Pobožnost Srcu Isusovu gajili su u Francuskoj 17. stoljeća sv. Ivan Eudes (1601-1680), pučki misionar i osnivač bogoslovnih sjemeništa, te sv. Margareta Marija Alacoque (1647-1690). U Francuskoj tog vremena širila se pod utjecajem jansenističkih teologa slika o Bogu kao strogonji koji kažnjava i osuđuje ljude zbog njihovih grijeha. Bog se u svojoj providnosti poslužio novom pobožnošću Srcu Isusovu da ispravi sliku o sebi kod vjernika te privede što već broj vjernika sakramentu kršćanskog pomirenja i euharistije. Štovanje Srca Isusova temelji se na ovoj osnovnoj istini Objave:Božja ljubav prema nama zakucala je u jednom ljudskom srcu. Kristova nas poziva i čeka naš odgovor. Taj odgovor jest zapravo naša vjera u Krista i naša ljubav prema braći koju moramo ljubiti kao što ih je on ljubio.
U obnovljenoj liturgiji poslije Sabora imamo kroz tri liturgijske godine različita čitanja.
U ovoj godini za prvo čitanje imamo odlomak iz Hošejine knjige o Bogu koji oprašta te privlači k sebi narod svoj konopcima ljubavi. Božja ljubav prema svome narodu slična je ljubavi oca prema djetetu. Prorok Hošea opisuje tu božansku nježnost prema izgubljenom sinu i naviješta Kristovu ljubav prema grešnicima. Za drugo čitanje imamo odlomak iz poslanice Efežanima o mnogolikoj mudrosti Božjoj, zasnovanoj u Kristu koji u nama prebiva i ljubi nas. Sveti Pavao u drugom čitanju klikće od radosti što je izabran da naviješta otajstvo Božje ljubavi koja je očitovana u Kristu. Duh nam Sveti može pomoći da prodremo u spoznaju tog otajstva. No, potrebno je da to otajstvo živimo, jer ćemo ga jedino tako shvatiti. Za evanđelje imamo Ivanov prizor o probadanju Raspetog koji je pashalni Jaganjac i u kojega će vjernici kroz stoljeća upirati pogled vjere i nade.Krist nas na križu ljubi do kraja. Svoje spasenjsko poslanje završava prolijevajući svoju krv za spas svih ljudi. Križ je dakle znak i vrhunac ljubavi.
Tako ove godine slavimo na Srce Isusovo Boga što nam se u Kristu objavio kao Otac koji oprašta svojoj grešnoj djeci i raduje se povratku izgubljenih sinova i kćeri. Za puno razumijevanje svetopisamskog pojma srca, valja se podsjetiti da je srce unutarnja jezgra osobe, ono čime osoba prosuđuje i odlučuje. Isus je cijelim svojim bićem objavitelj Boga kao Oca i ovo svoje jedinstveno iskustvo Božjeg očinstva prenosi na vjernike.
Da bismo na ovu svetkovinu prihvatili Boga kao Oca koji oprašta, probudimo svijest ljudske i vjerničke grešnosti. Ali i svijest nemoći da se sami izvučemo iz svojih grijeha, da vlastitim zalaganjem “zaradimo” Božju naklonost i vječnu sreću. Časteći Isusa koji se “utjelovljenjem
na neki način sjedinio sa svakim čovjekom te radio ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem” (GS 22), mi prihvaćamo Boga kako ga je on objavljivao. A to je Bog koji ljude voli i raduje se povratku onih koji su odlutali. U Kristu Gospodinu danas se iznova oslanjamo na Boga koji oprašta.
Hošea je propovijedao u Sjevernom kraljevstvu, koje je odbacilo davidovsku lozu i Jeruzalem kao vjersko središte izraelskog naroda, otprilike od god. 750. pr. Kr. do propasti Samarije god. 721. pr. Kr. U to vrijeme kralj sjevernog kraljevstva zaratio je u savezu s poganskim susjednim knezovima protiv davidovskog vladara u Jeruzalemu i time dao povod da dođu Asirci te podvrgnu sebi jeruzalemskog i samarijanskog vladara kao vazale. Prorok je kritizirao politiku sjevernog kraljevstva i praznovjernu religioznost svojih sunarodnjaka. Podsjećao je na razdoblje hoda kroz pustinju kao religijski najsvjetlije razdoblje povijesti te tražio povratak pobožnosti iz vremena hoda kroz pustinju.
