje izdvoje za siromašne. U trenutku kad Pavao piše, jeruzalemski kršćani su u velikoj materijalnoj oskudici. Pavao moli Korinćane da svoj suvišak pošalju za oskudicu jeruzalemskih kršćana, kako bi jednog dana primili od njih uzvratni dar. Ne mora to biti materijalni nego duhovni dar. Na kraju navodi Apostol podatak iz Izl 16, 18 o ishrani pustinjske generacije pomoću mane: ništa nije preteklo onima koji su nakupili mnogo niti su oskudijevali oni koji su nakupili malo. Ovim Pavao uči da su ljudi ovisni jedni od drugih te da trebaju jedni drugima priskakati u pomoć u materijalnim nevoljama. Ovaj podatak Novog zavjeta ujedno pokazuje da organizirano kršćanstvo bitno prati caritas. Gdje ima kršćana povezanih u župe i biskupije, ima i vjerničkog skupljanja za potrebne.
Evanđelje današnje nedjelje je po Marku.Ova dva čuda donose također Matej i Luka. Marko ima dosta vlastitih crta iz kojih izlazi njegova živahnost u pripovijedanju i naglasak na Isusovoj samilosti prema bolesnicima.
U prikazu ozdravljenja bolesne žene Marko jedini govori kako je “mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa joj nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore”. Ovo nije napad na liječnike i nadriliječnike koji iskorištavaju lakovjerne bolesnike nego prikaz bezizlaznog stanja bolesnice koja je osiromašila tražeći način da se izliječi od bolesti što je čini trajno nečistom. “Čuvši za Isusa” ona odlučuje potajno ga se dotaknuti s uvjerenjem da će ozdraviti. Čula je da po njemu Bog čudesno ozdravlja i povjerovala da i njoj može po Isusu pomoći. Na potajni dodir Isusove odjeće odlučila se iz vjere, poniznosti i straha da je ne bi drugi oko Isusa odbili i prije nego imadne priliku dotaknuti ga se. Od tog dodira “osjeti u tijelu da je ozdravila”. Promjena na bolje nastupila je odmah i bila je osjetno zamjetljiva. U razgovoru sa ženom Isus naziva vjerom ono što bi mnogi današnji ljudi nazvali praznovjerjem. Ovim razgovorom Isus otvara priliku za osobni susret između Ozdravitelja i ozdravljene. Žena je “sva u strahu i trepetu” zato što mnoštvu nije oglasila svoju bolest i što se doticanjem Isusa ogriješila o njega samoga: učinila ga “diskvalificiranim” za slijedeći subotnji nastup u kafarnaumskoj sinagogi. U njezinu strahu je nazočna i pobožnost osobe koja doživljava Božje djelovanje na sebi. Isus je oslovljava s “kćeri” i vraća joj sva prava u zajednici naroda Božjega – u ime Božje. Ona je svojim postupkom, nadahnutim vjerom, prava kći Abrahamova.
Naši su prevodioci grčki perfekt od glagola sozo preveli sa “… vjera te tvoja spasila”, a iz neposrednog konteksta očito je da ju je vjera ozdravila. Ista riječ znači prvenstveno biti spašen od bolesti ili životne opasnosti, a onda u okviru Novog zavjeta obuhvaća i spasenje u eshatonskom smislu. Ipak su glagol sozo u r. 28 prevodioci trebali prevesti “bit ću ozdravljena”, a ne “spašena”, jer je izričito žena prvenstveno čeznula za fizičkim ozdravljenjem.
Isus na kraju govori ženi da ide u miru. Mir je u Bibliji najprije cjelovitost, stanje unutarnje i vanjske sreće pri kojoj čovjeku ništa ne manjka. Takvu cjelovitost pred ljudima i Bogom Isus joj dariva osobnim susretom i razgovorom. Ujedno joj najavljuje da joj se bolest više neće vraćati.
Jair je bio “jedan od nadstojnika sinagoge”, kojih je znalo biti u jednom mjestu tri do sedam. Nadstojnik sinagoge brinuo se za redovno i uredno odvijanje subotnjeg bogoslužja u sinagogi. Kako se radi o Kafarnaumu kao gradu Galileje na Genezaretskom jezeru u kojem je Isus proveo najveći dio svoga mesijanskog djelovanja, očito da je Jair omogućio Isusu često nastupanje u sinagogi te i sam povjerovao u autentičnost Isusova poslanja. Ta vjera potaknula ga da Isusa dovede u svoju kuću bolesnoj kćeri koja je bila na umoru. Ako je ona uz to bila i jedinica, kako bilježi Luka, Jairu je do njezina ozdravljenja stalo i zato da se njegov rod u Izraelu ne ugasi. Jair vjeruje u ljekovitost Isusova polaganja ruku kao što i bolesna žena vjeruje u ljekovitost dodira Isusove odjeće. Ovaj dodir je čin osobe po kojoj Bog ozdravlja, ne neki magijski postupak.
