Zamka
Da, ponižen i uvrijeđen patim,
po ljudskomu, posve sam u pravu –
podignem li u toj pravdi glavu,
u oholost puku se obratim!
I dok ištem način da pravdu utjeram,
smjeram djela koja krvlju vrište…
uporište pod nogama gubim,
umjesto vrline grijeh đavolji ljubim.
O pameti jadna, sitna, gorušičina,
odreci se svojih nerazumnih čina
što čovječje umovanje rodi:
otkini se s veza kneza tame,
mudrost Božja nek’ te putem vodi –
duh ljubavlju bratskom oslobodi!
(Ivanka Brađašević)
Pred Bogom se ljudi razlikuju samo utoliko ukoliko prihvaćaju ili odbijaju istinu. Za one koji idu za Isusom više ništa ne znači kako će ih ljudi prosuđivati. Oni slijede Kristov poziv i idu njegovim putem sebedarja.
Tako nam današnja misna čitanja iznose temu Božje inicijative. Isus vidi Božju ljubav i na nju odgovara spremnošću da pođe u smrt te učenike diže na rang prijatelja. Petar u Kornelijevim izaslanicima prepoznaje Božju inicijativu i odmah polazi na put u nepoznato. Ivan ističe: “Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav” (r. 8). Danas nas uskrsli Krist zove da prepoznamo Božju inicijativu u Crkvi, u svijetu i u osobnom životu. Kad tako Boga “upoznamo” ili kroz iskustvo doživimo, moći ćemo odgovoriti na njihovu inicijativu. U ovoj misi tražimo svjetlo i snagu Duha Svetoga da Božju inicijativu vidimo i na nju odgovaramo.
Prvo čitanje je iz Djela apostolskih. Govori o izvjesnom Korneliju. Nitko nije isključen iz Božje ljubavi i njegova poziva. I mi ne smijemo nikoga isključivati već se imamo svim ljudima otvarati. Kornelije je kao rimski oficir morao imati pouzdane informacije o Isusovu pokretu. Jedna od crta koja ga je na Isusu morala privlačiti jest univerzalnost. Već za svoga mesijanskog djelovanja Isus se susreo sa Samarijankom, ozdravio među gubavcima i stranog Samarijanca a iza uskrsnuća naredio učenicima da pođu među poganske narode i čine ih njihovim učenicima. Kao stranac koji je prihvatio židovsku monoteističku objavu, Kornelije je poželio stupiti među Isusove učenike. On izlazi pred kuću, Petru ususret i pokušava mu se pokloniti prostracijom, što je kod Židova rezervirano strogo za čin poštovanja i podložnosti Bogu. Petar ga u tom dobronamjernom činu poštovanja prekida najavljujući da je i on samo čovjek. Ovdje Luka kao pisac Djela apostolskih brižno pokazuje da su apostoli učenici u zajednici učenika, nikakva božanstva, kako će ih kasnije u apokrifnim spisima pokušati prikazivati ljudi koji su mislili da se u pobožnosti ne može pretjerati.
Petar izjavljuje kako se ulaskom u Kornelijev dom i otkrićem da su njegovi ukućani iskreni vjernici, osvjedočio da Bog nije pristran: “Nego mu je u svakom narodu mio onaj koji se njega boji i čini pravdu” (r. 34). Ovo Petar izjavljuje nakon što mu je Kornelije protumačio kako je u molitvi dobio poruku da pošalje po Šimuna (taj dio radi kratkoće ispušten u današnjem čitanju). Petrova konstatacija da Bog nije pristran odnosi se na potrebu otvaranja prve Crkve za obraćenike s poganstva, a to znači za ljude koji ne govore hebrejski i koji imaju drugačiju kulturu. Čudesnim zahvatom Božjim Petar se osvjedočio da Crkva treba svojim djelovanjem očitovati ovakvu Božju nepristranost. “Bojati se Boga” znači biti pobožan, biti Bogu odan kao slobodno ljudsko stvorenje. “Činiti pravdu” znači izvršavati obaveze saveza s Bogom, vršiti Božje zapovijedi.
