Da bi zaštitio ovce moraš uhvatiti vuka, a da bi uhvatio vuka moraš biti vuk.(Alonzo Harris)
Čovjek je čovjeku vuk. (Titus Maccius Plautus/Thomas Hobbes)
Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. (latinska poslovica)
Zašto smo uvijek tako rastrgani i podijeljeni? Zbog toga što je grijeh, prisutan u ljudskoj povijesti, razrušio mir i jedinstvo. Bog, da bi ponovno uspostavio to jedinstvo, šalje svoga Sina kao dobrog pastira: jedino on može okupljati ljude darujući svoj život kao otkupninu za njih.
Prvo čitanje današnje nedjelje je iz knjige proroka Jeremije.Ovo čitanje pokazuje da se Bog brine za svoje stado. Osuđujući nesavjesne pastire koji napuštaju narod, Bog naviješta da će on doći i brinuti se za svoje ovce. To mesijansko proročanstvo potpuno je ostvareno u Isusu, dobrom pastiru. Za razumijevanje ovog odlomka valja imati na umu civilizaciju pastira kod naroda Bliskog istoka u vremenu nastajanja starozavjetnih knjiga. Ljudi su selili za stokom od ispaše do ispaše tražeći priliku da prežive oni i stoka. Pastir je bio pojam požrtvovnog i nesebičnog čuvara, hranitelja i zbrinjavatelja. Nasuprot dobrom pastiru stoje sebični pastiri koji napašaju sami sebe i ne brinu se za ovce i njihovo dobro. Takvi loši pastiri i loši vođe hrane i zbrinjavaju samo sebe. U takvoj civilizaciji i sam se Bog predstavlja kao pastir svoga naroda, što vidimo iz današnjeg pripjevnog psalma. Kraljevi i njihovi zastupnici zvani su pastirima naroda. Svećenici, leviti i proroci također su zvani pastirima.
Radi izraza ” Jahve je naša pravda“ u r. 6. ovu propovijed Jeremijinu komentatori stavljaju u vrijeme Sidkije kojega su Babilonci prilikom osvajanja Jeruzalema god. 598. postavili za kralja Judeje. On je, na savjet kratkovidnih ministara, vodio politiku provociranja Babilonije koja je dovela do nove opsade Jeruzalema deset godina kasnije i do konačne propasti svetog grada i male židovske države. Sidkija je bio iz Davidove loze, ali zakazao u svojoj službi. Kako je posljednji davidovski kralj bio sama suprotnost od onoga što mu govori ime (Sidkija = Jahve je moja pravda), proroku je njegovo ime nadahnuće da najavi novo mesijansko razdoblje Božje brige za narod Božji. U ondašnjem povijesnom kontekstu Božja prijetnja preko proroka “Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje” odnosila se na kralja Jojakina koji je lošom upravom navukao Babilonce na Jeruzalem god. 598. te na Sidkiju koji je u vrijeme održavanja ove propovijedi bio igračka u rukama loših savjetnika. Ovi politički vođe raspršili su i rastjerali narod koji Bog naziva svojim ovcama (r. 2). “Sada ću se pobrinuti za vas zbog zlodjela vaših” je izravna prijetnja deportacijom samom Sidkiji i njegovim savjetnicima. Takva prijetnja skupo je koštala proroka pa je stavljen u zatvor (usp. Jr 20, 2).
Zatim se Bog preko proroka obraća narodu: “Sam ću skupiti ostatak svojih ovaca iz svih zemalja kamo sam ih raspršio i vratiti ih na ispaše njihove” (r. 3). Ovo je Božje obećanje da Izraelci u asirskom i babilonskom sužanjstvu neće izumrijeti kao narod. Bog će im pomagati da prežive te da se neki od potomaka vrate u zemlju djedova. Sužnjevima je ovo bila velika utjeha za život u tuđini. Zatim Bog najavljuje da će svome narodu podići nove i bolje pastire koji će se za narod zbiljski brinuti a narod se neće “više bojati ni plašiti, niti će se gubiti” (r. 4). Ovdje se Bog očituje kao pravi saveznik koji ne zapušta svoga savezničkog naroda. Reci 5. i 6. koji govore o izdanku iz kuće Davidove su pjesma u hebrejskom izvorniku koju su sužnjevi učili napamet te iz koljena na koljeno prenosili Božje obećanje o zaštiti. “Dolaze dani” je najava budućeg događaja bez točnog datuma nastupa. Takvom najavom prorok je kod slušalaca budio sigurnu nadu, ali nije zadovoljavao vjerničku radoznalost o točnom datumu ispunjenja.”Izdanak” je pjesnički izraz koji postoji i u drugim mesijanskim proročanstvima (Iz 11, 1; Zah 3, 8; 6, 12). To je klasični izraz za obećanog Mesiju. Taj izdanak je pravedan, a “pravda” je osnovno savezničko svojstvo kod Boga i ljudi. Ona znači: vjernost, naklonost, održavanje prihvaćenih obaveza. Davidov izdanak u mesijanskom vremenu bit će mudar te će “činiti pravo i pravicu na zemlji” (r. 6). Vodit će osobnu brigu o pojedincima i zajednici promičući zbiljsko dobro svih. U njegovo vrijeme “Judeja će biti spašena, Izrael će živjeti spokojno”. Zato njegovo ime izražava njegovu službu i način upravljanja: ” Gospodin je naša pravda!” Po njemu će ljudi doživjeti da se Bog zaista brine za svoj narod.
