Poštovanim čitateljima sigurno je poznat naslov? To je knjiga don Anđelka Kaćunka ‘(para)vojnih kolumni’, kako sam naziva napise iz toga razdoblja, sa podnaslovom „ prekomjerno granatiranje istine“. Na naslovnici se nalazi karikatura karikaturista Tihomira Lovrića, koji je sa svojim provokativnim karikaturama uzburkao duhove. Ona prikazuje don Kaćunka kako potpaljuje raketu s natpisom “sveti rat“.
Don Kaćunko prilikom izlaska ove knjige je rekao kako se nada da će glavni haaški tužitelj Serge Brammertz na stol ubrzo dobiti i njegove “topničke dnevnike“. Knjiga je nastajala u trenucima kada postupno tone u zaborav haška ocjena o hrvatskoj državi koja je navodno stvorena na zločinu. Ta etiketa je maskirana vojničkom floskulom o „prekomjernom granatiranju Knina“. Čitatelj knjige može već iz naslova zaključiti da se autor u ironijsko-satiričnom stilu obračunava sa očitim glupostima službene politike haškoga suda.Kolumne su u knjizi poredane sadržajno, a govor je to koji krasi jasnoća, britkost, i hrabrost da se u „zgodno i nezgodno vrijeme“ kaže ono što jest „u brk“. Takav stil često je, unatoč simpatijama kod čitatelja, remetio „dobru suradnju“, što je često bilo očito iz „incidenata“ u medijima. Svojim stilom „nedopušteno i nedopustivo“ dirnuo u „zmajevo gnijezdo“. Poznato je da su pojedinci takvo javno iznošenje neugodnih istina, doživjeli kao „prekomjerno granatiranje“ teškim medijskim topništvom svojih nedodirljivih pozicija i službenih političkih istina. Mentalitet je to koji po uobičajenim klišejima, smatra da sve mora biti uniformirano i jednolično. To je svijet koji unatoč stranačkoj stezi, samostalno misli i donosi odluke, a koji se doživljava kao prekomjerno bezobrazno iznošenje informacija. Don Anđelko u ovoj knjizi topnički gađa prije svega, naše slabe točke: npr. nerazboritu hiperaktivnost, upire prstom i perom u svojevrsnu medijsku buku, koja rezultira preopterećenim umovima. Detektira lažne tvrdnje prema kojoj će nas plitko političko eksperimentiranje i lobiranje spasiti. Anđelko Kaćunko posvješćuje nama hrvatskim ljudima da nemamo pravo na pasivno promatranje. To znači kako smo itekako pozvani na djelovanje. Ovom svojom knjigu, a još više onim životnim zgodama i nezgodama, koje su pratile njegove stavove on je ušao u kolonu dosljednosti, časti i evanđeoskog junaštva.
I danas se može uočiti u medijima u Hrvatskoj,a i kod nas u Lici „prekomjerno granatiranje istine“. Istina ovisi koliko tko plati, pa se prilagođava cifri koja je darovana. Ako je cifra dobra i pozamašna onda je sve „lijepo, divno, krasno“, a ako cifra izostane onda je sve „ružno,jadno i koruptivno“. Tako, dakle, topničko streljivo ovisi o platežnoj moći klijentele. U hrvatskom medijskom prostoru kao da izostaju pojedinci koji svoje stavove iznose dosljedno sa čašću. I na službenim političkim okupljanima slave se događaji koji se nikad nisu niti dogodili i koji povijesno gledano predstavljaju falsifikat kao na primjer oni u Srbu i na Jadovnom. Njihovo topničko streljivo postaje izdašna i pozamašna svota novaca hrvatskih poreznih obveznika kojim se financiraju projekti i događaji koji su u suprotnosti sa nacionalnim interesima hrvatskog naroda.
Cijenjeni čitatelji su mogli u ovom tekstu uočiti kako sam uočio dvije vrste „topničkog streljiva“. Prva vrsta je ona koju stilom i riječju možemo pronaći kod don Anđelka Kaćunka, a druga je vrsta „topničkog streljiva“ sačinjena od povijesnih krivotvorina, naručenih i plaćenih članaka i novinara, koja bi se jednostavnom riječju mogla nazvati „prdežom“ u hrvatskom medijskom prostoru. Tako bi svaki novinar mogao napisati svoje „topničke dnevnike“, ali pitanje je bi li spadali u prvu ili drugu vrstu „topničkog streljiva“.
M.M.
