Ova svetkovina ne slavi konkretni događaj iz povijesti spasenja kao većina drugih u toku liturgijske godine. Slavi vjersku istinu koja se u Crkvi iskristalizirala nakon općih sabora u Niceji god. 325. i Carigradu god. 381. Pod navalama arijanizma koji je u ime jednote Boga Biblije zanijekao božansku jednakost Krista i Duha Svetog s Ocem. Oko god. 800. nastala je prigodna misa u čast Presvetog Trojstva koja se posebno slavila u Španjolskoj i Francuskoj. Polagano je prihvaćen posebni blagdan u benediktinskim samostanima u čast Presvetog Trojstva, a tek god. 1334. uveden je u sveopću Crkvu. Slavimo ga u nedjelju iza Duhova kao zahvalu za dovršeno djelo spasenja koje je Otac izveo u Sinu raspetom i uskrišenom po Duhu Svetomu.
U ovoj liturgijskoj godini imamo za evanđelje Isusov uskrsni nalog prema Mateju. Iz njega izlazi da Isusovi sljedbenici trebaju učiniti Kristovim učenicima sve narode krsteći ih na ime Oca, Sina i Duha Svetoga i učeći ih obdržavati sve što je Isus zadao. U vrijeme kad je Matej zapisivao ovu odredbu uskrslog Krista baptisthenai eis to onoma – dati se oprati na ime nekog božanstva ili na ime Boga jedincatog značilo je vjernički pristati da bude pojedinac posvećen Bogu, da mu se posveti, da bude unesen u saveznički odnos s Bogom. Izraz “krstiti se na ime” zato je jedva pevodiv na hrvatski u punom značenju izvornika. Tko je tako opran i očišćen, doživotno prihvaća Božje vrhovništvo. Za Sveto pismo čovjek je kruna Božjih stvorova i smije se služiti stvorenim dobrima, ali nikome na zemlji ne smije služiti kao svom vrhovnom gospodaru. Slobodni i na sliku Božju stvoreni čovjek smije se predati potpuno samo svome Bogu. A Gospodin Isus nas je naučio da njega šalje Otac, da su on i Otac jedno,
da Duh Očev uvodi u svu istinu. Do istine o Trojstvu ne možemo doći ljudskim razmišljanjem nego povjerenjem u Krista kao Očeva objavitelja.
Blažena Edith Stein došla je god. 1932. s 30 godina nakon prelaska na katolicizam k majci u Breslau koja je bila vjerna Židovka. Kćerka je rekla majci da je postala katolkinja, što je majci djelovalo kao bolni prekid s obiteljskom tradicijom i odstupanje od biblijske vjere. Majka Židovka znala je da kršćani vjeruju u Boga kao Trojstvo Oca, Sina i Duha pa joj je prijelaz na kršćanstvo izgledao kao izdaja biblijskog monoteizma. Plakala je ali je dopustila da je kćerka prati za vrijeme boravka kod kuće na subotnje bogoslužje. Kad je rabin čitao starozavjetni redak: “Čuj Izraele, Gospodin Bog tvoj je jedan”, majka je šapnula kćerki: “Čuješ li? Tvoj Bog je samo jedan!” S ovom poteškoćom možemo se susresti i mi ovdje, kad kontaktiramo sa sugrađanima muslimanske vjere.
Novija liturgija i dokumenti učiteljstva povezuju nauku o Trojstvu sa životom vjernika u Bogu i po Bogu. Tako Izjava deset kršćanskih zajednica iz Njemačke godine 1981. povodom 1600. obljetnice carigradskog sabora kaže:
1. “S Nicejskim vjerovanjem vjerujemo i ispovijedamo da je Svemogući, Stvoritelj neba i zemlje koji je od vječnosti Otac Isusa Krista također i naš Otac.
2. S Nicejskim vjerovanjem vjerujemo i ispovijedamo da je u osobi Isusa Krista sam Bog postao čovjekom te da je u životu i smrti tog jednog čovjeka iz Izraelskog naroda dostupan svima ljudima.
3. S Nicejskim vjerovanjem vjerujemo i ispovijedamo da u Duhu Svetome sam Bog dolazi u naša srca te djeluje među nama u oslobađajućim riječima i djelima”.
Današnje prvo čitanje je iz knjige Ponovljenog zakona.Ponovljeni zakon je knjiga razmišljanja o savezničkim obavezama naroda Božjega iz iskustva nacionalnih katastrofa asirskog i babilonskog sužanjstva. Sveti pisac stavlja Mojsiju u usta tri govora služeći se Mojsijevim ugledom da potakne sunarodnjake na vjernost Bogu savezniku.
