Prošao je i dugo očekivani posjet Pape Benedikta XVI, koji se po emotivnom i duhovnom intenzitetu nikako nije mogao usporediti s posjetima njegovog karizmatičnog prethodnika Ivana Pavla II. Usudio bih se čak reći da je razlika u vjerodostojnosti današnjeg Pape i njegovog prethodnika ekvivalentna jazu između sadašnjeg kaptolskog poglavara Bozanića i istinskog pastira hrvatskog katoličkog korpusa – Franje Kuharića. Što se može, vremena se mijenjaju i sve ide nizbrdo reći će mnogi i vjerovatno biti u pravu, a kad povučemo daljnje paralele, npr. Kosor-Tuđman ili Milanović-Gotovac, počinjemo zaista vjerovati da je relativna neuvjerljivost ovog Papinog posjeta ipak logična poslijedica negativnog globalnog trenda, koji podrazumijeva eroziju istinske duhovnosti, ljubavi i socijalne osjetljivosti.
Ako stvari promatramo na taj način, onda bi ovaj moj pokušaj konstruktivne kritike recentnog Papinog posjeta, označavao samo sjetno gunđanje jednog nepopravljivog romantičara i nostalgičara, koji je kao i mnogi prije njega upao u zamku zaključka – kako je „u njegovo vrijeme sve bilo bolje i pravednije“. No, život mi je više puta pokazao da se vremena zapravo ne mijenjaju, već se mijenjaju samo ljudi, a koliko je god vrh crkvene piramide „otupio“, toliko se ipak daju primjetiti pozitivna strujanja na nižim hijerarhijskim razinama klera.
Sve nas je nedavno svojom jednostavnošću, skromnošću i otvorenim srcem osvojio salezijanac Don Damir Stojić, koji je bez teksta u njegovoj emisiji ostavio čak i za kritičnu repliku uvijek spremnog Acu Stankovića. Don Damir je u toj emisiji, ali i u svom javnom djelovanju pokazao da se i kao svećenik može biti „cool“, pristupačan mladima i starima te otvoren za sve vrste diskusija, pa je tako Stankovića retorički porazio čak i na, za aktivne svećenike pretežito „gostujućem“ terenu seksualne inteligencije.
Naravno, i sadašnji Papa Benedikt XVI. se jako trudi komunicirati sa svim slojevima društva, medijski se prezentira kao opušten i otvoren sugovornik, ne izbjegava klasične „tabu-teme“, no niti on, a niti zagrebački kardinal Bozanić nisu uspjeli postići ono što je za njihove prethodnike bilo samo po sebi razumljivo – biti voljen od hrvatskog naroda. Razloge za to možda bi najbolje opjevao popularni bard međimurske popevke Žiga, koji veli: „Ljubav se ne trži, niti se kupuje“.
Životni put Josepha Ratzingera pratim i proučavam već prilično dugo, a pročitao sam i nekoliko njegovih knjiga, zakljuvši kako je riječ o jako inteligentnom čovjeku,vrhunskom intelektualcu i teologu. Svojom izvanrednom knjigom „Uvod u kršćanstvo“, tadašnji kardinal Ratzinger je zaslužio mjesto prefekta Kongregacije za nauk vjere, na toj funkciji zamjenivši jednog Hrvata – Kardinala Franju Šepera. Koliko je blagopokojni Karol Wojtyla cijenio Ratzingera, dovoljno ilustrira činjenica da ga je, u vrijeme kad je sadašnji Papa bio münchenski nadbiskup, skoro dvije godine nagovarao na preuzimanje vodstva Kongregacije za nauk vjere, najvažnije vatikanske institucije, koja se bavi proučavanjem izričaja vjere u suvremenom svijetu te o tome daje svoje izjave, koje se donose na potvrdu papi.
O kompetencijama sadašnjeg Pape i opravdanosti njegovog izbora za vrhovnog poglavara najveće svjetske vjerske institucije stoga ne treba trošiti riječi, a niti navedeni zaključak da je sadašnji Papa manje karizmatičan i manje omiljen u narodu od svog prethodnika, nije prava misao vodilja ovog mog današnjeg kontempliranja. Ono što je mene kao vjernika i katolika zapravo najviše pogodilo( a znam da niti izdaleka nisam usamljen u ovom mišljenju), jest Ratzingerovo prejudiciranje ulaska Hrvatske u Europsku zajednicu te svjesno davanje potpunog duhovnog legitimiteta skupini lopova i diletanata koji ovu državu već godinama vode prema ponoru bez dna. Mnogi „turbo-katolici“, kako ih ja rado nazivam, kao glavne krivce za ovu očitu papinsku grešku u koracima apostrofiraju hrvatske medije, koji su tobože krivo prenijeli Papine riječi o ulasku Hrvatske u europsku federaciju država.
