Uvijek će postojati napetost u životu kršćanske zajednice. Njezini članovi kao kvasac novoga društva moraju posvema živjeti životom zalaganja svojih suvremenika za bolje društvo. Od njih se razlikuju jedino svojim svjedočanstvom o kršćanskom smislu postojanja. Kršćanskoj zajednici koja se sabrala da izabere namjesto Jude drugog nasljednika, Petar tvrdi da je bitna uloga apostola da daje svjedočanstvo za Kristovo uskrsnuće. Za prvo čitanje imamo Lukin prikaz izbora Matije na mjesto Jude, kako bi zbor apostola bio popunjen na Dvanaest pred silazak Duha Svetoga i početak djelovanja Crkve. Glavni uvjet za kandidata jest da je prošao s Isusom događaje njegova javnog djelovanja i da ga je vidio uskrsloga. Apostol ima svjedočiti što je Isus činio i govorio te sabirati Crkvu snagom Uskrsloga i njegova Duha. Ovakav kriterij za izbor u zbor pročelnika Crkve pokazuje da su Apostoli i sva Crkva s njima u svijetu, ali ne od svijeta. Ne traži se najšarmantniji ni najobrazovaniji, nego onaj koji ima iskustvo “biti s Isusom” i koji je čuo osobno njegov uskrsni nalog (usp. Mk 3,14).
Ova misna čitanja podsjećaju nas da su svi krštenici, kao Crkva u vremenu i prostoru, u svijetu ali ne od svijeta. Pitajmo se koliko podliježemo duhu svijeta u svom vjerničkom življenju i djelovanju. Smijemo biti svjetski u smislu okrenutosti svijetu, ali ne svjetovnjački u smislu dodvoravanja moćnicima i podlijeganja utjecaju svjetovne mode.
“U one dane” se odnosi na vrijeme iza Isusova uzašašća a prije silaska Duha Svetoga, vrijeme molitve Jedanaestorice s Isusovom Majkom i drugim sljedbenicima. “Ustade Petar među braćom” – jer ga je Isus iza uskrsnuća rehabilitirao te mu ponovno povjerio da bude pročelnik apostolskog zbora. U “braći” su uključene i “sestre”. U grčkom su braća adelfoi a sestre adelfai. Samo jedno slovo razlike. Ovo je prvi Petrov govor od njih 8 u Djelima apostolskim. U njemu je povezana tradicija o Judinoj smrti (usp. Mt 27, 3-10) s tradicijom o izboru dvanaestog apostola nakon otpada Jude. Ove braće i sestara bilo je 120 osoba. Ovo je aluzija na starozavjetni narod Božji organiziran u dvanaest plemena pod vodstvom patrijarha. U ono doba židovski sinedrij ili parlament u Jeruzalemu sastojao se od 120 članova. Ovim Luka hoće reći da Isusovi učenici imaju svoj “sinedrij”, upravu i organizaciju u skladu s Isusovim odredbama. Pod “trebalo je da se ispuni Pismo” Petar i s njime prva Crkva ne misle da je Juda bio prisiljen izdati Isusa nego da se sve zbilo u skladu s Božjim planom, jer je Bog proslavio nevinog Patnika. Navodima Ps 69, 26 i Ps 109, 8 Petar pokazuje ispunjenje proroštva. Ps 69 je tužaljka nevinog patnika koji moli da bi kuća njegovih progonitelja opustjela, a Ps 109 je tužaljka vjernika krivo optuženog na sudu koji moli da Bog oduzme sudačku službu nepravednom sucu. Izvorno, kad su starozavjetni vjernici molili ove psalme, nisu mogli misliti na Isusa. Međutim, kad se Isusova muka zbila i Juda izdao Učitelja, prvi su kršćani ove psalme počeli čitati povezano s događajima Isusove muke i proslave. U tom smislu za njih su ovi psalmi proročanstvo Duha Svetoga, jer su vidjeli novi smisao u starom Pismu.
U r. 21-22 Petar postavlja dva kriterija za izbor novog člana apostolskog zbora:
1 “Jedan od ovih što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus, počevši od krštenja Ivanova;
2 pa sve do dana kad bi uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća.”
