Jedan poznati psihoterapeut na pristupačan način opisuje kako ljudi sami sebi otežavaju život, sami sebi oduzimaju životnu radost, kako su nerijetko pravi majstori u tome da sami sebe unesrećuju. On to naziva ‘vodič kako postati nesretan’. Spomenut ću samo neka najčešća pravila po kojima se ljudi ponašaju u životu. Prvo pravilo glasi: Što se više baviš svojom prošlošću, to će tužnija i jadnija izgledati tvoja sadašnjost! Drugo pravilo: Što više misliš o drugima da su loši, sebični i zli, to će ti biti teže živjeti s njima i osjećat ćeš se neugodno i preplašeno! Treće pravilo: Što se više pribojavaš da bi te mogla zadesiti kakva nesreća, to je veća mogućnost da će te stvarno to i pogoditi!
Treća nedjelja došašća podsjeća nas da je radost temeljna značajka došašća, a osobito ove treće adventske nedjelje koja se od davnine zove ‹nedjelja Gaudete – Radujte se›. U svakidašnjemu vjerničkomu životu vidljiv je nedostatak osjećaja za to da se Bog susretne u radosti bez imalo osjećaja i empatije i kao da se uživa u izazivanje boli. Najčešće vežemo Boga uz ono što je teško, bolno i ozbiljno, a ne prepoznajemo ga ondje gdje nam srce zaigra od radosti. Jedan poznati filozof je govorio o ‘izdaji radosti’. O duhovnosti koja je neprijateljski raspoložena prema životu. Kao da je životna zadaća kršćana biti tužno lice Velikoga petka. Ima i takvih među nama? Ali ne samo takvih, nego i onih vjernika koji kad na tuđem licu vide osmjeh, nastoje ga skinuti pod svaku cijenu jer nisu ništa drugo niti naviknuli gledati osim tužnog i jadnog lica. Ova nedjelja došašća im je poziv da promijene svoje ponašanje.
Današnja nedjelja podsjeća nas na važnost radosti u kršćanskom životu. Kako doći do radosti? Dobro se prisjetiti dva jednostavna pravila: Radost ne možemo stvoriti, ali se ona može izabrati! U prvi mah, izjava nam se čini proturječna. Međutim, ona želi reći da se može učiti radosti! Ne možemo kontrolirati sve što nam se događa u životu, ali možemo izabrati kako ćemo se postaviti prema onome što nam se događa. Ljudima se događaju slične stvari, ali je reakcija drukčija. Pesimist će reći: ‘Čaša je napola prazna!’ Optimist kaže: ‘Čaša je napola puna!’ O nama ovisi što ćemo vidjeti.
Drugo pravilo glasi: Radost ne možemo narediti, ali se ona može probuditi! Kršćanska radost je radost koja proizlazi iz triju kršćanskih krjeposti: vjere, nade i ljubavi. Ona je plod povjerenja da je život unatoč svim poteškoćama usmjeren na dobar ishod.Ona je nada koja vjeruje da iza svega vremenitoga i prolaznoga postoji vječni život u Bogu.
Jedan teolog, čije ime neću otkriti, smatra da danas u Crkvi treba jedna vrsta egzorcizma koji će istjerati duh težine iz Crkve, to jest demone utučenosti, bezvoljnosti, pesimizma, demone koji kršćanima oduzimaju duh veselja i radost vjere. U današnjem svijetu radost je čudo. Ljudi koji su radosni smatraju se pomalo luckasti. Kazaljka u srcima ljudi okrenuta je na jad, gubitak, smrknutost. Po čemu se prepoznaje čovjeka koji je u Bogu? On je radostan čovjek. Vrijeme došašća poziva da radost bude obilježje kršćanskih zajednica.
Prvo čitanje donosi ispovijest proroka o vlastitom zvanju u Jeruzalemu među povratnicima iz babilonskog sužanjstva, a pod kraj današnjeg odlomka imamo zahvalno klicanje povratnika Bogu koji daje da se njegov narod obnavlja te unosi svoju pravdu u povijesni svijet.Prorok ocrtava poslanje koje mu je Bog zacrtao. Da li smo i mi otvoreni i duhom siromašni kako bismo mogli radosno primiti tu poruku oslobođenja?
