( Iz 7,10-14;Ps 24, 1-6;Rim 1,1-7; Mt 1,18-24)
U prvom čitanju Izaija najavljuje Emanuela kao trajni znak Božje prisutnosti među ljudima. U evanđelju Matej najavljuje da se proročanstvo o Emanuelu ispunilo na Marijinu sinu zato što on nije imao zemaljskog oca kao ostale kćeri i sinovi Adamovi.
Tako nas današnja liturgija podsjeća na ispunjenje mesijanskih proročanstava na Isusu. Isus je obećani Mesija zato što se na njemu ostvaruje proročanstvo o Emanuelu, što je sin Davidov po tijelu. To vidimo u današnjoj zbornoj molitvi u kojoj zaređeni predvoditelj liturgijskog skupa izriče da smo “po anđelovu navještenju upoznali utjelovljenje Krista”, Sina Božjega te moli da njegovom mukom i križem budemo privedeni k slavi uskrsnuća.
Matejevoj Crkvi bilo je od bitne važnosti davidovsko podrijetlo i emanuelsko obilježje Marijina sina. Bez toga on ne bi bio Mesija, sveopći Spasitelj. To međutim uključuje da su Isus i njegova Majka – Židov i Židovka. Koliko u našem današnjemu vjerničkom razmišljanju ima prostora za Isusovu židovsku nacionalnost i za današnje Židove u svijetu?
Prema hebrejskom izvorniku r. 14 doslovno glasi: “Evo, mlada je žena trudna i nadjenut će mu ime Emanuel…” Ova Izaijina propovijed održana je na kraljevskom dvoru Ahaza, Davidova potomka u Jeruzalemu u vrijeme sirijsko-efrajimskog rata oko 733-732. pr. Kr. Sirijski kralj Resin i sjevernoizraelski kralj Pekah zaratili su s Ahazom zato što im se nije htio pridružiti u protuasirski savez (usp. 2 Kr 16). Izaija je u vrijeme opsade Jeruzalema molio Ahaza da ne sklapa savez s Asircima te obećavao da zavjerenici neće osvojiti sveti grad. Ahaz se izjasnio da “neće iskušavati Gospodina” (r. 12) tražeći znak sigurne Božje pomoći. Više se oslanjao na oružje i pomoć pogana nego na Božje obećanje dano po proroku. Poslao je po Asirce koji su došli, pokorili pobunjenike a Ahaza učinili još ovisnijim svojim vazalom.
U tom povijesnom kontekstu Izaija obećava da pomoć neće doći od vojskovođa i kraljeva, nego od potomka mlade žene koja je već trudna. Povijesno se to moglo odnositi na kralja Ezekiju, Ahazova sina (716-687), koji je bio sposoban i pobožan vladar u Jeruzalemu. Međutim kad su Židovi kojih 480 godina kasnije u Aleksandriji prevodili Izaiju na grčki za svoje liturgijske potrebe, Izaijino sadašnje vrijeme “trudna je” preveli su budućim “zatrudnjet će i roditi”. Izaijin izraz “mlada žena” preveli su s parthenos djevica. To znači da su u vremenu kad je izumrla davidovska loza u Izaijinu proročanstvu gledali budućega idealnog vladara koji će biti Emanuel – trajan znak Božje prisutnosti u narodu Božjem. Oni su ga očekivali kao Mesiju iz davidovskog roda, makar je davidovska loza već bila izumrla.
U okolnosti da sin Marijin nije imao zemaljskog oca te da je po Josipu iz davidovske loze bio uključen u saveznički narod Božji, Matej i prva Crkva vidjeli su ispunjenje proročanstva o Emanuelu. Mi kršćani ne smijemo izgubiti iz vida ovo povijesno izrastanje Isusa iz naroda kojemu su bila dana mesijanska obećanja. Naš je Spasitelj jedan povijesni Židov koji se rodio u vrijeme Augusta, mesijanski djelovao, umro i uskrsnuo u vrijeme Tiberija.
Odlomak Pavlove poslanice Rimljanima pisan je dvadesetak godina prije grčkog Mateja. Izražava uvjerenje prvih kršćana da je Isus Sin Davidov ali i Sin Božji.
