Blagdan Svetog Mihovila slavi se ovih dana u mnogim dijelovima Hrvatske. Mjesto koje bi po svojim zemljopisnim, povijesnim i sadašnjim prilikama moglo u mnogo čemu biti posebno svakako je Crni Dabar. Okružen velebitskim liticama, prekrasnom prirodom i surovim uvjetima za život ljudi Crni Danas je u ’80.-ima opustio. Općina Karlobag zadnjih godina stvara uvjete za povratak što više ljudi u brojna, gotovo (ili sasvim) pusta sela i zaseoke. Do Crnog Dabra sanirana je cesta u duljini od 10 km, a na temeljima runirane kapelice sv. Mihovila sagrađena je nova crkva. U organizaciji Općine jučer se u inače pustom selu okupilo oko 250 ljudi. Bili su ondje vremešni, bivši žitelji Crnog Dabra, njihovi potomci i mnogi koji iz ove surove vrtače vuku korijene. Načelnik Općine Karlobag Ivan Tomljenović-Mima, njegov zamjenik Boris Smojver i predsjednica Općinskog vijeća Mirjana Blašković bili su svojevrsni domaćini. Pod velikim šatorom nije bilo beskonačnih govora, obećanja i ostalog popratnog političkog i društvenog dekora. Stisak ruku, lijepa riječ, evociranje uspomena na Velebit nekada i sad bili su glavni naglasci i teme razgovora. Koncelebriranu svetu misu predvodio je gospićki dekan mons. Mile Čančar koji je zazivao milost Božju da Crni Dabar ponovno postane mjesto života, kako je to bio negdje do 1976. godine.
Ova je subota bila doista dan za pamćenje po mnogo čemu. Crni Dabar po sadašnjem stanju stvari je već zaboravljena epizoda ljudske životne epopeje na Velebitu. Ovoga se puta u selu okupilo gotovo dvostruko više ljudi nego li ih je ikada tu živjelo. Nekolicina domaćih već su najavili obnovu zapuštenih imanja i povratak onamo gdje se do ne tako davno čulo dovikivanje pastira, dječji smijeh, crkveno zvono i huka velebitskih bura. Taj zaboravljeni iskon koji se, iako surov, danas čini daleko primamljiviji od hedonizma velegrada.
H. J.