Drugo čitanje je zaključak Prve poslanice Solunjanima u kojem Pavao zove na vjerničku radost i zahvalnost te potiče krštenike da pažljivo razabiru darove Duha Svetoga i ustrajno ih njeguju. Moli da ih u svim životnim okolnostima posvećuje Bog koji je sami mir, jer on je vjeran. Gospodin i danas dolazi k nama. I mi možemo prepoznati znakove njegove nazočnosti. Apostol Pavao poručuje:“ Uvijek se radujte!“
Za evanđelje ove nedjelje imamo prikaz djelovanja Isusovog preteče – Ivana Krstitelja, kako ga je gledao četvrti evanđelist Ivan. U himničkom predgovoru, iz kojega su uzeta dva stiha, četvrti evanđelist prikazuje Ivana Krstitelja kao proroka koji svjedoči za Isusa, Svjetlo svijeta. Ivan ponizno priznaje da on nije mesijansko Svjetlo te hrabro svjedoči da je Mesija-Svjetlo “među vama” a ljudi ga trebaju “poznavati” u biblijskom smislu riječi – uočiti, priznati, uz njega pristati, s njime početi prijateljevati.
U prvom čitanju današnje liturgije zajedno s povijesnim naslovnicima u Jeruzalemu poslije-sužanjske obnove plodno se možemo prepoznavati svi mi što živimo u zemlji koja se s mukom obnavljana nakon ratnih razaranja.Ono je uzeto iz Izajine knjige, poglavlje 61., gdje je u recima 1-9 donošena ispovijest jednog povratnika u Jeruzalemu oko god. 520. pr. Kr. koji se osjeća pozvanim da proročki djeluje među siromašnim i obeshrabrenim povratnicima, a u r. 10-11 jeruzalemska zajednica klikće Bogu koji svoj narod odijeva “haljinom spasenja” te daje da opet iznikne pravda “kao što zemlja tjera svoje klice, kao što u vrtu niče sjemenje”. Radi kratkoće, u našem liturgijskom čitanju izostavljeni su dijelovi iz kojih je razvidno da se radi o povratnicima koji su obeshrabreni nad ruševinama svoje domovine i njezina glavnog grada: “Oni će nanovo dići drevne razvaline, sazdati opet mjesta poharana, ruševine prošlih pokoljenja…Dvostruka bijaše njihova sramota – ruglo i prezir bijahu im baština – zato će u zemlji svojoj baštini dvostruko, njihova će biti radost vječita” (Iz 61,4.7). Nije teško pretpostaviti da se su iz babilonskog sužanjstva vratili samo siromašni Židovi. Oni koji su se u tuđini obogatili ili imali važne državne položaje nisu se htjeli svrstavati među povratnike, jer im sam povratak nije garantirao sigurnu financijsku budućnost. Povratnici su našli ruševine i pitali se, kako će tako malobrojni i siromašni obnoviti svoje kuće i naselja.
U takvim povijesnim okolnostima jedan od povratnika osjetio se pozvanim i zaduženim da duhovno prati svoje sunarodnjake, posvećujući posebnu pažnju siromasima i bolesnima. U našem čitanju čuli smo prvi dio njegove proročke ispovijesti: izjavljuje da ga je za proroka pomazao Duh Božji te ga šalje da donosi radosnu vijest siromasima, iscjeljuje srca slomljena i bivšim zarobljenicima posvješćuje vrijednost darovane slobode. U dijelu koji je radi kratkoće izostavljen on nastavlja: Bog ga šalje da najavljuje razdoblje milosti Gospodnje, da ožalošćene povratnike razveseljuje, da im “daje vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna” (Iz 61,2b-3). Pomazanost Duhom Božjim označuje unutarnje i trajno prosvjetljenje: Bog mu je dao da dublje spozna Božji plan spasenja te ulio snagu da slijedi Božja obećanja. Obnova će uspjeti i ona će biti znak budućeg spasenja i sveopće pravde koju Bog sprema svima narodima. Svojom vizijom budućnosti koju Bog sprema pomogao je povratnicima da lakše prebrode teškoće obnove, ali je znao da “haljina spasenja” i “pravda pred svim narodima” nadilaze povijesni okvir obnovljenog Jeruzalema i ljudske povijesti.
Poput povratnika u Jeruzalemu oko god. 520. pr. Kr., možemo kao pojedinci i zajednica biti obeshrabreni rezultatima svoga djelovanja. Mi, međutim, ove adventske nedjelje obnavljamo vjeru da je Bog na strani siromaha i bolesnih, on vidi svačiju nevolju i želi iscijeliti svačije rane. On to ipak čini preko nas ljudi. Kao što su prorok u Jeruzalemu i Gospodin Isus u Palestini prvoga stoljeća u siromasima i bolesnima prepoznavali sliku Božju i zato ublažavali njihovu nevolju, tako možemo i mi postupati – svaki u svom životnom krugu i u svojoj neposrednoj okolini. Skupljanje za potrebne na nedjelju Caritasa dio je našeg prepoznavanja Božje slike u siromasima, bolesnima i starima.
Mladen Njari