Sugrađani javljaju Jairu da mu je kći umrla i traže da više ne zadržava Učitelja, jer od smrti nema lijeka. Isus sluša taj razgovor i sokoli Jaira: “Ne boj se! Samo vjeruj!” Vidio je u njemu početnu vjeru i traži da prestane bojati se te da nastavi vjerovati. U Isusovoj primjedbi “Dijete nije umrlo, nego spava” Marko ne želi reći da je Jairova kći samo zamrla nego sa Svetim pismom gleda smrt kao san, ne potpuno gašenje ljudske osobe. Isus gleda djevojku onako kako je Bog vidi. Tako je siguran da će je oživjeti da smatra njezino oživljavanje već sigurnom činjenicom. Svjedoci uskrišenja su roditelji djevojke te Petar, Jakov i Ivan, koji su ujedno svjedoci preobraženja i samrtne borbe Isusove.
Buka onih koji “plakahu i naricahu” je orijentalno obredno naricanje kao znak poštovanja prema pokojniku i sućuti s ožalošćenom rodbinom. Susjedi su toliko sigurni da je djevojka umrla da već počinju obred žaljenja i ispraćaja. Zato se podsmjehuju Isusu koji tvrdi da djevojka spava.
Isus uzima djevojku za ruku i tako uspostavlja s pokojnicom osobni kontakt. Zatim joj govori aramejske riječi “Talita kum!” Ovdje i na još sedam mjesta u svom evanđelju Marko prenosi grčkim slovima aramejske riječi na ustima Isusa ili njegovih sugovornika: 3,17 – Boanerges; 7, 11 – korban; 7, 34 – effata; 11, 9-11- hosana; 14, 36 – Abba; 15, 22 – Golgota; 15, 34 – Eloi, Eloi lama sanahtani. Ovi aramejski izrazi u evanđelju namijenjenom vjernicima poganskog porijekla znak su vezanosti evanđeoske građe za palestinske Židove koji su zajedno s Isusom govorili aramejski. Oni su ujedno znak spremnosti kršćana obraćenih s poganstva da neke Isusove riječi pamte u njegovu izvornom jeziku, makar im je nepoznat. U slučaju ozdravljenja Jairove kćeri morali su roditelji pripovijedati kasnijim kršćanima kako je to Isus učinio, a dakako i apostoli koji su oblikovali prve usmene izvještaje o ovom čudu.
Na Isusovu zapovijed i dodir mrtva djevojka ustaje i počne hodati u znak da zbilja živi. Isus odmah naređuje da joj dadnu nešto jesti. Ovo bilježi jedini Marko, oduševljen Isusovom pažnjom prema tjelesnim potrebama ozdravljenih i uskrišenih.
Marko u ovom izvještaju djevojku od dvanaest godina više puta zove (u grčkom izvorniku) djetešcem i djevojčicom. Naši su prevodioci to izbjegli, jer bi nam zvučalo smiješno. Upotreba umanjenih imenica (deminutiva) u Markovu grčkom relativno je česta i ona je oznaka pučkog govora, a Marko je bio pučanin koji je pisao za puk.
Razmatrajući ova dva događaja u kojima Isus otklanja tjelesnu nevolju dviju žena, uočimo kako mu nije bilo “ispod časti” posvetiti svoju pažnju i božansku moć ženama koje u ono doba u Izraelu nisu imale važan društveni i vjerski položaj. Radi njih je pristao da upadne u obrednu nečistoću. Kao sljedbenici ovakvog Isusa učimo mi muški kršćani poštivati žene u obitelji, Crkvi i državi, ali i svaku osobu kojoj je potrebna naša ljudska i vjernička pomoć.
Neka se svatko od čitatelja zapita da li je zavidan svome bližnjemu i nanosi li štetu? Jesam li svjestan da zavišću na svoga bližnjega ne ispunjavam Isusovu zapovijed ljubavi? Jesu li moja usta samo puna riječi kako treba ljubiti svoga bližnjega, a u praksi klevećem, ogovaram i pričam izmišljotine?
NjaM