No, na njihovu, a i moju veliku žalost, Papa je riječi lobiranja za hrvatski ulazak u EU još konkretnije ponovio u intervjuu za Radio-Vatikan, gdje je doslovno rekao (postoji i tonski zapis): „Ulazak Hrvatske u EU je logičan, ispravan i potreban“. Pametnom dovoljno, ali očito su neki još uvijek „slijepi pored zdravih očiju“…. Neki od tih političkih „slijepaca“ su me prije nekoliko mjeseci oštro verbalno napali, jer sam u jednom svom osvrtu ustvrdio kako Stepinac ove godine neće biti proglašen Svetim te da će Papa javno lobirati za ulazak Hrvatske u EU. Kao što vidimo iz priloženog, bio sam u pravu, a čitajući ovih dana novine između redova (a i kako drugačije) , zaključio sam čak da Stepinac neće još dugo biti proglašen Svetim, a ako uđemo u EU – vjerovatno i nikada… Zašto tako mislim, opsežnije ću elaborirati u jednom od svojih slijedećih osvrta, a sad se vratimo na temu vatikanskog lobiranja za ulazak Hrvatske u EU te razmislimo zbog čega je Vatikanu LOGIČNO, ISPRAVNO I POTREBNO da Hrvatska pristupi EU. Pokušajmo kao prvo pronaći logičnost tih Papinih riječi:
1. LOGIKA
Elementarna logika nas po ovom pitanju odmah vodi u slijepu ulicu, jer kako može biti logično da poglavar jedne od najkonzervativnijih svjetskih institucija lobira za ulazak jedne od najkatoličkijih zemalja u „carstvo hedonizma, koporatizma i konzumerizma“, kakvim se sve više pokazuje Europska unija. Je li logično da institucija koja stoljećima kritizira i sotonizira homoseksualce i biseksualce, odjednom tjera jedan od naroda najvjernijih Svetoj stolici u zajednicu u kojoj su homoseksualni brakovi legalizirani? Je li logično da jedna institucija koja promovira obitelj kao fundament cijelog društva, tjera Hrvate u zajednicu u kojoj je razvod braka nešto normalno, a obiteljski život vikendom se sastoji od posjeta golemim prodajnim centrima, koji naravno mogu raditi i nedjeljom i blagdanom, što je također u potpunosti protivno nauku Katoličke crkve. Je li to sve logično?! Naravno da nije…. Idemo onda dalje do pitanja ispravnosti tih Papinih navoda:
2. ISPRAVNOST
Pitam vas sad ono što već godinama propitujem samog sebe: Je li moralno ispravno, kad poglavar jedne suverene države ( u ovom slučaju Vatikana), preporučuje jednoj drugoj državi ulazak u zajednicu država, u koju sam ne želi ući niti „pod razno“. Ako je ta Europska unija tako dobra, i ako Papa Ratzinger zaista smatra da duhovnu hranu koju će nam nametnuti EU treba samo malo „posoliti“ i „začiniti“ mirodijama istinskog katoličkog nauka te da će upravo Hrvati kao katolički narod biti ta sol u „neslanom europskom loncu“, pa zar nije onda još ispravnije da i Vatikan pristupi Europskoj uniji? Ima li katoličkije zemlje na svijetu od Vatikana? Ima li veće soli, boljeg začina, efikasnijeg „deterdženta“ za pranje svih grijeha Europske unije? Naravno da nema.. Ali zašto onda Papa gura Hrvatsku tamo gdje sam ne bi htio ići? Nije li tu riječ o evidentnom licemjerju?! Pravi odgovor na sva ova pitanja, koja vjerujem muče mnoge katolike u Hrvatskoj pokušat ćemo pronaći u trećoj, možda i najznakovitijoj Papinoj riječi – POTREBA ulaska u EU:
3. POTREBITOST
Korijen riječi „potrebitost“ proizlazi iz riječi „potreba“, koja za razliku od prva dva izraza (Logika, ispravnost) ne obitava u nedefiniranom i zrakopraznom prostoru te se ne da tumačiti na više načina. Potreba je potreba, što se mora – mora se… Drugog, dakle objašnjenja za ovu našu današnju „jednadžbu“ nemam, osim da je Papa radi nekoga ili nečega prisiljen izreći ove riječi potpore hrvatskom pristupanju Europskoj uniji. Možda zbog tog istog tajanstvenog „nekog ili nečeg“, Hrvatskoj na njenom trnovitom putu prema EU pomaže i predsjednica Švicarske, koja je u jednom intervjuu nedavno izrekla gotovo bizarnu rečenicu: „Paradoksalno je što pomažemo Hrvatskoj da zadovolji EU standarde, dok mi sami ne želimo ući u Europsku uniju.“ Za razliku od Pape Benedikta XVI., Micheline Calmy-Rey je tim riječima barem naglasila svjesnost o kontradiktornosti i nelogičnosti postupaka svoje administracije.
