GOSPIĆ- „Najvažnija sporedna stvar na svijetu“. Tako često nazivamo nogomet. Odavno se učvrstio na ljestvici sportova s najviše poklonika. Stjecanju ovakvog statusa je, osim njegove atraktivnosti, veliki obol dala medijska zastupljenost. Stoga je ova pripovijest o jednom mladom talentu doprinos portala Lika Online. Bez obzira na budućnost i sportske dosege našeg sugovornika ( za koje se iskreno nadamo da će biti u superlativima) ostat ćemo zabilježeni kao medij kojemu je Igor Nikšić dao prvi intervju.
Ovaj je mladić rođeni Gospićanin, ima 14 godina i za nogomet ga veže ista velika strast koju je naslijedio od oca Ivice koji se nekada i sam igrao za neke lokalne klubove. Igor je učenik 8.d razreda OŠ „dr. Jure Turić“. Osim roditeljskog okruženja nije bilo teško „inficirati“ se ovim sportom jer u školi i izvan nje nogomet igra cijela mala plejada dobrih igrača. Neki su bili uporniji od drugih i tako je sve počelo.
-Nogomet igram od svoje pete godine, pripovijeda nam Igor. Uključio sam se u NK“Gospić“. Moj tata Ivica igrao je nogomet oko 18 godina i koliko sam čuo bio je dobar nogometaš. Od njega sam jako puno naučio, zajedno gledamo utakmice, razgovaramo o pojedinim akcijama i nogometašima. Sada igram za starije pionire NK „Rijeka“ u HNL-u, zajedno sa još nekim dečkima. Sa mnom su u klubu Ivan Smolčić i Ivan Biškupović, a iz Otočca Tome Samardžija i Arijan Špoljarić. Dobro se slažemo sa svima.
-Kako su vas Ličane primili u Rijeci?
-Odlično. Svima nam je nogomet na prvom mjestu pa se dobro slažemo. Bilo je u početku malo zadirkivanja zbog našeg govora, ali je sada sve dobro. U različitim grupama ima nas skoro 60 starijih pionira. Neki su došli iz Čakovca, Poreča, neki s Krka. Moram ovdje spomenuti trenera NK „Rijeka“ Tomislava Čizmarevića. Odlično nas je prihvatio i s nama puno radi. Zahvalan sam mu na tome i nikada ne pravi razliku među nama iz Like i domaćima. Zato što ne stanujemo u Rijeci naš trener nam uvijek izlazi u susret i da nije tako mi ne bi mogli trenirati u Rijeci.
-Koga ćemo izdvojiti kao najveću podršku u početku tvoje karijere?
-Tata i mama su na prvom mjestu, onda brat i sestra. Da bi se bavio nogometom pomogli su mi mnogi: stric, teta i skoro sva rodbina. Svi su uz mene. Naš gospićki trener Zoran Mrkonjić puno radi s mladima i velika nam je podrška. Moram se zahvaliti ravnatelju naše škole g. Ivici Radoševiću koji je i sam veliki ljubitelj nogometa i nogometni sudac. Imamo podršku i razumijevanje svih naše razrednice i svih učitelja u školi koji nam se u radu prilagode kada mi imamo obaveze izvan škole. A moj razred 8 d je najbolji na svijetu! Svi su mi super i svima je drago što sam uključen u rad jednog velikog kluba kao što je NK „Rijeka“.
-Kako uskladiti školu i nogomet?
-Redovan sam na treninzima u Gospiću i Rijeci. Petkom poslijepodne odlazimo u Rijeku. Voze nas roditelji o vlastitom trošku. Tamo odmah idemo na trening i to ponavljamo u subotu ujutro. Utakmice su nedjeljom. Povratak doma je nedjeljom poslijepodne. Teško je, ali su mi škola i nogomet ipak na prvom mjestu.
-Sad kad si iskusio i neke druge sportske mogućnosti što smatraš presudnim za napredak nogometa u Gospiću?
-Moji vršnjaci u Rijeci imaju bolje uvjete rada. Ne znači to da je tamo sve bolje. Bolje je to što više igraju nogomet, stalno su na turnejama. Kad bi bilo više novaca sigurno bi to bilo bolje i u Gospiću.
Igor igra stopera. Najveći mu je uzor Andrej Kramarić, a od svjetske elite Messi. Školovanje će nastaviti u Sportskoj gimnaziji u Rijeci. Iako je vrlo mlad, već je sebi na određeni način trasirao put u život. Kako to obično biva bit će na tom putu ruža i trnja. Igor se na to ne obazire. Discipliniran, točan, vrijedan i druželjubiv ovaj bi dečko mogao u djelo provesti izreku „dečko koji obećava“. Ali i postiže zacrtano.
M. S.
