Prvo čitanje današnje nedjelje je iz knjige Postanka. Cijelo treće poglavlje Postanka prikazuje grijeh prvih ljudi. U katekizmima smo navikli tumačiti da se sotona poslužio zmijom, a to je kasnija tradicija prisutna u Mudr 2, 24: “Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost, i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavolovom je zavišću došla smrt u svijet, i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju”. Prema Post 3 zmija je praneprijatelj ljudskog roda, što pokazuju i druga stara djela mezopotamske književnosti. Ovdje se sveti pisac služi zajedničkom književnom tradicijom različitih naroda o početku ljudskog roda, ali je ugrađuje u svoju monoteističku vjeru prema kojoj sav svijet, zvijezde i zemlja, ljudi i životinje potječu od jednog i to dobrog Boga. U duhu te monoteističke vjere on tumači i grijeh kao pobunu protiv Boga te ga veže uz prvu pobunu stvorenih ljudi, a u isto vrijeme podsjeća da svi iz vlastitog iskustva znamo za žalosnu činjenicu grijeha u svom životu.
Sveti pisac ne osjeća potrebu tumačiti, kako je zmija u raju zemaljskom mogla govoriti. Naš današnji odlomak pretpostavlja kako su Adam i Eva nakon grijeha otkrili da su goli te sebi spleli pregače od smokvina lista. Time je sveti pisac izrazio uvjerenje da na području seksualnosti čovjek postaje žrtva drugog čovjeka – instrument, sredstvo zadovoljavanja – ako se ne drži Božje odredbe o svrsi seksualnosti. Bog pita Adama, kako je otkrio da je gol, otkad ga je vlastiti tjelesnost počela smetati? Zatim povezuje tu iskustvenu nesigurnost čovjeka na području tjelesnosti s kršenjem zapovijedi “Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti?” (r. 11). Grijeh je poricanje ovisnosti stvorenja o Stvoritelju. Od tog stava i postupka nastaju tri posljedice: prekid prijateljstva s Bogom, potkopavanje vlastite duhovne ravnoteže nanošenjem zla samom sebi i poremećaj reda u prirodi koju je Bog stvorio radi čovjeka.
Adamova i Evina isprika ne bivaju uvažene, što znači da Biblija promatra čovjeka kao razumno, slobodno i zato Bogu odgovorno biće. Bog izriče razmjernu kaznu Zmiji, Evi i Adamu, ali naše današnje čitanje sadrži samo dio kazne izrečene Zmiji radi spominjanja Ženina Potomka. “On će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (r. 15). Ova tradicija postoji također u Iz 7, 14 gdje je riječ o Emanuelovoj majci i njezinu sinu te u Mih 5, 2 gdje prorok sa zanosom ističe da Betlehem nije najneznatniji među gradovima Judeje, što će se pokazati kad “rodi ona koja ima roditi”. Tumači smatraju da je na sva tri ova starozavjetna mjesta prisutna ista proročka tradicija o ženinu Potomku koji će biti znak Boga među ljudima. Povijesni Izaija i Mihej vezali su nastup tog Potomka uz Davidovu lozu, a pisac Knjige postanka gleda ga kao Božji dar cijeloj ljudskoj obitelji, jer ga veže uz posrtaj Adama i Eve. U ovom proročanstvu prisutan je vjernički optimizam proroka: grijeh i zlo nemaju zadnju riječ u ljudskoj povijesti, ali spasenje neće doći od poglavara naroda ili vojskovođa nego od neznatne Žene i njezina paradoksalnog Potomka.
Psalam 130, koji danas imamo kao pripjevni, je pojedinačna tužbalica u kojoj nadahnuti molitelj iznosi svoju grešnost, zatim izriče nadu u darovano oproštenje Božje i potiče vjerničku zajednicu na pouzdanje u Božje milosrđe. “U Gospodina je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje!” Ovaj pokornički psalam pjevali su Zidovi prilikom hodočašća u Jeruzalem pa ga je i Isus morao često pjevati. On će kasnije u svojim poukama često isticati kako je Bog milosrdan i raduje se što može opraštati raskajanim sinovima i kćerima.
U Drugoj Korinćanima Pavao brani svoje apostolsko zvanje pred samozvanim “nadapostolima” koji su ga ocrnili među Korinćanima zato što je bio nevješt govornik, što navodno nije imao karizma te što je pobolijevao. U ovom odlomku odgovara na prigovor onih koji tvrde da njegove nevolje poriču ispravnost njegova apostolskog poziva, jer su takvi protivnici krivo smatrali da Bog izuzima prave apostole i proroke od nevolja zemaljskog života.