Dakle, možemo iz ovih primjera lako zaključiti da postoji određena potreba, određena „viša sila“, zbog koje Papa mora na neki način „žrtvovati“ Hrvatsku i Hrvate, stavljajući ih po tko zna koji put u povijesti u neslavnu ulogu „predziđa kršćanstva“. Onima koji ne znaju kakve „beneficije“ ta uloga donosi, preporučam proučavanje Krležine novelističke zbirke „Hrvatski Bog Mars“ ili još bolje saborskih govora oca domovine, Dr.Ante Starčevića.
A kako je neki dan u svom osvrtu odlično primjetio uvaženi mladi kolega Davor Dijanović, i 1918. g., kada se Hrvatska također po blagoslovu „više sile“ uvlačila u još jednu pogubnu državnu uniju, apsolutno sva (čak i frankovci) hrvatska politička elita, dobar dio klera (pogotovo katolički seniorat) i Vatikan (tadašanja “Ost politik”) su bili za ulazak u Jugoslaviju, dok su se protivnici častili pogrdnim epitetima. Povijest se u Hrvata očito ne odvija linearno, već cirkularno, pa mi danas zaista predstavlja veliko zadovoljstvo biti kritiziran od istog onog profila ljudi koji su tada napadali protivnike ulaska Hrvatske u Kraljevinu SHS. Iznimna mi je čast u ovoj neravnopravnoj borbi biti na prvoj liniji bojišta, zajedno s kolegama iz udruge „Volim Hrvatsku“, ali i istaknutim hrvatskim intelektualcima poput Slavka Kulića, Davora Pavune, Ante Čovića, Srećka Sladoljeva, Ante Lauca, Krešimira Mišaka, Lidije Gajski itd…. Stoga dragi čitatelji, ako na referendumu još uvijek dvojite hoćete li zaokružiti DA ili NE ulasku Hrvatske u EU, samo usporedite gornja imena ljudi koji su protiv ulaska u EU, sa onima koji taj ulazak promoviraju: Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Stipe Mesić, Ivo Josipović, Zoran Milanović, Vesna Pusić … Nadam se da već ovom jednostavnom usporedbom imena iz oba tabora, vaše referedumske dvojbe postaju daleko manje.
Iz svega napisanog možemo zaključiti da nam se sve više nameće „pitanje svih hrvatskih pitanja“: Imamo li snage kao narod nadrasti sami sebe i na referendumu se usprotiviti političkim i vjerskim elitama koje nas očito vode u propast? Ja osobno tu snagu i hrabrost svakako imam, a vjerujem da je i većini Hrvata „puna kapa“ obmane,nepravde,političkih manipulacija i neistina te da se do referenduma nećemo dati preokrenuti ničijom demagogijom, pa makar se sporadično demagog zvao i Sveti otac Benedikt XVI. Završit ću, stoga ovaj osvrt koji će mnogi prozvati kontroverznim (a ja ga nazivam jednostavno iskrenim i ljudskim), riječima jednog mog poznanika koji je nedavno na facebooku napisao kako će „kopirati svoj negativno odgovoren referendumski listić te ga uokviriti poviše kreveta, kako bi cijeli život znao da u odlučujućim trenucima nije okrenuo leđa svojoj domovini i izdao vlastiti narod.“
Upravo ta spoznaja da se u ovim teškim i neizvjesnim trenutcima nalazimo na putu istine i pravde, predstavlja glas nade i ohrabrenja u nama, ali nas istovremeno obvezuje na budnost, spremnost i pojačanu aktivnost u danima i mjesecima koji će zasigurno dugoročno odrediti budućnost naše zemlje, kao i budućnost naše djece i unuka.
Piše: Romano Sole
