Prije 21 godine združene snage Hrvatske vojske i policije oslobodile su područje duljine 6 i širine 5 km kod Gospića, kasnije znano kao „Medački džep“. Devetog rujna 1993. godine u 6 sati hrvatske su snage započele topničku priprema i ubrzo ušle u prostor iz kojega su tzv. Krajinske snage vršile topnički teror nad Gospićem i okolicom pune dvije godine. Pri tome je poginulo 7 hrvatskih vojnika i policajaca, a 53 ih je ranjeno. Gubici tzv. vojske Krajine bili 70 vojnika , uz 29 poginulih civila. Zbog stradavanja civila ova se akcija godinama nije niti spominjala u javnosti, a zapovjednik 9. gardijske brigade Mirko Norac osuđen je na 7 godina zatvora po zapovjednoj dužnosti.
O vojnim dosezima ove operacije znano je manje-više sve. Gospić i njegovi stanovnici donekle su odahnuli od svakodnevnih topničkih napada neprijatelja. Posebno se onda ( ali i danas) tim napadima hvalio četnički vojvoda Rade Čubrilo, žaleći se pri tom da bi njegova bratija došla pred Zagreb da se njega slušalo. U vrijeme kada ga se slušalo četničke su granate zasipale „strateške ciljeve“ po gradu: gimnaziju, osnovnu školu, starački dom, bolnicu, crkve, stambene zgrade, ustanove… Nasumično ispaljivanje projektila četnici su na TV-Kninu pojašnjavali taktikom „pa neđe će pasti“. Unatoč ovakvoj vojnoj doktrini i strategiji, ipak se operacija „Medački džep“ godinama nije javno spominjala. Barem ne od hrvatske strane. Stradavanje civila tijekom vojnog djelovanja međunarodna nam zajednica nikada nije oprostila, pa makar su na određeni način ti ljudi bili kolateralne žrtve promašenog Titovog plana o „Opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti“, gdje civili tijekom ratnih zbivanja ostaju u svojim domovima. Pa makar i uz samo crtu bojišnice, kao što je to bilo u Divoselu i Čitluku. U te se civile ubraja i baka Danica Obradović, starica koju jeTV-Knin pretvorio za života u zvijezdu jer se hvalila strojnizom „Browning“ 12.7 mm i minobacačem 82 mm, od milja zvanim „Čedica“. Ubraja se i na desetke poginulih, naoružanih vremešnih ljudi. Uz „Medački džep“ vezana je i jedna povijesna izmišljotina. Pripadnici Kanadskog bataljuna UNPROFOR-a stacionirani u to vrijeme kod Divosela doma su se hvalili kako su se „oružano sukobili s hrvatskim snagama i pri tom ubili 27 protivnika.“ O tome je napisana i knjiga, a nekolicina „najzaslužnijih“ primila su čak i ordene za taj „herojski podvig“.
Prema sporazumu hrvatske strane i UNPROFOR-a, hrvatske su snage napustile oslobođeno područje 11. rujna 1993. godine, a nakon toga, sve do „Oluje“, na tom su se području nalazile snage UNPROFOR-a. Za kraj svakako treba istaknuti da su u operaciji sudjelovali: 9. gardijska brigada „Vukovi“, Domobranska bojna Lovinac, Domobranska bojna Gospić, 111. Domobranska pukovnija Rijeka i postrojba Specijalne policije.
KOMEMORACIJA ZA POGINULE BRANITELJE
Povodom obljetnice ove vojno-redarstvene operacije svetu misu za poginule hrvatske branitelje u katedrali Navještenja blažene djevice Marije predvodio je vlč. Mile Čančar, koji je riječi molitve kazivao i ispred spomenika poginulih hrvatskih branitelja u središtu Gospića, kao i kod spomen-poprsja prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Poginulim braniteljima poklonilo se izaslanstvo Ličko-senjske županije i Grada Gospića koje je predvodio župan Milan Kolić, i sam sudionik ove operacije, u pratnji zamjenice Ivane Tomaš, predsjednika Gradskog vijeća Petra Radoševića i zamjenika gradonačelnika Grada Gospića Marte Grgurić i Ivana Biljana. Izaslanstvo Policijske uprave ličko-senjske predvodio načelnik Ante Podnar, a slijedili su predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Poginulim pripadnicima 9. gardijske brigade upriličena je komemoracija i u vojarni „Eugen Kvaternik“, kod spomenika poginulim pripadnicima te proslavljene postrojbe.
L. O. /M. S.