Ono što je bilo u Isusovu djetinjstvu, apostoli nisu propovijedali u misionarskim propovijedima. Počinjali su od krštenja Isusova na Jordanu prilikom kojega je bio predstavljen kao ljubljeni Sin kojega ljudi trebaju slušati. Iznosili su Isusova čudesa, parabole, smrt, ukazanja nakon uskrsnuća. Biti svjedok uskrsnuća više je od pripovijedanja da je Isus uskrsnuo. To je svjedočenje da se živim pokazivao onaj koji je činio čudesa i bio raspet te da i sada djeluje u svojim učenicima. Takvo svjedočenje pretpostavlja “Isusovski” način življenja i spremnost na žrtvu za ono što misionar svjedoči.
Bacanje kocke je redovan način onog vremena prilikom odabiranja svećenika za raspored u hramskim službama, jer je bilo više kandidata nego služba a svi su samim rođenjem u Levijevu plemenu imali pravo na svećeničku službu. Imena kandidata napisala bi se na kamen. Kamenčići su se stavljali u posudu koja se treskala dok jedan od kamenčića ne ispadne prvi, drugi i tako dalje. U slučaju dvojice kandidata na službu apostola bila su dovoljna dva kamenčića s imenima Josipa i Matije. Budući da je Josip imao još ime Barsaba te nadimak Just (latinska riječ koja znači “pravedan”), izlazi da je on bio daleko poznatiji te da su prisutni smatrali njega prikladnijim. Možda i zato što je kao Židov s narodnim i latinskim imenom imao iskustvo življenja u dijaspori te dobro poznavao grčki i latinski. Prvi je ispao kamenčić s imenom Matije i prisutni su to uzeli kao poruku Božju. Pribrojili su ga zboru apostola, a njihova je zadaća u r. 25 nazvana diakonia kai apostole – služenje i poslanstvo, dvorenje riječju Božjom i predvođenje poslanja crkvene zajednice u svijetu.
Sve ovo Luka bilježi dobrano nakon smrti apostola. On je uvjeren da Crkva mora ostati organizirana onako kako su je apostoli ostavili, biti apostolska u smislu vjernosti onome što su apostoli predali kao zadano od Isusa i u smislu poslanosti u svijet kroz povijest. Djeluje u svijetu, za svijet, ali nije od svijeta.
Drugo čitanje je iz Prve Ivanove poslanice. Tu se vidi kako Bog svijetu objavljuje svoju nazočnost i istinitost svoje poruke jedinstvom koje ostvaruje njegov Duh ljubavi u kršćanskoj zajednici. Ovo je nastavak velikog odsjeka Prve Ivanove o Bogu koji je ljubav prema nama ljudima i o poticaju na međusobnu ljubav u znak zahvalnosti Bogu koji nas je u Kristu neopozivo zavolio. Prema r. 11 mogućnost i dužnost međusobne ljubavi u crkvenoj i ljudskoj zajednici teče iz ljubavi Božje prema nama: “Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge”. “Tako” se odnosi na prije spomenutog Krista Gospodina kojega je Bog dao kao pomirnicu za grijehe naše. Zato “tako” znači djelotvorno, zbiljski, u Kristu raspetom i proslavljenom. To je prošli događaj s učincima koji stalno traju, pa na temelju grčke gramatike perfekt “ljubio je” znači i prezent: još uvijek ljubi, neopozivo ljubi. Iz ove neopozive ljubavi Božje, ponuđene i dostupne u Kristu, teče mogućnost ljubavi među ljudima. I to ljubavi koja ne ide za svojim interesom nego za zbiljskim dobrom bližnjih.
Kad sveti pisac naglašava da “Boga nikad nitko ne vidje” (r. 12), on je na liniji četvrtog evanđelja koje uči da je jedini Isus Boga vidio i da on ispravno Boga objavljuje (usp. Iv 1, 18; 5, 37; 6, 46). Isus je objavio Boga kao samu ljubav prema ljudima upravo prihvaćanjem nasilne smrti iz vjernosti Bogu i ljudima. Ako ljubimo kao što je Isus ljubio, “Bog ostaje u nama i ljubav je njegova u nama savršena” (r. 12). “Ljubav njegova” je ljubav kojom Bog nas ljubi. Ona postaje savršena, jer se Bog sve više objavljuje kao ljubav u zbiljskom služenju vjerničkoj i ljudskoj subraći.