Odlomak iz kojeg je uzeto naše današnje čitanje govori o Božjoj očinskoj ljubavi prema vjerničkom narodu, unatoč grijesima naroda i pojedinaca. U ovom odlomku imamo vrhunac starozavjetne objave o Bogu koji ljubi i oprašta.
“Dok Izrael bijaše dijete, ja ga ljubljah, iz Egipta dozvah sina svoga” (r. 1). Iz čiste i nezaslužene ljubavi Bog je pripadnike raspršenih Jakovljevih plemena, koji su u Egiptu morali robovati domaćim stanovnicima, izveo iz ropstva te ih učinio svojim savezničkim narodom Izraelom. Prorok ovdje po Božjem nalogu cijeli Izrael naziva sinom Božjim. Stari zavjet nigdje ne primjenjuje ovaj vjerski naziv na pojedinca (za Abrahama kaže da je prijatelj Božji) iz straha da pod utjecajem poganstva, u kojem se bogovi žene te dobivaju djecu, Izraelci ne bi iskrivili sliku o Bogu živome. Sav je Izrael u toku robovanja u Egiptu i hoda kroz pustinju dobio naziv Božjeg usvojenog sina. Iako je u hebrejskom “Izrael” ženskog roda pa bi gramatički bilo ispravnije da Izrael bude nazvan Božjom kćeri, prorok govori da je izraelski narod Božji sin. Bila je to civilizacija muškaraca kao nosilaca kulture i odgoja. Bog Izraela odgaja kao otac sina. U Egiptu su Izraelci upotrebljavali užad prilikom prenošenja slame i drugih tereta. Sada ih prorok podsjeća na te prisilne radove kod kojih su bili izjednačavani s teglećom stokom i govori u ime Božje: “Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi; bijah im ko onaj koji u čeljustima njihovim žvale opušta.” Time Bog podsjeća na svoja prošla djela u prilog ljudima i traži da ih neprestano imaju na umu. U nastavku Bog podsjeća da je svom porobljenom narodu davao jesti. Ne samo u Egiptu nego kroz 40 godina putovanja pustinjom, kad nisu sijali ni želi. Efrajimov rod zauzimao je središnji dio Svete zemlje te među deset sjevernih plemena bio najmoćniji. Zato pod “Efrajimom”, kojega Bog ne da uništiti, prorok razumijeva sva sjeverna plemena, cijelo samarijsko kraljevstvo. “Srce mi je uznemireno, uzavrela mi je utroba: neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efrajima” (r. 8c-9a). Ovdje se Bog daje prikazati antropomorfno, kao da je čovjek koji ima ljudsko srce i utrobu, jer se kod naroda bliskog Istoka sućut doživljava srcem i utrobom. Unatoč ljudskoj grešnosti, Bog ostaje samilosni otac koji ne ide prvenstveno za poravnavanjem učinjene krivnje. On ne uživa u kažnjavanju. Ovakvog Boga objavljivati već u vrijeme sirko-efrajimskog rata oko god. 732. pr. Kr. bio je smion korak naprijed u povijesti monoteističke objave.
Razlog takvog Božjeg postupanja jest što je Bog drugačiji od čovjeka sklona osveti: “Svetac posred tebe!” Ne samo da je drugačiji – jer to je prvotni smisao riječi qadoš – svet – nego on uz to neprestano boravi u svome narodu. Po svojoj riječi i po hramu u kojem prima molitve i žrtve svoga naroda. Ovakvim objavljivanjem Boga Hošea je slika Isusa novog objavitelja.Zato darovna molitva kaže:
Gospodine, pogledaj neizrecivu ljubav u srcu svoga Sina, da ti naš dar bude ugodan te nam izmoli pomirenje.
Po Kristu Gospodinu našemu!
