U vremenima u kojima u našoj suverenoj Hrvatskoj predstoje mnoge promjene, stavljam pred oči čitalačke publike našega portala jednoga (kato)ličanina koji je bio vrlo skeptičan-sveti Augustin. Jedan od najvećih kršćanskih filozofa, u mladosti živio dosta ‘nemoralno’, u izvanbračnoj vezi dobio sina Adeodata, proučavao perzijski maniheizam , nakon toga skeptik, da bi se na kraju okrenuo kršćanstvu ( jer tako biva sa svim (euro)skepticima). Rođen 354. godine u sjevernoj Africi (Alžiru), gdje je kasnije i postavljen za biskupa, a službu je obavljao do smrti 430. godine. Što se filozofije tiče, ostao je poznat po svojoj ideji “Sumnjam, dakle jesam” koju je kasnije prihvatio i uobličio Descartres; Augustin je ovako želio pobiti (euro)skepticizam ,koji je u to vrijeme bio jedna od posljednjih starih filozofskih teorija koje su suprotstavljale kršćanstvu kao i danas, i time postavio temelje srednjevjekovne nauke o spoznaji.
Augustinovo glavno djelo, “O Državi Božjoj“, nastalo u vrijeme kad Rimsko Carstvo prolazi kroz brojne ekonomske i društvene krize kao i danas hrvatsko društvo(pola stoljeća kasnije doći će do njegova pada), kad se žali za prošlim vremenima i za sadašnju situaciju optužuje kršćanstvo i ponekad papu. Argumentirano brani kršćanstvo i pobija politeizam, a stil mu je veoma lako čitljiv i duhovit. Samo je djelo podijeljeno u 23 knjige, te dok se ranije bave religijskim pitanjima, za filozofiju politike bitne su od 14. do 18. knjige, gdje Augustin razglaba o dvije države, Božjoj i Vražjoj .Država Božja ponekad se još naziva Jeruzalem ili danas Europska unija, a Država Vražja (ili ljudska) Babilon ili danas zapadni Balkan?
U njegovo vrijeme, kao i stoljećima ranije, zbog društvene nesigurnosti i općeg kulturnog pada, filozofija se sve više okreće čovjeku i odustaje o velikih spoznajnih i metafizičkih pitanja. Glavno pitanje sada postaje kako čovjek treba živjeti da bi bio sretan (eudajmonizam), tj. što je smisao života. Svjestan toga, Augustin započinje izlažući druge nekršćanske filozofske pozicije, te pružajući kritike na njih. Tri su glavne filozofske pozicije svoje korijene vukle još od stare Grčke, a neke su se proširile u vrijeme Carstva, a to su: (1) epikurejci, koji su smatrali da je smisao života užitak, (2) stoici, koji su učili da sreći vodi jedino odricanje od svih dobara i pasivno prihvaćanje sudbine (“Ono do čega mi je stalno nitko mi ne može oduzeti” ili ako mi je stalo do EU euroskeptici mi ne mogu ništa hahaha!), te (3) skeptici, koji su smatrali da sve neugodnosti čovjeku dolaze jer tvrdi da nešto zna (i onda mora braniti to svoje vjerovanje), te da je najbolje suzdržavati se od sudova kako bi se živjelo spokojno. Ove tri filozofske pozicije dosta nakon njihova formiranja sistematizira Varon, dovodi ih u međuodnose i na kraju spaja i završava na temeljnim potrebama; čovjek se sastoji od tijela i duše, te se za sreću treba zadovoljiti oboje. Augustin želi pobiti Varona i cijelu starogrčku tradiciju; njegov glavni argument je da nam se sve što imamo može oduzeti i uvijek možemo (iako ne moramo) postati nesretni; epikurejac kojem je oduzeta sva imovina i društveni položaj, te je bačen na mučenje, teško da može biti sretan, a isto, samo u malo radikalnijim oblicima, vrijedi i za stoika.Čak će i stoički mudrac teško biti sretan nakon što mu se pobije obitelj, kad izgubi sve časti i posjede, te ga se svakodnevno muči, a skeptici ionako nisu toliko zanimljivi jer su daleko slabija pozicija u odnosu na ove dvije. I tako, dok stoici i epikurejci nude filozofije kako živjeti sretno u ovom životu , kršćanstvo daje naputke kako živjeti ovaj život da bi bili sretni u drugom životu. Prema tome, čovjeku koji živi prema Božjoj volji mogu oduzeti sve u ovom životu, ali mu je vječna sreća u zagrobnom životu zagarantirana. Jasno je sad zašto je kršćanstvo, u tako teškoj društvenoj situaciji, tako lako prihvaćano. Od Varona Aurelije prihvaća podjelu na potrebe duše i tijela, te ističe kako je za zadovoljenje viših, duševnih potreba ( pa i u EU)nužno da su zadovoljene one niže, tjelesne. Tako, recimo, gladan (nezaposlen u Hrvatskoj), promrzao ili napaljen čovjek ne može ni razmišljati o zadovoljenju viših potreba dok ne zadovolji ove niže i ne nađe posao u EU pa makar ga i euroskeptici u tome ometali.