Naše čitanje izostavlja, radi kratkoće, sam Petrov govor o Isusu iz Nazareta koji je prilikom krštenja bio pomazan Duhom Svetim pa je prošao zemljom Izraelovom čineći dobro. Ljudi su ga smakli na križu, ali ga je Bog uskrisio treći dan. On se ukazao odabranim svjedocima koje šalje propovijedati Židovima i ostalim narodima. Tko u njega uzvjeruje i u znak takve vjere dadne se krstiti, “prima oproštenje grijeha” (r. 43). Dok je Petar to govorio na Kornelija i ukućane sišao je Duh Sveti u vidljivu obliku pa su počeli govoriti drugim jezicima i veličati Boga. Petar i njegova pratnja začudili su se ovakvom očitovanju Duhovih darova, jer su smatrali da su oni rezervirani za Židove i ostale obraćenike koji prihvate obrezanje. Petar je ovu Božju inicijativu razumio kao odredbu da se Kornelije s ukućaninia krsti bez prethodnog obrezanja te da on i pratioci smiju ostati gosti u toj kući, bez straha da će se obredno onečistiti kao vjerni Židovi. Zato Petar rješava sebi i prisutnim Židovima teološki problem koji ga je do tada mučio: “Može li tko uskratiti vodu da se krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi” (r. 47)? Tako je Petar otvorio razdoblje misionarskog djelovanja među poganima i prije velikih Pavlovih misionarskih putovanja. Kasnije će se na jeruzalemskom saboru ponovno postaviti pitanje nametanja obrezanja obraćenim poganima, ali je ono u zgodi s krštenjem Kornelija u korijenu već riješeno.
Petar je ovdje poslušni Božji služitelj koji se spremno odaziva na Kornelijev poziv i dovršava djelo započeto od samog Boga. S njime trebamo i mi sudionici današnje liturgije učiti kako Bog prvi počinje, postavlja inicijativu na koju traži odgovor svojih suradnika.
Do Isusovog dolaska izabrani narod je bio izraelski narod, a Isusovim dolaskom svi koji se krste ulaze u novi Božji narod – Crkvu. Zato veli psalam: „ Pred poganima objavi Gospodin spasenje svoje!“ Spasenje više ne dolazi rođenjem u židovskom narodu, nego po krštenju.
Drugo čitanje je iz Prve Ivanove poslanice. Temelj naše vjere, ono što nas uzajamno ujedinjuje u ljubavi, jest prihvaćanje ljubavi koju nam Bog nudi u Isusu Kristu. Odlomak počinje Ivanovim pozivom na međusobnu ljubav zato što je ljubav od Boga. On to govori zajednici izranjenoj razdorima i međusobnim optužbama.On govori i nama jer je skoro ista situacija i danas.Zato darovna molitva kaže:
Gospodine, nek se s prinosom ove žrtve vine k tebi i naša molitva.
Očisti nas svojom milošću i uskladi nam srce s otajstvima tvoje velike ljubavi.Po Kristu!
Za pojam ljubavi Božje Ivan ovdje ima starozavjetnu podlogu savezničke vjernosti (hesed). Takva ljubav s Božje strane izraz je privrženosti prema ljudskim stvorenjima. “Svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga” (r. 7). Krsnom vjerom Isusovi sljedbenici bivaju nanovo rođeni. U znak zahvalnosti za darovano dostojanstvo djece Božje oni ljube ljudsku braću i sestre. Tko tako postupa “poznaje Boga” – prihvaća njegovu inicijativu, u svom vjerničkom iskustvu prepoznaje Boga ljubitelja i uzvraća ljubavlju. Tko ne bi djelima ljubio, ne bi iskustveno Boga “poznavao”, jer “Bog je ljubav” (r. 8). Ovu sažetu “definiciju” Boga Ivan će ponoviti nešto kasnije u istom poglavlju svoje poslanice (r. 16). Njome prvenstveno želi kazati što je Bog obzirom na nas ljude. To se vidi iz slijedećeg retka: Božja se ljubav očitovala među nama po tome što je svoga Sina jedinoro8enca poslao na svijet da živimo po njemu. Po utjelovljenju Sina Bog je očitovao što već jest – ljubav. On nije postao ljubav u događajima utjelovljenja i djelovanja Isusova nego pokazao što jest oduvijek bio. Mi ljudi “znamo” u biblijskom smislu riječi da je Bog ljubav obzirom na nas upravo po utjelovljenju i poslanju Sina.