Napomenu o Duhu kojega nam je Bog dao, i koji je znak da ostajemo u Bogu te Bog u nama, valja vezati s 1 Iv 3, 24 gdje je povezano čuvanje Božjih zapovijedi, nastanjenje Boga u vjernicima i dar Duha pojedincima i zajednici. Duh je za svetog pisca darovan na krštenju i on ostaje na vjernicima kao “pomazanje” (usp. 1 Iv 2, 20). Oslanjanjem na Duha vjernici znaju što treba vjerovati i kako u životu postupati. Zato naš odlomak nastavlja: “Mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta”. Za krštenike je po Duhovu prosvjetljenju Isus raspeti i uskrišeni pravi Sin Božji i upravo zato Spasitelj svijeta. U ono doba nazivom “spasitelj” rimski i grčki državljani častili su svoga cara, a i glavna božanstva tako su nazivali. Nadahnuti kršćanski pisci vrlo su rijetko taj naziv primjenjivali na Isusa. Nama je danas svagdanji. Na temelju ove povijesne pozadine “Spasitelj” najprije znači garant mira i sigurnosti, blagostanja i sreće. Isusova spasiteljska uloga nadilazi dakako zemaljsku sigurnost i sreću. Ako je Isus “Spasitelj svijeta”, onda naziv “svijet” ovdje ima pozitivni smisao: svijet su ljudi svih naroda do kojih je Bogu stalo i nudi im Sina svoga za Spasitelja.
Kriterij Božjeg prebivanja u vjernicima nije samo ljubav spremna na služenje. Traži se i ispravna vjera: “Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu i on u Bogu” (r. 14). Ovim sveti pisac polemizira protiv gnostika u redovima povijesnih naslovnika. Oni su držali da je Isus samo čovjek; dobar i plemenit, ali čovjek. Za vjeru Crkve to nije dovoljno. Isus je Sin Božji u smislu transcendentalne povezanosti s Bogom u kvalitetno višem stupnju nego bilo koja druga ljudska osoba. Kasnije će Crkva ovu svoju vjeru doreći pomoću grčke filozofije učeći da je Isus kao čovjek i Sin Božji “iste biti s Ocem”. “Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama” (r. 16) odnosi se na crkvenu zajednicu. Vjera se ispovijeda s crkvenom zajednicom, ali osobna i slobodno prihvaćena vjera.
U završnom dijelu današnjeg odlomka sveti pisac još jednom zanosno ističe da je Bog ljubav i potiče da ostanemo u ljubavi, kako bismo ostali u Bogu.
Nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta (Iv 17, 11b-19)
Iz današnjeg evanđelja izostavljen je prvi dio r. 11 koji glasi: “Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi!” Iv je pišući ovu Isusovu molitvu već živio u vremenu poslije Isusove smrti i uskrsnuća. Od tada Isus nije vidljivo u svijetu, ne djeluje zamjetljivo fizičkim očima i ušima, ali je u svom uskrslom stanju prisutan u zajednici svojih svjedoka u svijetu. Isus, nadalje, zove Oca svetim i moli da učenike sačuva u svom imenu. Prvo značenje naziva “svet” je “drugačiji, izdvojen”, a “posvetiti” znači “odstraniti za posebnu uporabu, Bogu namijeniti”. Bog koji je drugačiji od stvorenog svijeta na Isusovu molbu čuva učenike i kasnije nasljednike da ostanu u svijetu, ali sačuvaju svoju odanost Bogu. Isus je zahvalan što mu je Otac “dao” učenike i što ih je sačuvao sve u vjernosti, osim Jude.
“Sin propasti” je hebraizam, kao “sinovi svjetlosti” (Iv 12, 36), “sinovi kraljevstva” (Mt 8, 12), “sin pakla” (Mt 23, 15). Ovaj “hebrejski genitiv” označuje pripadnost osobe određenoj stvari ili svojstvu. Juda je propali sin ili osoba ne zato što mu Isus nije posvećivao dovoljnu pažnju u odnosu na ostale članove zbora apostola. Juda je sam htio učiniti ono što je učinio. “Da se ispuni Pismo” znači da Judin postupak nije bio neočekivan, jer je tako ispunjen Božji plan o blagotvornoj patnji nevinog Patnika. Ovim uvjerenjem da se izdajom sustolnika ispunjava Pismo (usp. također Iv 13, 18) Isus očituje svijest povjerenja u Božji plan te spremnost na vršenje volje Očeve dok je još u svijetu.
