Gospićko-senjska biskupija ove godine počela je s korizmenim hodočašćima u Crkvu hrvatskih mučenika. Dosada su ta hodočašća išla u gospićku katedralu. Naime, pred deset godina, točnije 6. travnja 2002., dogovorom između gospićko-senjskog biskupa i predsjednika Hrvatskog sabora, krenula je inicijativa za izgradnju CHM. Prošli tjedan je hodočastio gospićki dekanat. Prije sv. mise bio je križni put. Zbog snijega nije se moglo ići s Krbavskog polja nego je pobožnost obavljena na postajama oko Svetišta, a završetak je bio u Memorijalnom parku pred Vukovarskim križem.
Misu je u crkvi, pred više stotina hodočasnika, predvodio biskup Mile Bogović zajedno sa svećenicima gospićkog dekanata. U svojoj propovijedi Biskup se osvrnuo i na plan aktualne vlasti da se Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata, kojem je on član Upravnog vijeća, dodijeli sudbina bivše Saborske komisije za žrtve rata, tj. da prestane raditi u zakonski propisanim okvirima.
Podsjećamo, Ured je osnovan tek prošle godine, nakon četiri godine priprema, Zakonom o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon II. svjetskog rata, a uz suglasnost tada oporbenog SDP-a. U prvobitnom sastavu Upravnog vijeća Ureda bili su predviđeni dr. Andrija Hebrang, koji bi mu predsjedavao i koji je kasnije ponudio ostavku ako se tako može spasiti nezavisnost Ureda, Stjepan Adanić iz Ministarstva branitelja, Mato Bilonjić iz Odbora za ratne veterane, Zdravko Dizdar iz Hrvatskog instituta za povijest, Branko Kincl kojega je predložio HAZU, zatim biskup gospićko-senjski Mile Bogović kako smo već rekli, Snježana Ivanović na prijedlog Hrvatskog državnog arhiva i Dubravka Horvat po prijedlogu Hrvatskog crvenog križa.
Među ostalim Biskup je rekao:
„CHM je jaki poticaj da se na ovim prostorima počne graditi zajedništvo oko stradalnika, mučenika, a ne oko pobjednika i mučitelja. Tom idejom smo se nosili kada smo ovdje, na mjestu velike nacionalne tragedije, započeli graditi CHM. Vjerujemo da će naše žrtve doprinijeti jačanju našeg zajedništva. Ne vjerujemo, naime, da će se na ovim prostorima, u mladoj hrvatskoj državi, zajedništvo moći izgrađivati stavljanjem u prvi plan mučitelje, bez obzira bio on ratni pobjednik ili gubitnik, jer bismo u protivnom stvarali prikladan okvir za mržnju. Biti obuzet mučiteljem, znači otvarati se mržnji i osveti. Zajedništvo će se moći izgrađivati samo ako u prvi plan stavimo stradalnike, bez obzira koji oni bili, i da im izrazimo poštovanje. U tom smislu trebamo učiniti snažan zaokret u odnosu na našu prošlost. zato smo, u skladu s praksom i zadaćom Crkve, krenuli na izgradnju svetišta na čast mučenicima.
Taj govor o poštivanju žrtava čujan je na ovom brdu jer o njemu govori ne samo naziv crkve nego i svaki njezin dio i njezino okruženje. S ovoga brda taj se govor nadaleko proširio, a nastojat ćemo da on nadjača govor o pobjednicima i mučiteljima. Ne treba živjeti u iluziji da će taj način mišljenja biti od svih i brzo prihvaćen. Ima i danas pojedinaca i skupina koji i dalje ponižavaju žrtve niječući im pravo na ime i na grob. I danas se koristi instrumentima vlasti da se uguši ozakonjena inicijativa da se pronađu, obilježe i čuvaju grobišta žrtava komunističkog terora. Neće se te žrtve danas nazivati riječima njihovih ubojica: da su uši, gnjide, štakori, štetočine koje treba bez milosrđa uništiti, koje ne mogu imati ljudska prava, pa ni pravo na ljudski pokop. Takve riječi se danas neće čuti, ali zašto se do sada prema ostacima tih žrtava stvarno odnosi kao da nije riječ o ljudima, kao da su ih njihovi ubojice ispravno nazvali. No, vjerujemo da će odgovorni prepoznati u tim žrtvama ljude i da će u tom smislu i odnositi se prema njima.
Trebamo, naime, biti strpljivi jer bivši povlašteni sloj društva i njihovi gojenci, ljudi koji su se ljuljali na granama nepravedne i nasilne vlasti, teško shvaćaju ljudska prava onih nad kojima su imali pravo vršiti „diktaturu proletarijata”. Sve je čujniji krik nevinih žrtava koji je nasilno prekinut u nekoj od brojnih jama i o kojemu se nije smjelo pričati. Doista treba biti potpuno gluh pa da se ti krikovi ne čuju. Znamo da je uvijek bilo gluhih ljudi, ali nije ih mudro postavljati na mjesto gdje je sluh važan.”
Nakon pričesti blagoslovljeno je novo svetohranište. Svetohranište je izradila zlatarska radionica Arredi sacri Bartoncello Poianella di Bressavido kraj Vicence (Italija). Projektno rješenje izradila je marijana Kočačić prema naputcima Radoslava Bužančića. Svetohranište je dar Mare i Dragutina Pavlinovića iz Livna. Biskup je darovateljima i projektantima uručio zahvalnicu i zadržao se s njima u razgovoru oko nastavka uređenja Svetišta.
hkv
