Područje sela Smiljan kraj Gospića poznato je na arheološkoj karti Hrvatske zahvaljujući istraživanjima dviju japodskih nekropola podno istovremenog gradinskog naselja na Miljači, 1905., 1958., 1980-1981. godine te pojedinačnim antičkim i srednjovjekovnim nalazima, od kojih su najzanimljiviji ulomci predromaničkog pletera, danas pohranjeni u gospićkom muzeju. Pronađeni su prilikom obnavljanja grobljanske kapele Bezgrešnog začeća BDM 1980. kao spolija. Dva ulomka su u sekundarnoj funkciji bili uzidani kao doprozornik južnog zida.[1] Ulomci su klesani u kamenu vapnencu, a motiv na njima prikazuje troprute trake s prepletom, koji preko čvorova čini zatvorenu kružnicu, kroz koju prolaze i unutar kojih se sijeku po dvije paralelne iskošene ravne trake, s okulusom u sredini. (Sl. 1. i 2.) Pripadaju istoj cjelini – pregradi, gredi ili sl., a svojim stilskim obilježjem datiraju u kraj 9. i 10. stoljeće.
Pretpostavka je da su ulomci kao sekundarna građa doneseni iz neposredne okolice s ruševnih ostataka neke do tada nepoznate srednjovjekovne crkve, za potrebe izgradnje smiljanske župne crkve za novonaseljeni puk nakon izgona Osmanlija iz ovih krajeva. Stoga je ubikacija položaja te crkve jedan od ciljeva muzejskog pokrenutog projekta „Sustavnog arheološkog istraživanja srednjovjekovnih sakralnih lokaliteta na području sela Smiljan“,[2] a iskopavanja su započela na položaju Crikvine.
Crikvine se nalaze na obradivoj površini,[3] na desnoj obali rijeke Otešice, nedaleko izvora Mandinac, (Sl. 4.) a toponim posredno ukazuje na sakralni objekt posvećen sv. Mariji Magdaleni. Još je zanimljivija činjenica da se toponim navodi u pluralu, odnosno da govori o više crkava (najmanje dvije), čije je postojanje ostalo zabilježeno u narodnoj predaji.
Početak istraživanja pokazao je da se ispod vrlo plitkog površinskog sloja, koji je uz humus, bio prepun dislociranih ljudskih i životinjskih kostiju, ulomaka keramičkih posuda i rastresene žbuke, nalaze ostaci jednobrodne crkve manjih dimenzija.[4] Svetište, na istoku, izvedeno je u vrlo plitkom polukružnom luku, a spoj s južnim perimetralnim zidom u cijelosti je devastiran, kasnijim građevinskim zahvatima i ukopima. Naime, unutar i okolo ove starije crkve nalazi se višeslojno groblje (Sl. 3.) te je u četiri sezone iskopavanja istraženo 67 grobova. Pokojnici su polagani u zemlju u ispruženom položaju, bez tragova grobne arhitekture ili drvenih sanduka. Iznimka je pet grobova, gdje su pokojnici polagani na drvenu dasku (Gr. 15, 26, 28 i moguće 42) ili su korištene drvene obložnice (djelomično očuvani tragovi u gr. 9). U pravilu ukopi poštuju smjer arhitekture (orijentacija istok-zapad, s glavom na zapadu), no evidentirano je i deset grobova orijentiranih sjever-jug s glavom na sjeveru. Pokojnicima su ruke polagane ili na prsa ili na zdjelicu ili pak u nekoj inačici ova dva položaja, dok je samo u gr. 53. pokojnica imala ruke ispružene niz tijelo.
