U sklopu radnog dijela znanstvenog simpozija “Vjeronauk nakon dvadeset godina: izazov Crkvi i školi” koji se 14. lipnja u povodu 20. obljetnice ponovnog uvođenja vjeronauka u hrvatski školski sustav održao u dvorani “Vijenac” Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu, prvo predavanje u sklopu radnog dijela s temom “Je li vjeronauk u školi odgovorio na očekivanja Crkve?” održao je predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju osječko-đakovački pomoćni biskup Đuro Hranić. Podsjetio je kako vjeronauk u školi drži budnim pitanje pozornima za pitanje Boga, omogućuje stvaranje i produbljivanje prijateljstva djece i mladih s Bogom te je veoma važna misija samog priopćavanja Crkve. Vjeronauk u školi je prostor stalnoga dijaloga Crkve i društva. No, vjeronauk otvara i prostor dijaloga unutar Crkve, posebno u obliku suradnje različitih teoloških disciplina, zapravo to je projekt cijele Crkve. A ako je tako, onda bi trebao biti prepoznat i kao vlastiti projekt svih, a ne samo zaduženih katehetičara, rekao je biskup Hranić. Podsjetio je kako je tijekom proteklih dvadeset godina teološki obrazovan veliki broj laika, što je silno bogatstvo Crkve. U vezi s tim pohvalio je vjeroučitelje koji svojim sudjelovanjem na susretima i katehetskim školama svakodnevno pokazuju otvorenost za osobno napredovanje. Zaključio je kako je prije 20 godina uvođenje vjeronauka u škole bila avantura te kako to i nadalje ostaje avantura i zadaća koja nas nužno pokreće.
U predavanju “Renesansa ili kraj religije? Pogled iz teološke perspektive” prof. dr. Željko Tanjić pojasnio je kako je tema utemeljena u promatranju i promišljanju samog fenomena, a to je religija. Bez obzira kako definirali religiju, jasno je da je religija stalnost našeg odnosa sa svijetom, ona se rađa od temeljnog uvida u svijet nas samih. Uvođenje vjeronauka u škole nije proizašlo iz moći i politike, već svijesti religijskog fenomena pojedinca i društva, posebno svijesti koju snagu religija može imati u oblikovanju osobe. K tomu tim je izborom omogućena interakcija između religije i društva u najosjetljivijem području, a to su djeca, podsjetio je dr. Tanjić.
Prof. dr. Milan Šimunović na početku predavanja “Vjeronauk u Hrvatskoj u suodnosu sa župnom zajednicom i katehezom – bilanca” upitao je “ima li se vjeronauk s kime odnositi”, te zaključio da nema, jer nema župne kateheze. Istaknuo je važnim umreženo udruživanje svih struktura, da bi se upoznao vjeronauk u školi, posebice njegove kompetencije. U tom kontekstu postavio je pitanje koliko su npr. župna vijeća upoznata s vjeronaukom u školi, tj. jesu li na početku školske godine pozvali i dali priliku vjeroučitelju koji predaje vjeronauk u školi na području župe da im predstavi svoj rad i planove. Šimunović je mišljenja da vjeronauk u školi daje velike mogućnosti, a jednom od zasluga toga smatra i veliki odaziv mladih na susret s papom Benediktom XVI. u Zagrebu. Uopće sudjelovanje vjernika na susretima u prigodi Papina pohoda pokazali su da imamo osjećaj za sveto i to ono kršćansko i katoličko, što je sve to šansa za novi iskorak kako za vjeronauk, tako i za župnu zajednicu, tj. župnu katehezu.
Prof. dr. Valentina Mandarić u predavanju “Prihvaćenost vjeronauka kao školskog predmeta” uvodno se kratko osvrnula na česte “razloge” koji se mogu čuti kod protivnika vjeronauka u školi, a to su kako religiji nije mjesto u javnom prostoru, potom kako vjeronauk nije interkulturan, te naposljetku kako ne postoji alternativni za osnovnu školu. U nastavku je predstavila rezultate istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj te iznijela usporedno istraživanje o stanju vjeronauka u europskim zemljama koje je provedeno pod pokroviteljstvom Vijeća europskih biskupskih konferencija.
“Vjeronauk u školi u službi hominizacije i evangelizacije pojedinca i društva” bio je naslov predavanja prof. dr. Josipa Balobana. Osvrćući se na samu temu, podsjetio je kako sam pojam hominizacije znači počovječenje čovjeka pred sobom, drugim čovjekom i pred Bogom. Pojam evangelizacije pojasnio je u svjetlu razloga za osnivanje Papinskog vijeća za novu evangelizaciju. Podsjetio je kako vjeronauk u školi pridonosi promicanju počovječenja društva time što vrlo uspješno ostvaruje crkvene i društvene kako očekivane, tako i zadane zadaće. U tom pogledu predstavio je rezultate istraživanja.
U predavanju “Pravni okvir katoličkog vjeronauka u javnim školama: aktualnosti i perspektive” prof. dr. Josip Šalković stavio je naglasak na dvije teme: pravni okvir, tj. dokumente iz kojih proizlazi zajamčenost nastave, te temu vezanu uz dodjelu i opoziv kanonskog mandata. U prvom dijelu osvrnuo se na zakonske propise te ugovore potpisane između Republike Hrvatske i Svete Stolice temeljem kojih se u školama izvodi vjeronaučna nastava. U tom se svjetlu osvrnuo na “strah” od promjena ili raskida ugovora. U pogledu dodjele i opoziva kanonskog mandata, odnosno dvojbi oko ustavnosti, važnim je istaknuo pojašnjenje postupka kod dodjele i opoziva te je podsjetio kako je to svojevrsna licenca za vršenje poslanja u ime Crkve. U završnom dijelu istaknuo je da su potrebne neke dopune pravnih praznina vezanih uz vjeronauk u školi, poput donošenja naputka ili provedbene odluke o dodjeli i opozivu kanonskog mandata, donošenja modula za procjenu prikladnosti kod dodjele kanonskog mandata, donošenja kriterija raspoređivanja na radno mjesto, donošenja pravilnika katehetskih ureda, kao i potrebu uspostave pravne službe na razini Nacionalnog katehetskog ureda.
Prof. dr. Edina Vejo u predavanju “Suvremeno stanje i prilozi za perspektive islamskog vjeronauka u bosanskohercegovačkoj školi” naglasak je stavila na tri točke: društvenu prihvaćenost islamskog vjeronauka u bosansko-hercegovačkim školama, mogućnost susretanja islamskog i katoličkog vjeronauka, te izazove pred islamskim vjeronaukom. Pojasnila je kako je u osnovnim školama pohađanje vjeronauka od 93-96%, a u srednjim školama oko 75-80%, dok je u kantonu Sarajevu taj postotak oko 60%, te se u tom kontekstu osvrnula na inicijativu ministra u sarajevskom kantonu. Podsjetila je kako su se predstavnici vjerskih zajednica složili da se može uvesti alternativni predmet, no nisu zajednice krive što se to nije provelo. U odnosu susretanja islamskog i katoličkog vjeronauka, kao i susreta uopće s drugim religijama dr. Vejo istaknula je razumijevanje, prihvaćanje i upoznavanje identiteta drugih. Iz toga proistječe i izazov razvoja kulturno-osjetljive pedagogije.
( Ika)