Jeremija je ovim proročanstvom vidio i najavio ostvarenje obećanja o Potomku iz loze Davidove u povijesti izraelskog naroda. On nije mogao razlikovati Mesijinu vjersku od političke uloge. Isus je međutim otpočeo novi vjerski pokret sveopćeg okupljanja stada Božjeg, a politiku je prepustio drugima.
Drugo čitanje današnje nedjelje jest iz poslanice Efežanima. Krist nam donosi mir i jedinstvo. Pogani koji su živjeli bez nade i bez Boga više nisu stranci u Božjem stadu jer je križ Kristov razorio svaku ogradu podvojenosti. Pogani i Židovi u Kristu dorom pastiru pomireni, sada zajedno tvore jedan Božji narod, Božje stado – Crkvu. Ovaj odlomak dio je veće cjeline o povezanosti obraćenih Židova i obraćenih pogana u jednoj Crkvi kao tijelu Kristovu, ovisnu o Kristu koji je glava. Za razumijevanje ove nadahnute nauke nužno je imati na umu ondašnju rascjepkanost i netoleranciju među Židovima i poganima. Židovi su poganske narode prezirali zato što idole i careve štuju kao bogove, krše bračnu vjernost, ne odgajaju djecu u vjeri i čine gnjusne grijehe na području seksualnosti. Poganski narodi prezirali su Židove što ne prihvaćaju državne bogove, što se međusobno žene i udaju te što žive odvojeno u svojim četvrtima po gradovima diljem rimskog carstva. Kad su u takvim socijalnim okolnostima kršteni Židovi i kršteni pogani trebali očitovati da pripadaju jednoj vjeri i crkvenoj zajednici, nije išlo lagano. Zato nadahnuti pisac ovdje pokazuje dogmatski temelj povezanosti, mira i zajedništva među kršćanima različitih narodnosti, a time i među svima ljudima.
U retku što prethodi našem odlomku sveti pisac podsjetio je krštene pogane da su prije obraćenja na kršćanstvo bili “izvan Krista, udaljeni od građanstva izraelskoga, tuđi Savezima obećanja, bez nade i neznabošci u svijetu”. Bili su ateisti ili neznabošci zato što nisu vjerovali u Boga jedinoga, što nisu imali iskustvo Božje dobrote i zaštite nad pojedincem i zajednicom. Sada im svečano najavljuje da su došli blizu oni koji bijahu daleko. To su izrazi iz Iz 57, 19 gdje starozavjetni prorok najavljuje vrijeme Božje naklonosti blizima i dalekima. Prorok je pod blizima mislio Židove koji žive u svetoj zemlji a pod dalekima one koji su razasuti među poganske narode u tuđini. Naš sveti pisac pod blizima misli na krštene Židove a pod nekoć dalekima krštene pogane. Sve se to dogodilo “po krvi Kristovoj” – po Isusovoj smrti i uskrsnuću.