U ovom odlomku iz drugog čitanja prikazan je Pavao kao navjestitelj Božjeg otajstva očitovanog u Kristu i molitelj koji prosi da se vjernici razvijaju u unutarnjeg čovjeka te ispunjaju puninom Božjom, dostupnom u Kristu koji je snagom Duha prisutan u Crkvi i pojedinim vjernicima. Apostol ovdje sebe naziva najmanjim od svih svetih. Time podsjeća na 1 Kor 15, 9 gdje ističe da nije dostojan zvati se apostolom zato što je progonio Crkvu Božju te se u znak poniznosti smatra “nedonoščetom”. Unatoč ljudskoj nedostojnosti, Apostol zna da je po milosti Božjoj ono što jest (usp. 1 Kor 15,10) te ističe da mu je Krist povjerio službu misionara među poganima kojima je blagovjesnik neistraživog Kristova bogatstva. On navješćuje kao evanđelje Krista koji je neistraživo Božje bogatstvo među ljudima i za ljude. I nakon odaziva na vjeru, krštenici trebaju rasti u upoznavanju bogatstva koje je Krist kao evanđelje. Krist je otajstvo koje je u ranijim razdobljima povijesti bilo skriveno u Bogu, a po Crkvi biva obznanjeno ljudima svih naroda i generacija. Ne samo ljudima na zemlji nego i “Vrhovništvima i Vlastima na nebesima” (r. 10). Ova Vrhovništva i Vlasti su duhovna bića u zraku pred kojima su strepili Grci i Rimljani onog vremena, jer su u svom praznovjerju smatrali da ona odlučuju o ljudskoj sudbini. Krštenike Apostol poučava da je uskrsli Krist jači i od tih duhovnih bića, ako ona uopće postoje. Otajstvo spasenja u Kristu Apostol naziva mnogolikom mudrošću Božjom (r. 10). To je aluzija na starozavjetno Božje svojstvo svetosti u smislu različnosti, nesvodivosti na ljudske kalupe i očekivanja. Crkva je svojim bogoslužjem i djelovanjem u svijetu izraz Božje mnogolike mudrosti zato što je znak i sredstvo spasenja u Kristu. U Kristu, snagom pouzdane vjere, imamo “slobodan pristup” (r. 12). Oslobođeni od utjecaja duhovnih sila u zraku, krštenici imaju otvoren pristup k Bogu u Kristu Isusu. Ovdje je svetopisamski temelj za jedincato posredovanje Krista između Boga i ljudi, a u njegovu proslavljenom i uskrslom stanju (usp. 1 Tim 2, 6 i Heb 12, 24).
U poniznoj molitvi Apostol prigiba “svoja koljena pred Ocem od koga je ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji” (r. 14-15). Ovo znači da su svi dobri očevi odraz Božje očinske dobrote te da se trebaju neprestano truditi kako bi svojoj djeci i svima koji od njih ovise uprisutnjivali Božju dobrotu. Očinstvo ima “ime” od Boga koji je Otac svih. Ono je utemeljeno u Bogu, postoji po Božjoj odredbi i ne smije se zloupotrebljavati niti zanemarivati.
Apostol moli da Bog po Duhu Svetome udijeli krštenicima milost jačanja za unutarnjeg čovjeka. Unutarnji čovjek je onaj koji se ravna po savjesti vjerom prosvijetljenoj a ne po željama tijela i po zemaljskim kriterijima. Unutarnji čovjek je onaj koji se drži Isusova morala srca: “Blaženi čisti srcem, jer će Boga gledati, a ne podliježe formalizmu glumljenog poštenja i dobrote ili samo izvanjskog održavanja propisa vjere i društva. Iz ovakve Apostolove molitve izlazi da je važno ne samo prihvaćati vjerske istine nego i živjeti u skladu s tim istinama. Apostol, dalje, moli da vjernici upoznaju “nadspoznatljivu Božju ljubav” (r. 19). Radi se o ljubavi Božjoj prema nama ljudima, neopozivo očitovanoj i ponuđenoj u Kristu Isusu. Jer smo ograničeni ljudski stvorovi, nikada ne možemo do kraja upoznati Boga i njegovu ljubav prema nama, ali možemo u njoj rasti do eshatonskog sjedinjenja s Bogom u vječnosti. Cilj života je “ispuniti se svom Puninom Božjom”. Uskrsli Krist je punina Boga, a Crkva je punina Krista u svijetu. Po njoj urastamo u Božju puninu koja je Krist Gospodin, ali i dobivamo dužnost da olakšavamo drugim ljudima takvo uraštanje.
Današnje evanđelje je iz Ivanovog evanđelja. Ovo je prizor u kojem vojnici kao izvršitelji smrtne kazne nad Isusom i dvojicom razbojnika provjeravaju da li su osuđenici zaista umrli, jer je trebalo požuriti sa skidanjem s križa i sahranom.Zborna molitva današnje liturgije stoga veli:
Bože, ti otvaraš beskrajno blago ljubavi u srcu svoga Sina, koje su ljudi grijesima ranili.
