Iseljavanje Hrvatske traje dugi niz godina u naletima promjenjiva intenziteta. Svjedoči o tome popisi stanovništva, ali još više puste i oronule kuće. Po cijeloj Hrvatskoj, ali čini se najviše u ličkim selima. Tek se rijetki odluče ostati tamo gdje su nikli, odupirući se zovu gradova i boljeg života. Tomo Bukovac-Butina iz Kutereva imao je ponešto drukčiji životni put. Već se bio nastanio u gradu, kada mu se „nešto okrenulo“ i vratio se u Kuterevo. Selo je stoljećima bio pomalo posebno zbog svojih ljudi. I danas Kuterevci vole za sebe reći da su malo tvrdoglavi, čak ponekad „u zavadi sa samim sobom“. Uz to su vrlo vrijedni, vješti u svemu čega se prihvate. S onom dozom pozitivne tvrdoglavosti koja resi sinove planina. Tomo je danas voditelj OPG-a, s kućom i restoranom u starinskom stilu. Pitamo ga kako se othrvao pozivu grada i svakako lakšega života.
-Kad sam se sa suprugom Dubravkom 1998. odlučio svjetla Zagreba zamijeniti divljinom i prostranstvima Like, Gacke i Velebita te prostranom obalom velebitskog Primorja, najprije je naša gospodarska aktivnost bila mobilni dućan. To je prije svega imalo socijalnu komponentu jer smo po dijelu sjeverno-velebitskog i ličkog bespuća pokušali dati svoj prilog opstanka života na tom dijelu” Lijepe naše”. Bili smo pomalo idealisti, a u tome su prednjačili i članovi moje velike obitelji. Nije neskromno spomenuti i činjenicu koju nisam materijalizirao, a odnosi se na period aktivnosti Domovinskog rata gdje sam na rukovodnoj dužnosti u MUP-u bio od 1993.-96. Sa tek navršenih 38 godina života, uz moj pristanak, “pospremljen” sam u mirovinu. Najviše emotivnih „izdataka“ po pitanju ove priče tada je imala moja supruga i dvije malodobne kćeri koje su zbog, ljubavi prema Lici i Velebitu (i one druge, kaže supruga) rado se vratili u ovaj perspektivni kraj u kojem živi sve manje naroda. Znači- obitelj mora Odlučivati. Nije mi krivo što smo se vratili.
-U kojoj je mjeri seoski turizam „dobitna formula“ i što bi trebalo učiniti da se ta priča „zarotira, da se umnoži?
-Filozofski gledano problem je u tome što mnogi ne razumiju taj problem, osobito dio onih koji bi ga morali razumjeti. Oni ne žive taj tzv. Selski turizam. Mislim na institucije društva. Da je jednostavno, već bi “cvalo”, ali ne cvate-gdje god kadi. Ali vidjevši što i kako to rade naši Gorani, Istrijani, ali i Slovenci, Austrijanci i Bavarci rekli smo-možemo i mi!
-Dakle, šanse postoje, mogućnosti su velike.
– Da, imamo mogućnosti i perspektivu, ali neke uvjete treba stvarati. Ideje niču odozdola, one se ne nasipavaju odozgo i “nažalost” treba raditi, čuvati ljude i običaje, zajedništvo lokalne zajednice u čemu je kuterevski puk poprilično uspio. Kuterevo je nešto posebno i teško ga je opisati riječima. Njegovi mirisi i okusi, zvukovi… A tek slike!?! Nepresušno je vrelo, oku i srcu milo, pravi temelj za eko-turizam.
M.S.
