Lika je rijetko naseljena, ali je još uvijek puna ljudi.(Danko Ivšinović)
Upoznavanje novih ljudi uvijek me obogati – naravno ako je riječ o kvalitetnim ljudima. One manje kvalitetne i štetne trudim se izrezati iz svog života. Bez te masnoće nekad ne ide ali ne znači da ju moram konzumirati stalno jer mi šteti. Nekad tu dokazano štetnu masnoću ne možete izbjeći ali srećom nije nam svaki dan na meniju i ne moramo ju svaki dan gutati.
Često danas krivimo vrijeme, krizu i recesiju, životne probleme, teškoće za to što ljudi postaju neljudi. Ljudi su postali sve gori jedni prema drugima. Svoje komplekse, frustracije i probleme liječe na leđima drugih koji imaju posljedice zbog tuđih poremećaja ličnosti i nedostatka ljudskosti. Krivimo nedostatak vremena za nedostatak takta prema drugima. No vrijeme nije krivo, krivi su neljudi. Da bi bili ljudi u punom smislu te riječi, potrebno je više vremena i osjećaja.
Imati osjećaje i ljudskost danas je postao veliki minus. Ukoliko želite biti uspješni često se podrazumijeva da morate biti čvrsti bez razvijene empatije i osjećaja. Osjećaji su danas postali slabost ljudima koji ne znaju voljeti pa kažnjavaju one bolje. Ja bih zlo u ljudima, ono iskonsko zlo u očima i duši ljudi proglasila bolešću i tjerala bih takve ljude na liječenje jer šteta koju čine je šteta koja se reflektira na društvo i cijeli svijet. Nažalost, tako ih je teško (ali ne i nemoguće) zaustaviti u njihovom pohodu. Zato i imamo ratove na svakom koraku.
Rat ne mora biti samo puškama i pištoljima. Riječi ponekad nanesu više štete, a pravdu mnogi ni ne dočekaju. Ponekad kleveta jako puno košta i šteta koja vam se nanese je nemjerljiva. Ponekad trač sitnih duša vas dovede u neugodne situacije u kojima niste zaslužili biti. Ponekad ne možete ništa napraviti dok se sve to događa. Baš ništa. Neki ljudi jednostavno vole nanositi zlo drugima, to puni njihove sitne, hladne ljušture bez duše. Nije li to nešto najžalosnije? Nije li šteta trošiti život na takve ratove?
Naravno, uvijek postoji razlog zašto su ljudi koji se ponašaju kao neljudi takvi. Nekome je zabijanje noževa u leđa naslađivanje, desert jer ne znaju bolje, ne znaju drugačije, imaju komplekse i slabi su. Puno je lakše napasti boljeg kad ti okrene leđa. Licem u lice bore se najbolji, bez spletki i bez metaka u leđa. Neljudi ne znaju da je prava draž u onome istinski lijepom, dobrom, ispravnom jer jedino dobra stvar, dobri, vrijedni, pošteni i pravedni ljudi ispunjavaju sebe ali i druge. Oni nisu takvi i mrze takve.
Vrijednost koju pravi ljudi dodaju društvu u kojem živimo je dragocjena. Zato takve ljude cijenim i poštujem. Jedino takvi ljudi mogu napraviti nešto kvalitetno i stvarati ne samo za sebe nego i za druge.Možda u ovoj džungli opstaju samo krvoločne zvijeri?Možda postoje razlozi zašto su neki postali neljudi ali ni jedan razlog nije dovoljan da opravda nepravdu i nepoštenje. Pitam se jesu li rođeni pokvareni ili su se sami pokvarili? Je li uopće isplativo i sigurno biti čovjek danas ili je sigurnije da budemo zvijeri? Koliko košta biti čovjek danas?
A možda na kraju dana, kada dođete kući, obitelji, ljubavima, prijateljima, mačkama, psima, živim bićima sa toplim srcem koje kuca životom, koji vas vole i koje volite, živi samo onaj koji zna biti čovjek, koji zna voljeti i biti voljen. Neljudi nemaju tu toplinu, imaju samo privid života. Žive u ljušturi, hladni, mali i prazni. Takve iskreno i duboko žalim. Možda u vječnom životu uspiju u onome što je jako teško ali je i nešto najljepše -biti čovjek.
Mladen Njari