Daj da ga častimo u vjeri te mu damo dužnu naknadu.
Koji s tobom živi i kraljuje!
U okolnosti da dvojici drugih prebijaju golijeni, kako bi od boli što prije umrli (prebijale se kosti maljem) a Isusu to ne čine, evanđelista vidi ispunjenje starozavjetnog propisa o pashalnom janjetu koje je imalo biti ispravno, bez prelomljenih kostiju. Prema četvrtom evanđelju Krstitelj je na početku predstavio Isusa kao Jaganjca Božjeg koji oduzima grijeh svijeta (ne grijehe!). Isti evanđelista zabilježio je da je Isus “oko šeste ure” bio predstavljen od Pilata kao kralj židovski (Iv 19, 14), a to je vrijeme kad su židovski domaćini, prisutni u Jeruzalemu o Pashi, trebali u hramu zaklati odabrano janje te ga nositi kući i pripraviti pashalnu gozbu. Spominjući nakon izdahnuća Isusova da se na njegovim neprebijenim kostima ispunio propis o pashalnom janjetu, Ivan ovim hoće reći da je Isus po slobodno prihvaćenoj smrti postao Jaganjac Božji koji oduzima izvornu grešnost svijeta. Grijesi bivaju oprošteni tako što se ljudi pridružuju Isusu raspetom i uskrišenom te prihvaćaju Božje oproštenje dostupno u Kristu. Osim ove “negativne akcije”, vojnici čine i nešto “pozitivno”: probadaju raspetome Galilejcu bok iz kojega odmah teče krv i voda. Prema apokrifnoj knjizi Četvrtoj makabejskoj (9, 20) iz tijela jednoga od makabejskih mučenika, pogubljenih od poganske vlasti zbog vjernosti vjeri djedova, teče krv i voda. Ako je pisac četvrtog evanđelja znao za tu pobožnu knjigu proširenu na grčkom među Židovima dijaspore, onda je ovim mogao aludirati na Isusa kao nevinog patnika i mučenika. Ipak, u Iv 7, 39 protumačeno je, prilikom Isusova poziva žednima neka dođu k njemu i dat će im vode žive, da se u četvrtom evanđelju pod “vodom” misli na Duha Svetoga kojega je Isus obećao svojim vjernicima. Osnovni sakrament Duha je krštenje, a euharistija je sakrament tijela i krvi Kristove. Zato crkveni oci u krvi i vodi iz boka Kristova gledaju Duha Svetoga te krst i euharistiju kao sakramente kojima se Crkva okuplja i gradi. Crkveni oci protumačili su probodeni bok kao probodeno srce te u ovom prizoru vidjeli početak Crkve hranjene sakramentima kao znakovima milosnog susretanja s Bogom. Današnja molitva predslovlja govori da je Crkva nastala iz probodenog boka Kristova.
“Gledat će onoga koga su proboli” je – citat iz Zah 12, 10 gdje je riječ o odbačenom vođi. Tek nakon smrti odbačenog vode grešni narod Božji uvida da je Probodeni Božja poruka nade i vjere, oproštenja i izmirenja. Četvrti evanđelista to primjenjuje na Crkvu: Pilat i židovski vjerski poglavari mislili su da je s Isusom zauvijek gotovo. Međutim, Bog ga je oživio, okupila se Crkva koja u svom bogoštovlju upire oči u Probodenoga, oslanjajući se u njemu na Boga koji oprašta.
Današnji dan svetkovine Srca Isusova stavlja pred sve pitanje: kakvo je moje srce?Da li je moje srce zapravo bolesno? Ima i onih koji umjesto Boga prosuđuju tuđe srce stavljajući se tako na Božje mjesto. Ima jedna izreka stara narodna koja glasi: čega je srce puno, o tome usta govore. No, i njima Isus poručuje u Mt 7,2:“ Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se“ ili još veli u Mk 4,24:“ I govoraše im: “Pazite što slušate. Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. I nadodat će vam se.“ Zato pazite kako sudite tuđe srce da Vam Gospodin Isus ne bi presudio i Vama tako mjerio kao što Vi drugima sudite i mjerite
NjaM