Pavao i suradnici imaju “isti duh vjere” koji ih jača i potiče da propovijedaju ono što sami vjeruju. Ovdje bi se zapravo trebalo prevesti: “Imamo istog Duha vjere…” Duh Sveti budi i podržava vjeru u misionarima te na njihovo propovijedanje budi vjeru kod evangeliziranih. Propovjednici kršćanstva nisu tehnički serviseri ili širitelji nekog znanja. Oni su vjernici koji naviještaju vjeru crkvene zajednice. Bog ne pravi iznimku za misionare i propovjednike koji znaju da ih čeka smrt kao opći svršetak zemaljske egzistencije: “Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti” (r. 14). Ovim vjerničkim gledanjem na smrt Pavao pokazuje i smisao strpljivog podnošenja životnih nevolja: kao što je Isus bio žrtva nepravde te i s križa ostao otvoren Bogu i ljudima, tako i vjernici mogu strpljivim podnošenjem nevolja dobiti udio na Isusovoj smrti i uskrsnuću.
“A sve je to za vas: da milost – umnožena – zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu” (r. 15). Prihvaćajući nevolje misionarskog poziva, Pavao je mogao naviještati Krista kao Gospodina ljudima Soluna, Atene, Korinta i drugih gradova. Oni koji su vjeru prihvatili sada su Bogu zahvalni za milost pridruženosti Kristu i Crkvi. Tako po misionarskim nevoljama Apostola i zahvalnosti krštenika Bogu za dar vjere biva slavljen Bog.
“Zato ne malakšemo” odnosi se prvenstveno na misionare, ali i na ostale vjernike. “Ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja.” Kasnije će Pavao, uvidjevši da se Bog služio njime boležljivim i neuglednim, uskliknuti da je jak onda kad je slab (2 Kor 12,10). Unutarnji čovjek ovdje je srce kao središte osobe prema biblijskom poimanju ljudske osobe. To je savjest i unutarnja jezgra transcendentalne ljudske osobe. Taj unutarnji čovjek može napredovati unatoč vanjskim teškoćama i oskudicama. Zato se Pavao nada da njemu i misionarima “ova malenkost časovite nevolje donosi sve obilatije breme vječne slave” (r. 17). “Breme” ovdje nije nesnosni teret nego obilje duhovnih dobara. Pavao vidi cilj svoga života u postizanju vječne slave koja će se sastojati u neizgubivom prijateljstvu s Bogom i svetima, u participaciji na Božjoj egzistencijalnoj stabilnosti, jer je prvotno značenje “slave” u hebrejskom “težina, stabilnost” u pozitivnom smislu. U svjetlu konačne svrhe ljudskog života Pavao uči da mu nije do vidljivog nego do nevidljivog jer “vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno” (r. 18).
Život na zemlji naziva Apostol “domom zemaljskim” koji je podložan rušenju radi čovjekove tjelesnosti. Kad se taj zemaljski dom bolešću potkopava ili smrću sasvim poruši, ljudska se osoba ne gasi, jer “imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima”. Zemaljski dom ili život u tijelu Pavao naziva šatorom. Time podsjeća na prolaznost, kakvu je doživljavao Abraham koji se selio od ispaše do ispaše razapinjući sa svojom obitelji šator ondje gdje je bilo moguće. Od Abrahama kao Božjeg putnika Pavao je naučio svoj i svačiji život promatrati kao šatorsku egzistenciju. Mi smo na proputovanju u nebesku domovinu.
Evanđelje današnje nedjelje je po Marku. Ovaj odlomak sačinjava literarnu i misaonu cjelinu kojom Marko i prva Crkva s njime pobijaju prigovore Isusu, iznošene u toku njegove mesijanske službe te nakon smrti i uskrsnuća. Prigovaralo se da je Isus bio izvan sebe, zatim da je bio opsjednut od demona te konačno da je bio suradnik sotone. Odlomak sadrži i pozitivnu nauku o oproštenju grijeha te o kršćanima kao Božjoj obitelji.
Isus “dođe u kuću”. Takva formulacija nagoviješta da se događaj zbio u samom Nazaretu u kojem je Isus odrastao (usp. Mk 6, 1). “Njegovi” koji dolaze da ga obuzdaju su rođaci, vjerojatno nagovoreni od sumještana. Oni smatraju da je Isusovo javno djelovanje “sramota” za rođake i rodno mjesto. Iako se ne govori izričito po čemu bi Isus bio “izvan sebe”, iz općeg konteksta naslućujemo da je rođacima bila smutljiva Isusova svijest o samom sebi: nije išao u teološku školu a propovijeda riječ Božju kao da je od nekog opunomoćen, krši subotnji počinak, izjavljuje da je ovlašten u ime Božje opraštati grijehe. Sve su to za prosječnog Židova onog vremena znakovi da s Isusom nešto nije u redu.