Isus je naš mir zato što “od dvoga učini jedno”, otklonivši u svom tijelu pregradu razdvojnicu. Pod pregradom razdvojnicom može se razumjeti pregrada između “dvorišta za pogane” u Jeruzalemu u hramu i “unutarnjeg dvorišta” u koje su smjeli zalaziti samo Izraelci. U vrijeme Isusa te sve do propasti hrama god. 70. rimska vlast je poštivala židovski propis o zabrani ulaska poganima u hram kao jedino svetište monoteističke religije. Pronađen je natpis iz tog vremena prema kojemu se uz prijetnju smrtnom kaznom zabranjuje ulazak u hram onima koji nisu Židovi po vjeri i nacionalnosti. Misleći na tu nekadašnju pregradu razdvojnicu, ali i na razlike u mentalitetu i kulturi, sveti pisac kaže da je Isus u svom tijelu na križu ubio neprijateljstvo. Postao je žrtva ljudske zlobe da u korijenu izliječi zlobu pojedinaca i grupa. On je svojom smrću na križu “obeskrijepio zakon zapovjedi s propisima” (r. 15). Dokinuo je starozavjetne propise o obrednoj nečistoći prema kojima nisu mogli sjesti za isti stol, a ni sudjelovati u istoj molitvi, Židovi koji održavaju propise o ritualnoj čistoći i pogani koji su trajno ritualno nečisti. Krist je “u sebi uspostavio mir, sazdao jednoga novoga čovjeka” (r. 15b). Iako je bio Židov, kao utjelovljeni Sin Božji bio je znak Božje univerzalnosti među ljudima različitim po jeziku, kulturi i običajima. Izmirio je jedinstvo i raznolikost u ljudskoj obitelji. Sazdavši jednoga novoga čovjeka – koji je svaki krštenik i cijela Crkva kao zajednica krštenih on je omogućio da se Židovi i pogani ne odriču svoga nacionalnog identiteta a postaju nešto novo po krštenju i u Crkvi.
Staro čovječanstvo, kojemu je praotac Adam, bilo je udaljeno od Boga te narodi i pojedinci jedni od drugih. Krist je kao novi Adam ljude zbližio s Bogom a time i jedne s drugima: “On obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo” (r. 16). Ovdje riječ “tijelo” ima dva sloja značenja: tijelo povijesnog i raspetog Isusa, ali i crkveno tijelo Kristovo, zajednica krštenih koji krštenjem bivaju pridruženi Kristu raspetom i uskrslom a time i jedni drugima. Crkva je stoga zajednica novoga čovjeka u Kristu, zajednica onih koji mogu biti bliski jedni drugima zato što ih je Krist zbližio s Bogom.
U r. 17 “daleki” su ponovno bivši pogani a “blizi” kršteni Židovi. Krist je dalekima i blizima “navijestio mir”. Krist nudi mir kao evanđelje svima koji su u Crkvi, ali i koji su članovi ljudske obitelji. Ovo znači da je mir moguć, darovan i zadan od Krista. Takav mir je moguć i zadan zato što “po Kristu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu” (r. 18). Ovaj pristup Bogu već sada, u povijesnom i promjenjivom svijetu, događa se po liturgiji na koju nas sabire Duh Sveti i koji nam u bogoslužju daje iskustvo Božje blizine. Tako nas sudjelovanje na liturgiji izmiruje s Bogom i jedne s drugima te osposobljava i zadužuje da mir crkveni, međureligijski i međunarodni čuvamo i uspostavljamo.
Današnje evanđelje je po Marku. Isus malo-pomalo otkriva svojim učenicima što je on zapravo: Mesija, Spasitelj, dobri pastir ljudi. Onima koji su gladni njegove poruke on žrtvuje svoj odmor i svoj mir da im navijesti istinu koja hrani i oslobađa. Ovaj odlomak vezan je izrazima na onaj o slanju Dvanaestorice da u Isusovo ime ozdravljaju bolesne i propovijedaju obraćenje (6, 7-13), a ujedno sačinjava pripravu na gozbu koju Isus priređuje slušateljima riječi Božje od malo kruha i riba u nenastanjenu kraju (6, 35-44).
Evanđelist Marko ovdje Dvanaestoricu naziva “apostolima”, dok ih često u svom evanđelju zove učenicima Isusovim. Oni su službena grupa Isusovih sljedbenika i ovlaštenih propovjednika koji će kasnije svjedočiti ono što su s Isusom doživjeli i od njega naučili. Sada ga izvješćuju što su u toku jednomjesečnog djelovanja dva po dva činili i govorili. Sjetimo se da su prema Mk 6, 12-13 “propovijedali obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem a oni su ozdravljali”. Sada najprije govore što su činili, a tek za tim što su propovijedali. Očito da je Isusu stalo do brige za bolesne pa traži najprije izvještaj o djelovanju Dvanaestorice. Marko ističe da su ga izvijestili o svemu što su činili i govorili. O uspjesima i neuspjesima, dobrim i lošim pothvatima. Isusa je sve zanimalo kod učenika koji nastupaju u njegovo ime. Iz ovakve formulacije slutimo zahvalnu konstataciju apostola da je Bog djelovao po njima mimo i iznad njihovih zasluga.
