Korizma je četrdeset dnevna priprava za Uskrs kao središnji blagdan liturgijske godine. U crkvenim zajednicama gdje ima odraslih kandidata za krštenje korizma je razdoblje neposredne priprave za prvi sakrament kojim se oni koji već vjeruju i dovoljno su poučeni pridružuju Kristu i Crkvi. Za nas koji smo kršteni u djetinjstvu korizma je vrijeme priprave na obnovu krsnih obećanja u liturgiji uskrsne noći.
Za prvo čitanje imamo izvještaj o savezu Božjem s Noom i svim ljudima poslije općeg potopa: “Evo, ja sklapam svoj savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas, i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa svim zvijerima” (r. 9-10).
Isus u prirodi kušan opire se Zlome i postaje novi Adam koji vraća sklad u ljude i u prirodu. Budući da je poslušan Bogu, zvijeri mu ne mogu nauditi nego s njime prijateljuju. Grijeh je unio nesklad u pojedince, u ljudsku zajednicu i u prirodu. Povratkom Bogu čovjek se vraća samome sebi, ljudskoj zajednici i prirodi koju je Bog za njega stvorio. Čuva sebe, bližnje i prirodu. Današnje prvo čitanje i evanđelje su svojevrsni biblijski temelj pokreta zelenih ili ekologije. Nije moguće pravo se zalagati za ljudsku okolinu, ako grijehom trujemo sebe i svoje bližnje. Ovaj odlomak iz prvog čitanja je završni dio izvještaja o općem potopu. Starinsko sjećanje na potop u zemljama Bliskog istoka postojalo je i kod drugih naroda tog područja, ne samo kod Židova. Biblijski pisac uvrstio je gradu o potopu u Knjigu postanka da zorno prikaže razorne posljedice grijeha u ljudskoj zajednici. U prirodnoj katastrofi, kod koje su ljudi doživjeli razornu moć nekontrolirane vode što pada iz neba ili izlazi iz korita rijeka i mora, nadahnuti biblijski pisac vidi Božje pripuštenje kao kaznu za ljudsku pokvarenost. Za njega priroda nije božanstvo nego stvor koji ovisi od volje Stvoritelja. Ako je čovjek u miru sa Stvoriteljem, priroda mu služi kao kruni Božjih stvorova. Ako grijehom ne priznaje Božje vrhovništvo, priroda mu izmiče ispod kontrole i diže se protiv njega.
Današnji odlomak je Božji govor Noi i njegovim sinovima nakon što su o izlasku iz korablje prinijeli Bogu žrtvu zahvalnicu. Za razliku od izvještaja u Post 15 gdje Bog sklapa savez s Abrahamovom obitelji i onog u Izl 20 gdje Bog sklapa savez s izraelskim narodom, ovdje imamo savez sa svim članovima ljudskog roda te sa “svim živim stvorovima na zemlji” (r. 10). Bog se zaklinje da nikada više neće biti tako ogromne prirodne katastrofe da bi uništila sva živa bića u prirodi i ljude. Duga, kao prirodna pojava koja nastaje iza oluje i kiše, biva predstavljena kao znak saveza između Boga i svih ljudi: “Dugu svoju u oblak stavljam, da znamenjem bude Saveza između mene i zemlje” (r. 13). Monoteističkom vjerniku duga je znak Božje kontrole nad razularenim prirodnim silama. Iako je doživio mnoge prirodne katastrofe, on i dalje vjeruje da je Bog gospodar prirode. Ne strahuje
pred prirodnim pojavama nego u njima gleda znak Božjeg gospodstva, vrhovništva i nazočnosti. Želeći ostati prijatelj s Bogom, on prirodu čuva za sebe i svoje potomke. U stara vremena nije bilo kemijske industrije koja zagađuje rijeke i prouzročuje odumiranje šuma. Biblijski vjernik ne bi mogao zamisliti da jedna ljudska generacija do te mjere otruje prirodu da za slijedeće generacije život na zemlji postane vrlo težak ili nemoguć. Pokret zelenih, ukoliko želi prirodna bogatstva sačuvati za ljude svih generacija i naroda, zaista je utemeljen u Bibliji.
