O Plitvičkim jezerima već je napisano toliko tekstova, pjesama, knjiga i znanstvenih radova pa nam se čini da se ovoj divoti nema što za dodati. Kakva greška i kakva zabluda jer su Plitvička jezera u svakom godišnjem dobu, upravo u ovoj jeseni kada sve oko nas postaje prava eksplozija boja, a bučna i smirena igra slapova i jezera čine nas toliko malenima da nehotice treba priznati koliko smo mi ljudi nevažni u toj nepravednoj usporedbi.
Flori i fauni NP Plitvička jezera ne treba personifikacija da bi se iskazala ta neodoljiva smaragdno-modra ljepota. Plitvička jezera doista su kao i ljudi što idu iz krajnosti u krajnost: bučni i agresivni ili pak teže smiraju i podatnosti. Neki se slapovi jedva čuju, dok nam Veliki slap čak i nehotice pokazuje koliko smo mi ljudi maleni i prolazni. Njegova glasna tirada, eskalacija buke i ljepote najveći je prirodni artefakt ove ukupne divote. Možda je veliki pjesnik Dobriša Cesarić u svoj neumrloj pjesmi o slapu mislio baš na ovaj djelić Plitvičkih jezera, a mogao je inspiracije pronaći i prenijeti u stihove na svakom žuboru vode kakvih na ovome mjestu ima na pretek. Jednako toliko vodenih intonacija, jednako toliko razloga za pjesme. Kao u ljubavnom stihu grupe Crvena jabuka koji govori o bezgraničnoj ljubavi: „Eh, umrijet ću noćas od ljepote“.
L.O.