Cilj je utjelovljenja i poslanja Sina “da živimo po njemu” (r. 9). Za Ivana to znači da se po zajednici krštenih Bog događa u svijetu kao ljubav za ljude. Prihvaćajući Božju inicijativu vjernici žive od ljubavi Božje, aktivno ljubeći svoju braću i sestre najprije u zajednici krštenih a onda i u cijeloj ljudskoj obitelji. Kad “upoznamo” Boga koji je ljubav, ne možemo ga ignorirati. Bila bi to životna frustracija i promašaj cilja života.Ovo nas čitanje zove na razmišljanje o Bogu koji je ljubav prema svoj ljudskoj obitelji, prema Crkvi sastavljenoj od različitih naroda i prema svakome od nas osobno. To nije pobožno pretjerivanje nego osnovna vjerska istina kršćanstva. Vjerujemo li to? Odgovaramo li na Božju inicijativu?
Evanđelje današnje nedjelje je po Ivanu. Naša zajednička vjera u Krista i njegovu ljubav mora nadvladati svaku podvojenost te nas ujediniti u zajedništvu prijateljstva kako bismo nastavili Kristovo djelo. U dijelu alegorije o trsu i lozama koji prethodi današnjem odlomku Isus je istaknuo da se Otac proslavlja duhovnim rodom učenika i ustrajnošću u učeničkom prianjanju uz Isusa koji je trs.
Ovaj odlomak je razrada tog Isusova zahtjeva. U četvrtom evanđelju Isus često ističe da ga Otac ljubi (usp. Iv 3, 35; 5, 20; 10, 17). U toku mesijanskog djelovanja Isus kaže da ga Otac ljubi (prezent) a u govorima oproštajne večere da ga je ljubio (aorist – 15, 9; 17, 24. 26). Kao što je bio osvjedočen u ljubav Očevu dok je svima donosio novu objavu i ozdravljao bolesne, tako je osvjedočen i u času prelaza u muku. Otac ga ljubi u radostima i tjeskobama, uspjesima i porazima. Zato svečano izjavljuje: “Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u ljubavi mojoj” (r. 9). Prepoznavajući ljubav Očevu prema sebi, on može i pred polazak u smrt ljubiti učenike, koji će se razbježati a jedan će ga izdati. U toj svijesti zove učenike da ostanu u njegovoj ljubavi.
Tekst ostajanja u Učiteljevoj ljubavi je vršenje njegovih zapovijedi. Isus se pri tom poziva na svoj primjer: kao što je on pokazivao ljubav prema Ocu vršeći njegove zapovijedi, tako trebaju i učenici vršenjem Učiteljevih zapovijedi pokazivati svoju ljubav prema njemu. U prethodnom poglavlju više je puta izjednačeno držanje Isusovih zapovijedi i ostajanje u njegovoj ljubavi (14, 15. 21. 23-24). Iz toga vidimo da kod samog Isusa ljubav nije neko pobožno čuvstvo nego djelotvorno vršenje volje Očeve. Tako i kod vjernika prihvaćanje Isusove ljubavi prelazi u ponašanje usklađeno s njegovim zapovijedima. U r. 10 Isus govori da je “čuvao” Očeve zapovijedi i da ostaje u njegovoj ljubavi. Ovo govori iz perspektive skore smrti koju prihvaća kao sastavni dio volje Očeve i zato izraz ljubavi prema Ocu. Kod Isusa radost i ljubav idu zajedno. U toku mesijanskog djelovanja više je puta svoj proročki i učiteljski posao vezao s radošću (4, 36; 8, 56; 11, 15; 14, 28). to je unutarnja životna radost koja izlazi iz svijesti vršenja volje Božje. Takvu radost obećava i vjernicima ako budu vršili njegove zapovijedi i ustrajno prihvaćali njegovu ljubav. Kao što je govorio o “svome miru” (14, 27), tako govori i o svojoj radosti koju prenosi na učenike. Takvu, vjerničku i učeničku radost neće im nitko moći oduzeti (16, 22).