Za današnje prvo čitanje imamo odlomak iz Mojsijeva prvog govora u kojem čitaoci bivaju podsjećani na događaje izlaska i useljenja u obećanu zemlju. Naš odlomak je obrazloženje Izraelova jedinstvenog poziva u zajednici naroda: iskusivši Božje zahvate u svojoj povijesti Izrael i Crkva trebaju vršiti Božje odredbe kako bi narodi koji još ne vjeruju mogli doći do vjere.
Bog je stvorio sve ljude na zemlji, ali je jedan narod kroz povijest posebno vodio: govorio mu po Mojsiju i drugim prorocima, izveo ga iz egipatskog ropstva, bdio nad njima u vrijeme hoda kroz pustinju. Izrael i Crkva trebaju na temelju svoje povijesti uvidjeti kako se Bog za ljude zanima i zauzima, on je “gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema” (r. 39). U vrijeme kad je ovaj tekst nastajao, postojala je opasnost zvijezde štovati kao božanstva pa sveti pisac kaže da zvijezde nisu bogovi. U nebeskim tijelima i čudesnim pojavama treba gledati samo Božja stvorenja, a pravi gospodar je Bog koji se objavio u povijesti. “Ovdje na zemlji” izražava Božje zanimanje za pojedince i narode. On nije samo svijet stvorio nego ga i dalje vodi.
Zato narod Božji treba držati Božje zapovijedi “da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe; da dugo poživiš na zemlji koju ti Gospodin Bog tvoj daje zauvijek” (r. 40). Pisac Ponovljenog zakona gledao je u sužanjstvu Božje pripuštenje zbog pojedinačnog i zajedničkog kršenja Božjih zapovijedi. Vjerovao je da će se sa sunarodnjacima opet vratiti u zemlju otaca koju im je Bog u svojoj providnosti dao za domovinu. Miran život u zemlji koju Bog dariva životni je san pobožnog Izraelca svih vremena. Povratkom vršenju savezničkih obaveza sveti pisac želi potaknuti sunarodnjake na pripravu za odlazak u domovinu i na zahvalno prepoznavanje Božje brige za narod Božji. Živjeti dugo i mirno u domovini znak je Božje milosti. Ovim odlomkom nadahnuti pisac govori nam da se Bog zanima za sve ljude i narode. Objavljujući ovo Božje svojstvo on pripravlja novozavjetnu objavu Trojstva kao vjerske istine o pripuštanju Ljudi u svetu prisutnost Oca, Sina i Duha Svetoga.
Današnje drugo čitanje je iz poslanice Rimljanima.Ovaj odlomak pretpostavlja krsni nauk Pavla iz 6. poglavlja poslanice Rimljanima. Tamo je istaknuto da u krstu bivamo s Kristom suukopani te s njime uvedeni u novi život: “Ako s Kristom umrijesmo, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime” (Rim 6, 8). Ovdje govori o djelovanju Duha Svetoga u pojedinim krštenicima i cijeloj Crkvi kao zajednici krštenika.
Pavao piše Rimljanima u središte države koja je uvela pravni postupak usvajanja djece i pretpostavlja da njegovi povijesni čitaoci znadu što pred rimskom državom stiče usvojeno dijete u novoj obitelji. Kod Rimljana su djeca bila pod očevom vlašću cijelog života (patria potestas) obzirom na baštinu i određene građanske službe. Kad je domaćin iz jednakog ili višeg društvenog sloja želio adoptirati tuđe dijete, postupao je prema propisima rimskog prava. Otac koji svoje dijete ustupa trebao je otkloniti prva dva pokušaja traženja, a tek od trećeg traženja adopcija je postala važeća, ako je prijavljena pretoru i obavljena pred sedam svjedoka. Usvajanjem je takvo dijete brisalo svoju prošlost sa svim lošim posljedicama te dobivalo puna prava u novoj obitelji, zajedno s naravnom djecom oca koji ga usvaja.