Nađeni pokretni arheološki materijal vrlo je skroman, a u najvećoj mjeri pripada grobnim prilozima kao što je osobni nakit pokojnika (prstenje – vitice s jednom ili dvije kanelure od brončanog lima, željezne ili brončane pojasne pređice s trnom, brončane aplike rađene tehnikom lijevanja na proboj kao ukras na kapi).[5]
Uz južni zid ove crkve otkriven je još jedan paralelni zid, kojeg se u nastavku prema zapadu može pratiti samo u negativu (kamen je u cijelosti odstranjen sekundarnom recentnom uporabom)[6] što je ukazalo na mogućnost postojanja još jednog objekta. Godine 2006. istraživanja su proširena prema istoku te je njima potvrđeno postojanje druge, mlađe i veće crkve, orijentirane istok – zapad s također polukružnim svetištem na istoku (Sl. 10.). Naime, možda izgradnju ovog novog objekta možemo pripisati benediktincima, koji su kao redovnička zajednica dokumentirani krajem 14. st. u susjednoj župi Bužane[7] u čemu se, moguće, prepoznaje evociranje zrele romanike, kako to navodi Ljubo Karaman.[8] Ovaj objekt građen je kada je stariji bio potpuno uništen[9] te je u najvećem dijelu obujmio prethodni, s tim da je sjeverni perimetralni zid lađe(a) bio zajednički.
Gradnja mlađe crkve dijelom je devastirala ukope koji su pripadali starijem objektu, što je dobro dokumentirano u dijelu njenog svetišta. U jednom trenutku je izvršen građevinski zahvat preslojavanja nad ostacima obaju svetišta, možda u funkciji podloge za opločenje, a vjerojatnije se to odnosilo na trenutak rekonstrukcije svetišta u četverostranični oblik, obzirom na pronađene zidove koji se naslanjaju na vanjski plašt druge crkve.
Neosporna je činjenica da pokretni arheološki materijal pronađen u dosadašnjim sezonama iskopavanja, ukazuje na datacijski visoko razdoblje konca 13. te 14. i 15. stoljeće, no arhitektonski ostaci, pa donekle i nespretnost neimenovanih graditelja upućuje i na ranija razdoblja. Nažalost, istraženi ostaci arhitekture se odnose na razinu temelja, pa ulomci kamene plastike do sada nisu evidentirani.[10]
Od svih pomenutih nalaza posebno treba izdvojiti grob 53 (Sl. 5.), ukop ženske osobe uz vanjsko lice svetišta starije crkve, koji je presječen gradnjom mlađe apside i koji je najniži, odnosno najstariji sloj sahranjivanja (▼558,18). Pokojnica je orijentirana u pravcu istok-zapad s glavom na zapadu, a kosti su dijelom dislocirane ukopom groba 26 mlađe faze sahranjivanja (Sl.6.). Nisu uočeni tragovi grobne arhitekture, drvenog lijesa ili daske, kao ni tragovi ukopne rake.[11] Pokojnica je položena u ispruženom položaju, s rukama pruženim niz tijelo, a s njom je položen i osobni nakit u vidu para trojagodnih naušnica od loše pozlaćenog srebra (PN. 31, dim. 33 x 40 mm i PN. 34, dim. 33 x 39 mm) pronađenih s lijeve strane kalote, odnosno iznad lubanje, i srebrni prsten s ukrasnom, vjerojatno ovalnom, zaravnjenom pločicom (PN 32, očuvana šir. pločice 13 mm, šir. obruča 3 mm) na desnoj ruci. Na žalost, prsten nije očuvan u cijelosti, no na obrubljenoj ukrasnoj pločici je prepoznatljiva, reljefno izvedena razlistana biljna vitica i dio, vjerojatno geometrijskog ukrasa. Vanjska strana obruča ukrašena je urezivanjem nekoliko cik-cak linija, na cijeloj očuvanoj površini. (Sl.9.)
Pronađene naušnice rađene su tehnikom filigrana i granulacije. Na kružnoj srebrnoj karici, u donjem dijelu nalaze se po tri izrazito perforirane jagode od tordirane pozlaćene žice u formi osmerolatičnog cvijeta čije se latice izravno spajaju, a na svakom račvalištu nalazi se granulirano zrnce. Prostor između jagoda ukrašen je s četiri niza granuliranih zrnaca.