Pismoznanci su iz Jeruzalema, teološkog centra židovskog naroda. Oni u puku uživaju ugled kompetentnih tumača riječi Božje. Tko s njima nije u dobrim odnosima, a želi autoritativno propovijedati riječ Božju, nema šanse da bude prihvaćen. Pismoznanci prigovaraju Isusu da po đavolskom poglavici Beelzebulu izgoni đavle iz opsjednutih. Za Marka je glavna Isusova aktivnost u oslobađanju bolesnika od đavla. Ovi protivnici ne niječu da Isus uspješno ozdravlja takve bolesnike, samo iskrivljeno tumače izvor Isusove čudotvorne moći.
Isus odgovara “u prispodobama”. Time Marko najavljuje svoje 4. poglavlje koje je govor prispodoba. Prispodoba je uzeta iz državnog, obiteljskog i Sotoninog područja. Ako je država razdijeljena, ne može opstati kao jedna; ako je obitelj razdijeljena njezini članovi neće dugo ostati zajedno. Ako Sotona kao gospodar carstva zla biva izgonjen pomoću drugog demona, njegovo je carstvo potkopano i nema mu duga opstanka.
U r. 27 imamo novu “prispodobu”: Isus se uspoređuje s provalnikom, jer je svojim mesijanskim djelovanjem, posebno ozdravljenjem opsjednutih prodro “u kuću jakoga”, svezao ga i oplijenio mu kuću. Ovim Isus najodlučnije odbija svaku suradnju s đavlom i brani svoju čudotvornu moć kao znak njegove vjernosti Bogu.
Izreka da se neće oprostiti onomu tko pohuli na Duha Svetoga nije dogmatska definicija nego proročki poziv na promjenu i obraćenje. Ovim Isus želi kazati da djeluje snagom Duha koji ga je na krštenju pomazao. Tumačiti njegova djela kao suradnju s đavolskim poglavicom znači huliti na Duha Svetoga. Prema Mk 2, 10 “Sin čovječji vlastan je na zemlji otpuštati grijehe”. Isus svojim djelima i riječima objavljuje Boga koji se raduje povratku izgubljenih sinova i kćeri. Zato izreku o neoprostivosti grijeha protiv Duhu Svetomu treba razumijevati kao proročku opomenu i poticaj na obraćenje.
Rođaci ovaj puta dolaze s Isusovom majkom misleći da imaju prednost pred ostalim slušateljima Isusovih propovijedi. Ne ulaze u kuću gdje Isus naučava nego zovu Isusa da radi njih prekine propovijed i posveti im svoje vrijeme. Mi katolici znamo da pod “braćom i sestrama” valja razumijevati djecu rođačke obitelji u kojoj je Isus odrastao nakon Josipove smrti, a ne naravnu djecu Marije i Josipa. Isus ne uvažava poruku koju mu šalju rođaci misleći da će poslušati radi svoje majke, ako ne radi njih. Upire pogled u muškarce i žene koji su pažljivo slušali njegovo obrazlaganje riječi Božje te govori: “Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka!” Ovim Isus najprije izriče zahvalnost svima koji u njemu prihvaćaju Božjeg izaslanika, Mesiju. Zahvalan je svima koji mu odazivom pomažu uprisutnjivati kraljevstvo Božje. U ono doba bilo je važno ostati povezan sa svojom obitelji. Bez podrške roditelja i odraslih ukućana pojedina osoba nije mogla uspjeti u društvu, a šanse za stvaranje vlastite karijere isključivo osobnim zalaganjem bile su nikakve. U takvoj povijesnoj situaciji bilo je vrlo paradoksalno i skoro bezizlazno odreći se podrške ukućana i računati na suradnju nekih tuđih i dalekih ljudi. Isus je to ipak svjesno učinio. On ozbiljno misli kad svojom braćom i sestrama naziva sve koji ga podržavaju u otkrivanju i vršenju volje Božje u promjenjivim prilikama mjesta i vremena. To je Isusova nova obitelj – Crkva, sastavljena od pripadnika iz različitih naroda.
S Isusom poslušni Bogu, danas produbljujemo svoju ugrađenost u Crkvu kao Božju obitelj. Danas obnavljamo i svoju vjeru u Isusa nesvodivog na kalupe ljudske i zemaljske. Isus je naš paradoksalni Spasitelj.
NjaM
