BORIČEVAC – Blagdan Male Gospe, zaštitnice župe Boričevac, okupio je brojne hodočasnike koji su se sastali kod crkve Rođenja blažene djevice Marije. Crkva je nestala u plamenu i pogromu što se 2. kolovoza 1941. godine strusio na istočnu Liku. Taj je planirani genocid nad Hrvatima poslije nazvan Dan ustanka naroda i narodnosti Hrvatske. Čak i danas, kada se točno znaju razlozi, korijeni, detalji i naredbodavci pokolja nad više od 400 hrvatskih civila, svake se godine u Srbu kod spomenika tzv. ustanicima okuplja politička elita da bi blagoslovila genocid koji je zauvijek promijenio etničku sliku ovoga dijela Hrvatske.
Svetu misu u obnovljenoj je crkvi predvodio riječki svećenik Kristijan Zeba, uz koncelebraciju svojega strica Stjepana, nekadašnjeg bilajskog i gospićkog, a danas koreničkog župnika, te mons. Tomislava Rogića, čuvara svetišta Crkve hrvatskih mučenika u Udbini. Pred prepunom crkvom vlč. Zeba je istaknuo kako je u ovom kraju prije genocida cvjetao život, vrijedni su ljudi stvarali dobra i podizali svoje obitelji, a nakon svršetka II. svjetskog rata komunističke su vlasti u ovaj kraj zabranjivale povratak čak i onim Boričevljanima koji su bili u partizanima. U trenutku napada komunista i četnika u Boričevcu i okolnim selima nastanjenim Hrvatima nije se nalazi niti jedan hrvatski vojnik, ustaša ili domobran. Sva imanja Hrvata nova je vlast nacionalizirala.
Borba za istinu o Boričevcu traje 72 godine. Preživjeli Boričevljani i njihovi potomci vjerovali su da će dolaskom hrvatske države barem dijelom biti ublažene njihove patnje i da bi pravda mogla progledati. Prevarili su se. Predsjednica Udruge Ličana župe Boričevac Jadranka Matašin zajedno s članovima udruge napisala je mnoga pisma, održala ne desetke sastanaka, lobirala, tražila da se istina čuje dalje od Vladinih kancelarija. Za sada uzalud.
-Stupanjem na snagu Zakona o obnovi zemljišnih knjiga meritorni još uvijek nisu sigurni hoće li se riješiti pitanje Boričevca i okolnih hrvatskih mjesta, rekla nam je J. Matašin.To nam je bilo čvrsto obećano jer dulje od 15 godina kucamo na sva vrata Ministarstva pravosuđa RH. Ta nam se vrata do danas nisu otvorila. Navodno postoji želja da bi nam se pomoglo, ali nakon svega nismo sigurni jeli to stvarno, ili je u pitanju samo deklarativno nastojanje da bi nam se izišlo u susret, a zapravo se stoji na mjestu. Ove je jeseni najavljen naš sastanak s predstavnicima Državne geodetske upre, Državnog odvjetništva i Ministarstva pravosuđa koji bi trebali izraditi protokol na koji će se način rješavati ovakva problematika.
Predsjednik Zajednice povratnika Ličko-senjske županije Frane Vrkljan također je uporni borac za istinu. Smatra da je pred onima koji nastoje ispraviti dugotrajne nepravde previše zapreka, bolje reći zidina od kojih neki ne žele ugledati svjetlo istine.
-Sa ovakvim stanjem i sporošću rješavanja ove problematike nisam zadovoljan. Obnova je u RH načinjena prema Zakonu o obnovi, koji je zapravo vrlo manjkav. Članovi odbora koji su radili na obnovi činili su sve kako nešto ne bi obnovili, umjesto da su brinuli kako obnoviti sve što je srušeno. Taj je zakon trebao biti I. faza obnove, da bi se zbrinuli ljudi koji nemaju gdje živjeti. Potom je trebalo obnoviti kuće onih ljudi koji su bez kuća ostali puno ranije, koji ih nisu imali niti 1991. Prava ratna odšteta nikada nije provedena i neki je čekaju već dulje od 70 godina Zajednica povratnika se zalaže da se ta dugotrajna nepravda ispravi. Postoji inicijativa da je konačno donese Zakon o naknadi ratne štete. Dakle, mi se brinemo i za prognanike i njihove nasljednike koji su svoje domove prisilno napustili još ’40.-ih godina prošloga stoljeća, dakle u II. svjetskom ratu jer i oni imaju pravo na pravdu, rekao nam je Frane Vrkljam.
U kojoj je mjeri perfidno planiran egzodus Hrvata iz istočne Like vidljivo je i u činjenici da su mogli nesmetano živjeti bilo gdje u bivšoj državi, samo ne tamo odakle su bez razloga protjerani. U ondašnjim dekretima lokalni komunističke vođe nisu smjeli isticati kako se nekome zabranjuje povratak na vlastitu zemlju, nego „ da im je povratak ne preporučava zbog njihove sigurnosti.“ Iz Boričevca je danas odaslana „preporuka“ aktualnoj Vladi da pročita povijesne knjige u kojima stoji da je u ljetu 1941. godine skupina komunista i četnika etnički očistila istočnu Liku. O snazi njihovih uvjerenja da Hrvatima tu nema života vidljivo je i iz slučaja Marka Oreškovića, političkog komesara za Liku. Kada je Orešković došao na teren ispitati glasine o masakru nad civila hrvatske nacionalnosti tzv. ustanici ubili su ga u selu Očijevo. Kao i većini ubijenih Hrvata toga kraja, ne zna se niti gdje je grob ondašnjoj legendi komunističkog pokreta Hrvatske. Jedini krimen Marka Oreškovića bila je činjenica da je Hrvat. A takvima nije bilo mjesta u Donjem Lapcu i okolici. Ove je godine 27. srpnja u Srbu veselije nego li ikada prije organizirano slavljenje tzv. Dana ustanka. Jeli u pitanju provokacija ili puko ne znanje?
M.S.