Pomoću državne sankcije usvajanja Pavao prikazuje odnos vjernika prema Kristu kao jedincatom Sinu Očevu i jednih prema drugima. Krštenici ne trebaju živjeti u egzistencijalnom strahu pred Bogom. Isus ih pridružuje svojoj smrti i uskrsnuću, a time na njih prenosi i svoj jedincati odnos s Bogom kao Ocem: “Ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: Abba – Oče!” (r. 15). Ovdje i u Gal 4, 6 Pavao “nameće” aramejski usklik “Abba” vjernicima koji se služe grčkim jezikom u liturgiji i međusobnom kontaktiranju, makar i ne bili svi Grci. Razlog je posebnost naziva za Boga u Isusovim molitvama, osobito u Getsemanskom vrtu. Marko je zabilježio da je Isus molio: “Abba! Oče, tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!” (Mk 14, 36). U molitvi koju je učenike naučio Isus zove Boga Ocem našim. S križa je molio Oca da oprosti mučiteljima (Lk 23, 34) te predao duh Ocu svjestan da je unatoč nepravednoj i preranoj smrti izvršio svoje životno poslanje (Lk 23,46). Pavao je Isusovu molitvu smatrao tako važnom da je i vjernike grčkog jezika želio naučiti izvorni Isusov molitveni usklik: “Abba”, što je zapravo izraz povjerenja kojim se djeca obraćaju ocu. Na krštenike, koji su mu pridruženi u muci i uskrsnuću, Isus prenosi svoj jedinstveni odnos s Ocem, čini ih Božjim sinovima i kćerima. To sinovstvo vjernici trebaju neprestano iskazivati svojim životom. Zato Pavao i kaže: “Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji” (r. 14). Krštenje ne mijenja magijski krštenike. Moramo se služiti razumom i slobodnom voljom da bi u svagdanjem životu zadržali dostojanstvo djece Božje, moramo se dati voditi od Duha Svetoga. Da ne bi ovo dostojanstvo djece Božje kod krštenika ostalo prazno oduševljenje, Pavao kaže nadalje: “Kad doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo” (r. 17). Mi jesmo dionici baštine s Kristom: kao što je Otac njega uveo u neizgubivu proslavljenost, tako će jednog dana uvesti i nas. Međutim, kao što svoga Sina nije štedio od tegoba i nepravdi zemaljskog življenja, tako ne štedi ni nas krštenike. Ovim Pavao potiče da podnosimo nevolje zemaljskog proputovanja ujedinjeni s Kristom strpljivim patnikom. Tek tako zadržavamo otvorenu mogućnost da uđemo s Kristom u baštinu nebesku.
Iz ovoga odlomka vidimo funkcionalnost nauke o Trojstvu: Bog nam se otkrio u Sinu kao Otac koji nam daje iskustvo Duha Tješitelja i Pomoćnika. Bog nas uvodi u svoj intimni život.
Evanđelje je po Mateju. Potreba misionarskog djelovanja i krštavanja teče iz Isusove uskrsne proslavljenosti. “Sva vlast” koja je dana Uskrslome nije tiranska vlast nego moć spašavanja. Njegova uskrsna proslavljenost tiče se svakog čovjeka i vjernici trebaju što veći broj ljudi iz svih naroda svijeta uključiti u ozračje Isusove spasotvorne moći.
Ljudi će postajati učenici Isusovi ako prime krštenje te obdržavaju sve što je on zapovjedio. U Isusovo doba postojalo je Ivanovo obraćeničko krštenje. Prorok je raskajane pokornike pratio u vodu Jordana u znak da Bog prihvaća njihovo kajanje i spremnost na obraćenje. Krštavani su i poganski robovi koji su ulazili u židovsku obitelj kao robovi, a kad su trebali biti pušteni na slobodu, krštavani su ponovo “u ime slobode”. U kontekstu onog vremena, dati se oprati na ime Oca, Sina i Duha Svetoga značilo je prvenstveno posvetiti se Bogu, prihvatiti Boga za svoga vrhovnog gospodara. Osoba se ne može sama krstiti nego pristati da bude krštena, nakon što je dovoljno poučena u prihvaćanju vjere Crkve. Zato je krštenje dar slobode i dostojanstva Božje djece. Sloboda od grešne prošlosti i dostojanstva onih koje Bog prihvaća u svoj saveznički narod. Ovakva egzistencijalna posveta Bogu događa se jednom u životu i s Božje strane ona ostaje neopoziva. To želi Novi zavjet istaknuti kad uči: “U Kristu ste, prigrlivši vjeru, opečaćeni Duhom obećanim, Svetim, koji je zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja, na hvalu Slave njegove” (Ef 1, 13-14). Tko je tako jednom Duhom opečaćen, ne može biti ponovno kršten. Zato nema “prekrštavanja” nego samo eventualni prijem u puno katoličko zajedništvo onih koji su kršteni kao pravoslavci, evangelici ili anglikanci.
Iz krštenosti na Oca, Sina i Duha Svetoga izlazi mogućnost primanja drugih sakramenata kao svetih znakova koji označuju i sadrže Božju milost. Tko je krštenjem Bogu posvećen, po ostalim sakramentima prima nove milosti za ustrajnost u savezničkom pristajanju uz Boga i za život usklađen s dostojanstvom Božje djece.
NjaM
