Danas, 11. srpnja, u Katoličkoj crkvi slavi se spomen dan sv. Benedikta, kojeg je papa Pavao VI. godine 1964. proglasio zaštitnikom Europe.
Sv. Benedikt rodio se 480. godine negdje u blizini Rima, četiri godine nakon propasti slavnog Rimskog Carstva. Europa je živjela teške trenutke preobrazbe. Umirala je stara rimska civilizacija, a u krvi i teškim razaranjima prouzročenima prodorom barbarskih naroda, stvarali su se temelji novoj Europi i novoj civilizaciji. U Europi više nema jakog kulturnog i političkog središta, jer središte nekadašnjeg tisućljetnog carstva i ponos antičkog svijeta – Rim, nekoliko godina ranije temeljito su opljačkali i srušili barbari. Za ondašnji svijet ti su događaji izazvali osjećaje nemoći, straha, sumnje i nesigurnosti. Bili su svjedoci nestanka civilizacije koja je svojim vrijednostima ondašnjem svijetu značila sigurnost, trajnost, red, ljepotu i snagu.
Na samom rubu Europe, na Bosporu, rađala se nova prijestolnica – Konstantinopol – Carigrad, novi Rim. Stoljetna slava starog Rima pretvorena je u ruševine, ali se u njemu sada slobodnije uzdiže novi, duhovni Rim. Mjesto mučeništva apostola – Petra i Pavla – počinje svoj prestiž graditi na Petrovim nasljednicima, rimskim biskupima, papama. Novi stanovnici Europe: Goti, Germani, Burgundi, Franci i Slaveni u svojim krizama, sumnjama i sporovima počinju se obraćati i tražiti oslonac u toj novoj duhovnoj osi Europe – rimskim biskupima – papama. Naravno, nova politička prijestolnica – Carigrad – sa sumnjom će i zabrinutošću gledati uzdignuće papinskog Rima, što će 1054. završiti konačnim obračunom u crkvenom raskolu na Rimokatoličku ili latinsku crkvu i pravoslavlje.
To tužno i konfuzno vrijeme obilovalo je velikim muževima poput sv. Benedikta. Kao mnogi veliki ljudi i on se iz košmara svijeta nakon završenih studija povlači u samotnjački život pustinjaka u jednoj spilji kod Subiaca u Apeninskom gorju. Njegov snažni duh privukao je mnoge mlade ljude u svoju blizinu i on je prisiljen osnivati male zajednice ljudi posvećenih molitvi i duhovnom životu. I što je osobito zanimljivo, u vremenu kad je u Ateni zatvorena posljednja filozofska škola antiknog svijeta, Benedikt odlazi oko 529. na brdo Montecassina i tamo osniva Školu Božjeg služenja. Tu pred kraj života, kao čovjek velikog iskustva sastavka Pravilo, prožeto originalnošću, svježinom i puninom duhovnog naboja, koje će u život njegovih sljedbenika unijeti sklad molitve i fizičkog rada, autoriteta i očinske ljubavi, koje nadasve računa s osobnošću svakog pojedinca koji svoje potrebe zadovoljava u zajednici. Nije ni slutio da je tim Pravilom stvorio monašku zajednicu koja će svojim prijegornim i neustrašivim radom stvarati novu Europu. U doba kad se rad nije cijenio, jer su se njime bavili samo robovi, on postavlja kao lozinku novoj Europi: Ora et labora – Moli i radi!
Na kršćanskoj vjeri sagrađena kultura i visoko vrednovanje ljudskog rada, temelji su na kojima je nova Europa sagradila svu svoju snagu. Nije li u našem konfuznom vremenu sv. Benedikt i njegovo pravilo i nama put u izgradnju nove duševno, kulturno i fizički snažne Hrvatske? Zato bih na kraju svakom preporučio da u svoj život počinje ugrađivati Benediktovo pravilo: Moli i radi!
IB/TT
