Pomalo smo se zasitili izbora i mnoštva informacija vezanih uz tu demokratsku tekovinu. Koliko god se nekolicina političkih angažiranih Ličana izjašnjavala kako je bilo „podmetanja, nečasnih izjava, loše tempiranih zbivanja“ i sl. dobro je podsjetiti kako su izgledali izbori u Lici u prvoj polovini prošloga stoljeća. U prvoj i drugoj Jugoslaviji krađa glasova bila je uobičajena. Posebice u dijelovima Hrvatske mješovite nacionalne strukture. Ojačali HSS bio je protuteža rojalistima i beogradski je dvora na sve načine nastojao suzbiti probuđeni hrvatski ponos. Ilustrativan je događaj iz svibnja 1935.
Kada je HSS na izborima 5. svibnja u Klancu osvojio apsolutnu većinu srpski radikali u Gospiću nisu mirovali. Noću su provalili u zgradu gdje su se čuvali službeni rezultati izbora i ukrali ih. Znajući da se izbori zbog toga neće ponoviti krenula je sutradan iz Klanca i Žitnika skupina od 200-tinjak mještana kako bi upozorili na ovaj incident. Kod tadašnje žandarmerije, a kasnije vojarne JNA, u Pazariškoj ulici prosvjednike je dočekala skupina žandara. Odabrali su trojicu predstavnika mještana i poveli ih u općinu kako bi iznesli svoje zahtjeve. Čim su se udaljili nekih dvadesetak koraka žandari su im pucali u leđa pregovaračima. Točnije pucali su im u glave jer su na tlo pali Joso Marković (79) i Martin Starčević (39). Davali su znakove života kada su ih žandari hladnokrvno dotukli. Markovića bajunetom, a Starčevića kundakom. U nastalom metežu teško je ranjeno petero ljudi, a njih 28 lakše. Za zločin nitko nije odgovarao, a izbori u Klancu jednostavno su bili poništeni.
Tzv. demokratija u novoj Jugoslaviji bila je lukavija. Na prvim poslijeratnim izborima 1945. biračima su na izbor date tri kutije: za Tita i partiju, druga za Kralja i treća za suzdržane, „ćorava kutija“. Birači su uzimali crnu gumenu kuglicu i stisnutu šaku uvlačili u svaku kutiju. Na koncu su pred članom komisije pokazivali otvorenu šaku kao dokaz obavljene građanske dužnosti. „Kvaka“ priče bila je u tome što su kutije za partiju bile obložene tkaninom pa se nije čuo pad kuglice, dok bi one „kontra“ zvukom odavale da je u nju ubačena kuglica. Na izlasku s glasačkog mjesta lokalni bi batinaši već dobili mig od članova komisije koga treba pretući. U mjestima gdje su narodno oslobodilački odbori ponešto prezali pred mnogočlanim obiteljima uglednih ljudi prije izbora se odlazilo u njihove domove. Običavalo se tada ljudima davati po- jednu cipelu!
„Glasaš li za narodnu vlast dobit će i drugu“!, kazivali su poklisari partije. Tko bi ubacio kuglicu u „pravu“ kutiju dobivao bi drugu cipelu, a tko u drugu lili treću kutiju-taj bi dobivao batine ili u najboljem slučaju postajao sumnjivi element nesklon partiji. Iz današnje perspektive sve ovo zvuči pomalo suludo i groteskno, ali u vrijeme totalitarizma, gladi i neimaštine događalo se svašta. Nakon II. svjetskog rata čovjek s novim cipelama bio je faca. U ono je vrijeme bilo uobičajeno da ljudi neskloni Titu i partiji jednostavno nestanu. Potajno su odvođeni u nepoznato i tada im se gubio svaki trag. Uhodana u dezinformacijama nova je vlast odmah puštala glasove kako je „taj i taj“ emigrirao. Na ovaj su način iz Like „emigrirale“ stotine ljudi, a posebice iz podvelebitskih mjesta: Brušana, Pazarišta, Smiljana, Kutereva, Prozora, Švice, Otočca, Bužima i Gospića.
Tijekom zadnjih izbora bilo je sitnih podmetanja, pohodile su se obitelji „pro et contra“, dijelili su se paketi, čak su se ponegdje i popovi umiješali u agitiranje. Onako, više iz sjene. Ipak, u usporedbi s pripovijestima o crnoj kuglici i lijevoj cipeli-sve je to bilo više smiješno, nego li zbiljski.
M. S.