Na prvu nedjelju Došašća središnje misno slavlje u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Otočcu predvodio je mons.mr.Tomislav Šporčić, generalni vikar biskupije i otočki župnik u zajedništvu s don Jurom Ladišić pastoralnim suradnikom za slijepe i slabovidne. Prvu adventsku svijeću upalila je učenica osmog razreda, kandidatkinja za krizmu Dubravka Mudrovčić.
U svojoj homiliji župnik je kazao: Današnjom nedjeljom započinje nova liturgijska godina.Ulazimo u vrijeme isčekivanja. Sominjemo se triju dolazaka: prvog Kristova dolaska – u tijelu. To sjećanje doživljava svoj vrhunac na Božić: blagdan rođenja Kristova. Proživljavamo njegove sadašnje dolaske – u otajstvima koja slavimo (posebno nam dolazi u svakoj sv. Misi). Isšćekujemo njegov slavni dolazak na kraju naše povijesti – kad će otrti svaku suzu i konačno uspostaviti pravdu.
Prvo čitanje u došašću se redovito uzima iz Izaije proroka, tog velikog tješitelja svog naroda i pozivatelja na obraćenje. Koliko vjerničke iskrenosti i pouzdanja u današnjim njegovim rijječima: “Ti si, Gospodine, otac naš, “Otkupitelj naš” – ime ti je oduvijek. Zašto Gospodine, zašto nas puštaš da s tvojih putova lutamo? Svi postadosmokao nečisti i ko haljine okaljane sva pravda naša! Svi mi ko lišće otpadosmo i opaćine naše ko vjetqar nas odnose! Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac, mi smo glina, a ti naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih!” Tko smije reći da se baš ništa od ovoga ne odnosi na njega!.
Gledajte stoga da vas Gospodin, u trenutku kad vas pohodi, ne nađe pozaspale…što vama kažem, svima kažem: Bdijte!
Samo onaj koji čeka može i dočekati. Samo adventski čovjek, čovjek koji živi s pogledom na dovršenje svoga života, može biti čovjek u punom smislu riječi. Samo takvi ljudi omogućuju Bogu da bude prisutan u svijetu i da ga već sada mijenja. Velik dio nevolja današnjega svijeta potječe upravo otuda što je sve manje takvih ljudi. Na to je upozorio pisac W.Borchert u svojoj drami “Draussen vor der Tur.” On opisuje sudbinu jednog ratnog zarobljenika iz Drugog Svjetskog rata koji, vrativši se iz logora u svoj zavičaj, svagdje nailazi na zatvorena vrata. Roditelji su mu nestali u ratnom vihoru, žena je pogazila bračnu vjernost i otišla s drugim, u njegovoj roditeljskoj kući stanuju njemu nepoznati ljudi i ne žele se iseliti. Kao teški invalid, on uzalud traži posao i stan nailazeći svagdje na zatvorena vrata. U svom očaju baca se u rijeku, ali i ona kao da mu ne želi otvoriti vrata. Izbacuje ga na obalu i tako ponovno vraća u tu muku života. Na kraju on zadnjim silama poziva Boga na račun i pita ga zašto sve to?? Bog se pojavljuje na pozornici u liku starca sa sjedom bradom i odgovara: “Ja tu ništa ne mogu promijeniti, jer ja sam Bog s kojim nitko više ne računa – ja sam nepoznati Bog!”
Crkva koja slavi došašće mora u svom svijetu biti znak žive Božje nazočnosti. U njezinu životu mora se vidjeti da ona doista računa s Bogom. U znakovima vremena ona mora trajno prepoznavati njegov sadašnji dolazak kako bi spremno išla konačnom susretu s njim. Ti su znakovi brojni, treba ih samo htjeti vidjeti. Bogu danas vape toliki obespravljeni, osiromašeni, prezreni i odbačeni i traže odgovor. On im želi biti blizak, ali to može samo po nama, po Crkvi koja će biti prostor njegove nazočnosti u svijetu, koja će bdjeti kao vjeran upravitelj povjerenih dobara. Zato, dok u Isusovo ime ponavljamo “Bdijte”, moramo sami sebi postaviti pitanje: Može li se na našem životu vidjeti da mi doista živimo za susret s Kristom, da sve činimo kako nas taj susret ne bi iznenadio i zatekao nespremne? Neka barem od danas naš život postane u većoj vjeri adventski.
Euharistijsko slavlje uveličao je mješoviti crkveni zbor pod ravnanjem i ia orguljama prof.Branke Bernardi.
Po završetku Mise vjernici su dobili glasačke listiće za izbor novih članova Župnog pastoralnog vijeća.
(bib)