Naušnice su dobro sačuvane iako je kod primjerka 31 (Sl. 7.), jedna jagoda gotovo u cijelosti izgubljena, a kod primjerka 34 (Sl. 8.), jedna jagoda manje oštećena.[12]
Oba primjerka imaju očuvanu petlju za zakopčavanje, primjerak 34 čak i dvostruku, a kako je uz nju pronađen i ulomak kože, pretpostavlja mogućnost da su naušnice bile nošene kao sljepoočničarke na kožnoj traci.
Ovakav oblik naušnica, slijedom brojnih primjeraka nađenih na srednjovjekovnim lokalitetima Dalmacije i kontinentalnog dijela Hrvatske, klasificiran je u tip A. [13]
O trojagodnim naušnicama i njihovoj dataciji, s različitim tezama i argumentacijom, pisali su brojni autori,[14] no činjenica je da su par trojagodnih naušnica i redovito prsten, grobni prilozi dalmatinsko-hrvatskog kasnosrednjovjekovnog horizonta grobalja, 14. i prve polovice 15. stoljeća kao proizvod zlatarstva na dalmatinskoj obali.[15]
Na ličkom području do sada je pronađeno nekoliko cjelovitih ili fragmentiranih trojagodnih naušnica. Prvi poznati nalaz veže se uz ostavu srebrnog akvilejskog, padovanskog i venecijanskog novca 14. i 15. stoljeća iz Lipove glavice kod Perušića[16] gdje je pronađeno šest ovalnih šupljih jagoda od pozlaćenog srebra. Očito je riječ o paru trojagodnih naušnica, kod kojih karika nije očuvana. S početka 20. stoljeća, a i kasnije, neki su autori[17] datirali trojagodne naušnice u razdoblje rane hrvatske države, odnosno do kraja 11. st., pa je tim više, nalaz ove ostave značajnije pridonio njihovom vremenskom određenju u 14. i 15. stoljeće.
Naušnica s tri jednake jagode, lijevana na proboj s imitacijom filigrana i granulacije pronađena je u Ličkom Lešću nedaleko Otočca, prilikom istraživanja I faze groblja uz župnu crkvu sv. Majke božje Rozarije.[18] Obzirom da je uz nju, premda ne iz zatvorene grobne cjeline, pronađen i oštećen, gotovo nečitljiv novčić kojeg Ksenija Ercegović determinira kao denarius parvus i datira u kraj 12 st., kao što je to bilo i kod nalaza groba 88 iz Brnaza kod Sinja,[19] podvučen terminus ante quem non pojave ovog tipa naušnica na ličkom području, barem prema zasad dostupnim pokazateljima.
S područja srednjovjekovne župe Krbava, gdje su u posljednje vrijeme intenzivirana arheološka istraživanja[20] na dva srednjovjekovna sakralna lokaliteta – sv. Marko u Podudbini i sv. Jakov u Udbini, do sada je pronađeno osam srebrnih ili pozlaćenih trojagodnih naušnica u različitim inačicama i stupnju očuvanosti.[21]
Izravnije analogije naušnicama iz Smiljana, mogu se pronaći među brojnim nalazima sa sv. Spasa na vrelu Cetine,[22] u drugoj fazi groblja oko sv. Jurja na Putalju,[23] srednjovjekovnog groblja na „Begovači“ u Biljanima Donjim,[24] nekropoli uz ostatke crkve sv. Marije i samostana s položaja Dol na Bribiru[25] i kasnosrednjovjekovnom groblju sa stećcima kod župne crkve Blažene Djevice Marije u selu Zavojane kod Vrgorca.[26]
Iako nalazi iz smiljanskog groba 53., nisu unikatni i ne donose nova saznanja u kontekstu hrvatskog srednjovjekovlja, za kasni srednji vijek na području Like, koja primjerke ovog nakitnog oblika, ali i ostalog istovremenog arheološkog materijala evidentira jednoznamenkastim brojem, iznimno su značajni.
Oni i u ovom kontekstu ukazuju da ličko područje dijeli isti ukus i njeguje bliske kulturološke veze s dalmatinskim područjem Hrvatske.