Isus gleda nasilnu smrt kao prijelaz Ocu: “A sada idem k tebi i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti” (r. 13). Isus je u povezanosti s Ocem obavljao svoje poslanje i to ga je ispunjalo životnom radošću. Takvu, svoju radost sada prenosi na učenike kojima prosi Očevu zaštitu u svijetu. To je unutarnja radost koja teče iz zajedništva života i ljubavi prema Ocu. Isus je učenicima “predao” Očevu riječ i sada ih svijet mrzi zato što nisu od svijeta. Ova riječ je objava koju im je Isus iznosio i oni su je s vjerom prihvatili. Oslonjeni na objavu, odbacuju svjetovno ponašanje i vrednovanje. Imaju hrabrosti biti drugačiji. To kod ostalih izaziva otpor i mržnju. “Svijet” su prema tome Ljudi koji ne prihvaćaju objavu predanu od Isusa, i to objavu ukoliko je pravilo života. Učenici nisu od svijeta kao što ni Isus nije od svijeta. To Isus u molitvi zahvalno ističe, ali i zadaje svojim učenicima i kasnijim vjernicima. On se u mesijanskom djelovanju nije vladao prema svjetovnim kriterijima, nije išao samo za uspjesima i odobravanjem, nije se dodvoravao bogatim i moćnim, nije zaobilazio bolesne i neznatne. Želi da takvi budu i njegovi sljedbenici.
Isus ne moli Oca da učenike uzme sa svijeta nego da ih očuva od Zloga. Kao što je on u svijetu vršio i izvršio poslanje koje mu je dao Otac, tako trebaju i njegovi učenici. Međutim, u svijetu djeluje Zli, kojega Isus prema četvrtom evanđelju naziva “knez ovoga svijeta” (12, 31; 14, 30; 16, 33). Taj Zli ili knez ovoga svijeta je sotona koji se služi ljudima što se ravnaju isključivo po svjetovnim kriterijima. Učenici ostaju u svijetu i mogli bi potpasti pod utjecaj Zloga u nastojanju da ljudima svijeta navješćuju objavu koju je donio Isus. Da bi ostali ono što jesu, ne bi smjeli biti od svijeta kao što ni Gospodin Isus nije od svijeta.
Isus, nadalje, moli Oca da učenike posveti u istini koja je njegova riječ. “Posvetiti” znači “izdvojiti za posebnu uporabu, odstraniti, učiniti drugačijim”. Učenici će postajati i ostati drugačiji, ne svjetovni, ako budu živjeli objavu koju naviještaju. Po riječi koju je Isus donio učenici produbljuju odnos s Bogom i tako se posvećuju. Tako “posvećene”, Isus ih šalje u svijet da nastavljaju njegovo poslanje. On ovo govori pred skoru smrt kojom prestaje njegovo povijesno djelovanje. Otac će ga po smrti i uskrsnuću proslaviti, ali neće više vidljivo nastupati među ljudima svijeta. Treba učenike i njihove nasljednike u vjeri da bi nastavljali njegovo poslanje kroz povijest u vidljivom i promjenjivom svijetu. “Ja poslah njih u svijet” (r. 18) mora danas odjeknuti u srcu svakog sudionika liturgije. Crkva je zajednica poslanih.
Isus posvećuje samoga sebe za učenike “da i oni budu posvećeni u istini” (r. 19). Na temelju starozavjetnih tekstova o pripravi žrtvenog dara (usp. Izl 13, 2; Pnz 15, 19) ovo znači da Isus svjesno polazi u nasilnu smrt kao žrtveni dar Bogu i ljudima i prosi da po toj smrti Bog posveti učenike. Takvom istinom bivaju posvećeni učenici i njihovi nasljednici u vjeri. Posvećeni u smislu duboko povezani s Bogom te osposobljeni i zaduženi da u svijetu vrše vjerničko poslanje ali da budu drugačiji od svjetovnih osoba.
Na temelju ovog odlomka iz evanđelja tražimo svaki za sebe i za cijelu Crkvu svjetlo i snagu da budemo u svijetu ali ne od svijeta.
Mladen Njari
