Nebrojeno smo puta, namjerno ili slučajeno, dokazivali pragmatičnu teoriju po kojoj su Plitvička jezera sinonim za divotu tijekom cijele godine. Podosta „izlizana“ gnoma o turističkoj sezoni omeđenoj unutar dva mjeseca najbolje je izgublila smisao upravo ovdje. I srušila duhovnu neimaštinu onih što uspješnom sezonom smatraju samo nesnosne gužve turista. Te teorije negiraju i ove scene.
Snježna kraljica ovih dana nema dovoljno bijeloga ruha, ali su Plitvička jezera ipak omotana u tanji snježni pokrivač. Kraljičin vjerni pratilac je tek slaba bura što ne dospije niti namreškati plavo-zelenu površinu jezera. Ibura se izgubi negdje u krošnjama viših stabala. Dok promatrate en face fotografije Velikog slapa teško se oteti dojmu da se u njegovu podnožju svakoga dana izmjenjuju posjetitelji koji ne mare za poneki minus u temperaturama zraka. Ustrajni i strpljivi satima stoje ispod ove ledene divote što u ovo doba godine pomalo elegično promiče s manjom količinom vode, rušeći je sa 78 metara visine. Tu, pod ljudskim nogama potvrđuju stare umjetničke forme po kojima su ovakvi prizori „ sada tu, a bili su i u našim željama“.
Kada se vrate u okrilje nekog toplog i ugodnog mjesta sadašnji posjetitelji su istodobno radosni i pomalo tužni. Radosni što su barem na kratko bili dio te bezvremenske ljepote, a tužni jer se podno te velebne dimenzije osjećaju pomalo kao Liliputanci. Ispred nedostižne veličine koju svi mi prirodom zovemo.
M. S.