Prema Augustinu, dakle, kršćanin ne smije poštivati državu koja ga sprečava da vjeruje ili ne bilo koji način ometa njegovu vjeru u Boga. Tako je očito bilo i u prošlosti; nameće se pitanje zašto su se u Rimu kršćani toliko proganjali kad je u Carstvu vladala vjerska tolerancija? Stvar je u tome da je Rim dopuštao sve strane bogove, ali je tražio da se među njih unesu neke novine; recimo, carevi su željeli da ih se smatra bogovima. Jasno je da su to svi politeistički sustavi mogli prihvatit, ali kršćani, kao monoteisti i uz zapovijed “Ne imaj drugih bogova uz mene“, suprotstavljali su se božanskom autoritetu cara to je glavni razlog njihovih progona. Augustin tvrdi da se ne treba poštivati ni državu koja tolerira tvoju religiju kao i sve druge; on je izraženi paternalist i vjeruje da se, za dobro svakog pojedinca, treba nametnuti kršćanstvo (jer samo kršćani mogu u Kraljevstvo Nebesko) i zabraniti i progoniti druge religije. Drugim riječima, ako drugima želiš dobro natjerat ćeš ih, makar silom, da postanu kršćani jer je to jedini način da budu sretni u zagrobnom životu. Država, dakle, treba provoditi vjersku netoleranciju prema svim drugim religijama kako bi brinula za dobro naroda. Inače sam pojam “Država Božja” za Augustina predstavlja zajednicu živih i mrtvih (i nerođenih) ljudi koji slijede Božju volju (jasno da ima tako nejasne ideje kad je platonist). Pošto je Crkva najbliža Bogu i najbolje zna kako se treba živjeti, treba biti nadređena državi u svim pitanjima. Crkva zna kako se treba živjeti, a sve ostalo je “život po puti” i vodi u vječni pakao (bitno je naglasiti da “život po puti” nije za Augustina isto što i “život po tijelu” – naime, pošto je Bog stvorio tijelo ono ne može biti samo po sebi loše, ono je postalo loše zbog grijeha na kojeg ljudi slobodnom voljom pristaju.
Shvaćanje povijesti kako ga Augustin prikazuje u svojem «De civitate Dei», imalo je velik utjecaj na europsku filozofiju povijesti i političku podjelu državne vlasti u srednjem vijeku. U filozofiji povijesti pita se o smislu povijesti, o tome dali se tokom povijesti ide u napredak, i koji bi to bili stupnjevi. Cilj je povijesti je ostvarenje Božje države (EU?), koja je izmiješana sa zemaljskom. U problemu tih dviju država radi se o dvije vrste ljudi. Jedni priznaju učenje crkve, a drugi žive prema mišljenju ljudi i upućeni su samo na zemaljske stvari. U prenesenom značenju to su dvije države tj. dvije zajednice ljudi, od kojih su jedni predodređeni za spas , a drugi za kaznu.
I tako će svi na kraju vremena ući u Božju uniju, a onda će se smiriti u njoj srce svih skeptika , pa i onih (euro)skeptika prema riječima svetog Augustina:“Nemirno je srce naše, Bože, dok se ne smiri u tebi“, a danas bi se moglo reći da je nemirno srce hrvatskih (euro)skeptika dok ne uđemo u EU?
Piše: Mladen Njari