Poziv na osamu, ali zajedno, kao grupa, je poziv na odmor te na produbljenje zajedništva s Isusom i međusobno. Da bi mogli smireno djelovati u Isusovo ime, trebaju se kao krhki ljudi odmoriti, ali na odmoru ne zaboraviti da su Isusovi učenici te jedni od drugih ovisni u ispunjavanju zadaće primljene od Učitelja. Ovim odlaskom na osamu Marko pripravlja čudo umnoženja kruhova, jer su učenici mogli ponijeti zalihu hrane koja je dovoljna za njih u nenastanjenu kraju, ne za mnoštvo. Marko ovdje napominje da je mnoštvo toliko “dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti”. Ne samo apostoli nego i Isus. Marku Isus nije ništa manje Mesija ni Sin Božji zato što se umara kao i drugi ljudi te što treba okrepu u hrani. Ovom napomenom Marko također pokazuje kako Isus vodi računa i o tjelesnom stanju svojih suradnika. Ne gleda u njima samo radnike, nego osobe sa svima njihovim odlikama i potrebama.
U strčavanju mnoštva na mjesto prema kojemu su otplovili Isus i Dvanaestorica Marko bilježi pouzdan povijesni podatak o Isusovoj spremnosti da bude ljudima na raspolaganje. Mnoštvo je u njemu vidjelo učitelja vjere i života koji zna njihove duhovne potrebe i spremno im izlazi ususret. Luka ovdje bilježi da ih je Isus “primio” (Lk 9, 11). To također daje naslutiti da su drugi teolozi onog vremena zanemarivali galilejske pripadnike naroda Božjega, smatrali ih perifernima u životu naroda.
Isus se sažalijeva nad mnoštvom zato što “bijahu kao ovce bez pastira”. Prema Br 27, 17 Mojsije moli Boga da postavi starješine nad manjim zajednicama u Izraelu “koji će ih izvoditi i uvoditi tako da Jahvina zajednica ne bude stado što nema pastira”. Prema 1 Kr 2, 17 uoči zlokobnog ratnog pohoda na Ramot Gilead prorok govori izraelskom kralju da sav Izrael vidi “rasut po gorama kao stado bez pastira” te traži da kralj ne vodi vojsku u poraz. Prema Ez 34, 5-6 Bog se žali što njegove ovce lutaju po gorama “i nitko za njih ne pita, nikoga nema da ih traži.” Na temelju ovih starozavjetnih mjesta Isusova sućut prema mnoštvu, gladnu pažnje i pouke, je kritika na političke i vjerske poglavare njegova naroda te spremnost da svojim djelima i riječima uprisutnjuje Božju brigu za zajednicu naroda Božjega, i to prvenstveno za puk i pučane o kojima ne vode dovoljnu brigu službeni učitelji vjere.
Zahvalni Isusu što ima strpljivosti i pažnje za potrebe pojedinaca i zajednica, danas učimo od njega takvi biti.
Nakon ovog tumačenja potrebno je na temelju ove Božje riječi izvući pouke za vlastiti život. Dosta toga je rečeno o slici dobrog pastira i što ona podrazumijeva. Značenje slike dobrog pastira ne odnosi se samo na svećenike, nego i na vođe naroda koji donose odluke koje su važne i za opće dobro. No, svaki čovjek bez obzira na značenje može se zapitati: jesam li prema drugima kao pastir ili kao vuk?Jesam li požrtvovan ili u drugima gledam samo opasnost i konkurenciju pa sam zavidan na njihovim uspjesima? I sam danas vidim da je u krizi ono što bih mogao nazvati „mentalitetom dobrog pastira“, a kod nas je vuk postao domaća životinja. Postupci koji su suprotni od „mentaliteta dobrog pastira“ su na primjer: neprestano optuživanje i traženje samo mana u tuđem životu i radu, olajavanje tuđeg privatnog života, ono što je izrečeno diskretno i u povjerenju pripovijeda se na sva usta, pričanje nebuloza o drugima, pretvaranje, prosuđivanje drugih kroz svoje „mjere“, osuđivati mane i pogreške sa ciljem da se osobu omalovažava i ponizi… Kada čovjek vidi ovakvo postupanje od „pastira“ onda i sam vidi da su to zapravo „vukovi“ preobučeni u „pastire“, koji ne misle na ovce, nego „sami sebe pasu“.No unatoč svem ovom „vučjem mentalitetu“ iz ovakve formulacije „dobrog pastira“ slutimo zahvalnu konstataciju apostola da je Bog djelovao po njima mimo i iznad njihovih zasluga i kad nisu bili i djelovali poput pastira. Mnoštvo je u njemu vidjelo učitelja vjere i života koji zna njihove duhovne potrebe i spremno im izlazi ususret.Dok ove nedjelje obnavljamo vjeru u Isusa kao uprisutnitelja Božje brige za pojedince i zajednicu, zapitajmo se, kako mi svojim ljudskim i vjerničkim služenjem nastavljamo u naše dane i u svojim životnim prilikama ovu Isusovu zadaću?
NjaM