Ovaj odlomak iz drugog čitanja uvršten je u današnju liturgiju zato što spominje “Noino doba, dok se gradila korablja u kojoj nekolicina bi spašena” (r. 20). Voda potopa i Noina korablja ovdje su uzeti kao “protulik krštenja” koje ne odlaže tjelesnu nečistoću nego čisti savjest (r. 21). Cijeli odlomak je ritmični tekst, vjerojatno krsno vjerovanje prvih kršćana u obliku himna koji se pjevao. Cijela Prva Petrova upravljena je krštenicima koji trpe diskriminaciju i skoro progon od strane poganskih sugrađana. Sveti pisac moli braću i sestre po vjeri da “blago i s poštovanjem” nude obrazloženje nade koja je u njima te po uzoru na Krista božanskog patnika budu strpljivi jer je “uspješnije trpjeti, ako je volja Božja, čineći dobro, nego čineći zlo” (r. 16-17). Krist je uzor strpljivosti zato što je potpuno nevin pristao na nasilnu smrt koja je bila potvrda njegove ljubavi prema ljudima: “Umrije pravedan za nepravedne da vas privede k Bogu” (r. 18). “Duhovi u tamnici” (r. 19) su pokojnici koji prema ondašnjem, mitskom kozmogonijskom nazoru borave ispod zemlje, dok su bogovi i dobri duhovi iznad zemlje, a ljudi žive na zemlji kao međuprostoru između ova dva svijeta. Za prve kršćane ovaj silazak Krista u carstvo pokojnih bio je važan (usp. još Ef 4, 8.10 i Rim 10, 7) jer su vjerovali da je on sveopći Spasitelj. Isus kao sveopći Spasitelj zanimao se za sve ljude koji su živjeli prije njega te je želio i njih uključiti u djelo spasenja koje po njemu postaje dostupno svima. U to djelo spasenja putnici u životu zemaljskom uključuju se slobodnom vjerom i krštenjem: “Njezin protulik, krštenje i vas sada spašava po uskrsnuću Isusa Krista, koji, uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu” (r. 22). Isus je proslavljeni patnik koji osmišljava i čini snošljivom ljudsku patnju, bilo da se radi o nanesenim nepravdama, bilo o bolesti ili posljedicama prirodnih katastrofa. Uskrslom Kristu podložni su “anđeli, vlasti i sile”. Anđeli su dobri duhovi a vlasti i sile zli duhovi od kojih su ljudi u starini strepili. Kršćanin nema razloga živjeti u strahu, ako se oslanja na Krista proslavljenog patnika.
Evanđelist Marko u evanđelju bilježi da je “odmah” iza krštenja Duh Isusa nagnao u pustinju. Matej i Luka ovdje imaju “odveo”. Razlog Markova na oko grubljeg glagola je egzorcistička djelatnost Isusova. Isus je Mesija upravo zato što izgoni zle duhove iz bolesnika i time pokazuje da se približilo Božje kraljevstvo. Duh na početku mesijanskog djelovanja “tjera” Isusa na pripravu u pustinju da bi on kasnije tjerao zle duhove iz opsjednutih bolesnika.
U pustinji je izraelski narod imao razdoblje svoje najdublje religioznosti, jer je shvatio kako u svemu ovisi od Boga. U sličnoj pustinji Isus proživljava iskustvo svoga naroda iz vremena izlaska. On se suprotstavlja porivima Zloga, nadvladava napast. “Četrdeset dana” bio je Mojsije na svetoj gori prije nego je dobio Deset zapovijedi. Četrdeset dana obnavljao se Ilija u proročkom pozivu. Marko jedini među evanđelistima ističe da je Isus bio sa zvijerima. Time podsjeća na Adama u raju zemaljskom kojemu su zvijeri prije njegova grijeha bile naklonjene. Grijeh je unio disharmoniju u pojedinca, u međuljudske odnose te u odnose čovjeka i prirode. Isusov boravak među zvijerima je ponovno uspostavljanje narušenog reda. Jer se suprotstavio Zlome i zlu, Isus doživljava mir u sebi te dobre odnose s ljudima i životinjama. Tko njega u tome slijedi, neće zagađivati prirodu sebično je koristeći samo za sebe i svoju generaciju.
Marku je svojstveno da spominje kako su anđeli “služili” Isusa u pustinji. Za “služiti” upotrebljava grčki izraz diakoneo koji prvenstveno znači “dvoriti kod stola, posluživati hranom”. Ovo znači da je Marko znao za dulju verziju Isusove kušnje prema kojoj je Isus postio i ogladnio. Ljubljenom Sinu Očevu anđeli donose nebesku hranu zato što se suprotstavljanjem zlu potpuno podložio Bogu. Tko s Isusom traži i prihvaća volju Božju, može računati na Božju pomoć.
Postom i molitvom pripravljen za svoju službu, Isus počinje propovijedati u Galileji. Njegova prva propovijed je sažetak svih tema njegova propovijedanja: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” Suprotstavljajući se kušnji u pustinji on je pokazao da prihvaća Božju vladavinu nad sobom. Sada naviješta svima da je Božja vladavina nastupila te da se radi toga svi trebaju obratiti. Obraćenje u njegovoj propovijedi nije prvenstveno prijekor za grijehe nego poziv na otvaranje nečem novom što počinje s Isusom i u Isusu.Isus koji svojim suprotstavljanjem Zlome i zlu vraća mir u čovjeka i njegovu okolicu, neka nam ove korizme dadne snagu da se i mi tako suprotstavljamo.
NjaM