Odgovarajući na ljubav Očevu prema sebi Isus zove da ostanemo u njegovoj ljubavi (r. 12). Iz r. 13 vidimo kakva je njegova ljubav: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” To je najava nasilne smrti koja će biti potvrda svega što je za ljude činio i govorio. U grčkom se riječ “prijatelj” izvodi iz glagola fileo koja znači “ljubiti”. Iz ovakvog korijenskog značenja grčke riječi za “prijatelj” izlazi da učenike prihvaća za prijatelje zato što ih ljubi i od njih zauzvrat očekuje djelotvornu ljubav. U Starom zavjetu Abraham je nazvan Božjim prijateljem, što znači “ljubimac” (Iz 41, 8). Isus je doživljavao Oca kao bliskog prijatelja i tu svoju bliskost s Ocem sada prenosi na prijatelje koji su povijesni učenici i svi njihovi nasljednici u učeničkoj vjeri.
U r. 16 Isus govori da je na njemu inicijativa pri odabiranju učenika: “Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite”. Kao što je on prihvatio inicijativu Očevu, tako učenici i njihovi nasljednici u učeništvu trebaju prihvaćati inicijativu Isusovu. Pozvani su bez svojih prethodnih zasluga i poslani da donose duhovni rod u povijesnom svijetu. Za “postavih vas” u grčkom izvorniku upotrijebljen je glagol tithemi koji se u Starom zavjetu primjenjuje na levite prilikom njihova postavljanja ili uvođenja u hramsku službu (Br 8, 10). Ovim izrazom četvrti evanđelista namjerno podsjeća na trajnost apostolske službe u Crkvi i misijskog djelovanja cijele Crkve. Isus je postavio Dvanaestoricu i njihove nasljednike da rod donose i da njihov rod ostane. Kao što je poziv na vjeru ujedno slanje na životno svjedočenje vjere, tako je poziv u apostolsku službu ujedno uvođenje u starješinsku službu Crkve koja misijski djeluje. Isus obećava pomoć svoga Duha u uspostavljanju mjesnih zajednica vjernika prilikom naviještanja evanđelja, kad kaže: “… da idete i rod donosite i rod vaš da ostane!” Apostoli će nastavljati Isusovo djelo u svijetu i zato će morati upućivati molitve Ocu u Isusovo ime. Isus im obećava da će im Otac davati sve što zamole u njegovo ime. Zato što je on spreman na smrt iz odanosti Ocu i što vjeruje da će ga Otac proslaviti s križa.
Djelovanje učenika protezat će se na sve ljude i narode pa će i njihova molitva obuhvaćati potrebe svih ljudi, osobito onih koji se odazovu na učeništvo po crkvi i u Crkvi. Naš današnji odlomak završava ponovnim pozivom Gospodina Isusa da ljubimo jedni druge. To je znak prihvaćanja Božje inicijative iskazane zajednici i pojedincima. Vjera ima biti “ljubavlju djelotvorna”, kako uči sveti Pavao (Gal 5, 6).
S Isusom, koji je Božju inicijativu zahvalno uočavao i na nju odgovarao, i mi danas želimo dublje doživjeti Božju inicijativu u Crkvi i u osobnom životu. Kao što je Isus odgovarao na Očevu inicijativu ljubavlju i plodnim djelovanjem, tako i mi danas tražimo snagu da bismo ljubavlju i duhovnim plodovima odgovarali na Božju inicijativu.