Ovo je naslov i pozdrav poslanice, upućene zajednici koju Pavao nije osnovao i kojoj se nije osjećao poglavarom. Podsjetimo se da je prije toga Apostol pogana dvadesetak godina djelovao kao misionar među grčkim stanovništvom istočnih rimskih provincija: Sirije, Male Azije, Makedonije, Ahaje. Zimi 58. spoznao je da bi trebao prijeći na novo polje misionarskog rada -u Španjolsku, na Zapad. Kao što je u vrijeme djelovanja na Istoku imao Antiohiju za misijsku centralu, tako je za vrijeme djelovanja na Zapadu zaželio imati Rim za misijsku centralu. Zato je osjetio potrebu da prije osobnog dolaska među rimske kršćane napiše poslanicu u kojoj će obrazložiti “svoje evanđelje” – glavni sadržaj svoga misionarskog propovijedanja.
U ovom odlomku naziva se “pozvanim za apostola, odlučenim za evanđelje Božje” (r. 1). Time aludira na doživljaj pred Damaskom, kad mu se ukazao Uskrsli koji se poistovjećuje sa svojim vjernicima. U tom doživljaju Pavao je vidio izvor svoga poziva u Crkvu i za misionara pogana (usp. 1 Kor 15, 3-11). Iako piše rimskim kršćanima, koji su pretežno poganskog podrijetla, Pavao ističe da je to Evanđelje Bog unaprijed obećavao “po prorocima”. Bit je evanđelja: “… o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju, uskrsnućem od mrtvih…” (r. 3-4). U ovoj poslanici puna tri poglavlja posvećuje Pavao odnosu Crkve i Židova, vjerojatno stoga što se bojao da su rimski kršteni Židovi mogli čuti optužbu protiv njega da zabacuje svoje vlastito židovsko obilježje i druge sunarodnjake nagovara na otpad od naroda (usp. Dj 21, 21). I u svome uskrslom stanju Isus ostaje “potomak Davidov po tijelu” – Mesija iz židovskog naroda. To Pavao prihvaća sa svom Crkvom, i na to podsjeća krštene pogane. Koliko smo mi toga svjesni? Nismo li Gospu i Isusa toliko europeizirali da nam ne pada na pamet kako su oni pravi Židovi?
Evanđelista Matej u događajima Isusova djetinjstva ističe ulogu Josipa, dok Luka ističe ulogu Marije. Josip dobiva od Boga poruku da ne treba napuštati svoju zaručnicu Mariju, zatim da noću bježi u Egipat kako bi spasio Dječaka i Mariju od Herodova pokolja, kasnije da se vrati s privremenog boravka u inozemstvu i nastani u Nazaretu.
U današnjem odlomku anđeo zove Josipa “sine Davidov”. Za Mateja, krštenog Židova, i njegove povijesne čitatelje to puno znači. Za smisao Josipove namjere o povlačenju ključna je riječca gar u r. 20. Naš službeni prijevod (Dude-Fućaka) prevodi je s “doista”, dok Raspudić iz 1987. i Rupčić iz 1988. imaju “jer”. Gramatički je moguće jedno i drugo. Ako razumijemo “doista”, to znači: Josipu je Marija već prije objasnila tajnovito podrijetlo svoje trudnoće i on je u to povjerovao, međutim smatrao je da bi bilo biblijski nepravedno biti pred državom i vjerskom zajednicom tretiran kao pravi otac Dječaka s kojim Bog ima posebne planove; zato se odlučio tiho povući, jer Marija ima poziv od Boga, a on nema. Sada Bog zove i njega: doista je onako kako mu je Marija objasnila, ali on ne treba bježati, nego mu Bog namjenjuje ulogu Dječakova zakonskog oca, a kod Židova onog vremena to je jednako kao i naravno očinstvo. Po njemu, koji je iz roda Davidova, postaje Isus sin Davidov. Ako razumijemo “jer”, to bi značilo: Josipu je nejasno podrijetlo Marijine trudnoće, ne želi je izlagati okrutnom procesu niti javno tužiti za brakolomstvo; povlači se i prepušta je Božjoj providnosti.
U svakom slučaju iz ove zgode izbija jasna vjera prve Crkve o Marijinu djevičanskom materinstvu. Da bi Isus mogao Boga zvati Ocem svojim u doslovnom smislu, Bog kod njegova rođenja čini iznimku: “saziduje njegovo ljudstvo u krilu blažene Djevice Marije” bez intervencije muža. Matej i kršćani njegova vremena vide u tome ispunjenje Izaijina proročanstva o Emanuelu. Kod Mateja Uskrsli najavljuje učenicima da nevidljivo ostaje s njima do konca svijeta (usp. Mt 28, 20). Crkva je zajednica onih koji osobno prianjaju uz Isusa kao Emanuela i Sina Davidova. Uz Mesiju židovskog podrijetla, otvorenog prema svima narodima. To bismo trebali svjedočiti.
I.G.
