Ovih dana mnogo se govori o slučaju jednog vukovarskog branitelja koji je uhićen kad je prešao iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu jer je za njim raspisao međunarodnu tjeralicu – agresor na Vukovar. To je, dakako, političko pitanje i nije ovo mjesto da se daju preporuke kako bi se ono trebalo rješavati po normama političke uspješnosti. Po srijedi su moralna i etička načela po kojima se trebaju ravnati svi, bili oni u politici ili izvan nje. Zato smatram da se svi trebamo ozbiljno zamisliti nad tom činjenicom jer se u događaju odražavaju stavovi i odnosi koji zadiru u temeljna prava osobe uhićenoga, ali i sviju nas kao pojedinaca i kao hrvatskih građana. Valja dobro paziti da se u sveopćoj premreženosti raznim pravnim normama i sustavima ne zaboravi temeljne moralne i etičke postavke. Ne smije se zaboraviti pravna maksima da se može napraviti najveća nepravda i onda kada se slijepo držimo nekih pravnih propisa (Summum jus – summa injuria!).
„Birajte, ili Purda ili blokada 23. poglavlja za EU.”
Razloga za ovaj tekst ima mnogo, a povod je podatak iz dnevnih novina. Prema Večernjem listu od 1. veljače 2011. na str. 3, ministar pravosuđa poručio je braniteljima: „Birajte, ili Purda ili blokada 23. poglavlja za EU.” To je novinski naslov, oprema, a ne riječi ministra. Nipošto ne mislim ovdje izdvojiti jednog čovjeka i njega kritizirati. Bilo bi čak dobro kada bi to bila izjava tek jednoga čovjeka. Nažalost, takvo mišljenje imaju mnogi koji se kod nas bave politikom. Već se na mnogo načina očitovala hrvatska spremnost na žrtve za neke iluzije koje nam već dugo odmiču ispred očiju. Znakovito je u svemu tome da je naše pravosuđe zaključilo da je Purda nevin, ali ispada da smo i takva čovjeka, a uz to provjerenog vukovarskog branitelja, spremni žrtvovati za deblokiranje spomenutog 23. poglavlja. Ovdje, dakako, ne možemo donositi sud o tome postoji li ili ne postoji kakva krivnja. Naglasak je na tome da se ostavlja mogućnost izručivanja nevinih ljudi sudovima koji i takve kažnjavaju. Pitamo se što su razni „blokatori” već izvukli od naših predstavnika i što li će još trebati „deblokirajućeg” uložiti? Itekako je važno pitanje Purde, ali problem se ne odražava samo na ovom slučaju, nego treba postaviti u pitanje tu širokogrudnu spremnost za predavanje svojih ljudi na milost i nemilost drugima, sudovima koji istjeruju neku svoju pravdu, sve zato da se udovolji otrcanoj floskuli „da bi funkcionirale institucije sustava”. U ovom slučaju to znači dati i nevinoga čovjeka u ruke onoga kojemu treba suditi za agresiju.
Događanja u Hrvatskoj podsjećaju u mnogočemu na ono što se, prema predaji o sv. Jurju, događalo u maloazijskom gradu Sileni. Ta predaja je ustvari jedna propovijed o odnosu dobra i zla, što je uvijek aktualno, u svim prostorima i u svim vremenima, pa tako i u današnjoj Hrvatskoj.
Predaja o zmaju u gradu Sileni
U grad Silenu došao je gladni zmaj, simbol zloće. Zloća (zmaj) ne će nikada pomoći nego nastoji svima odmoći. Gladni zmaj bi se povukao ili bi krepao od gladi da nije imao u Sileni saveznike koji su vjerovali da će zmajska gladna usta uspjeti okrenuti prema drugima i da će se zmaj time zadovoljiti. U početku je to bila hrana s polja i od stada. Bilo ih je kojima je bio užitak što zmaj uništava imanje njegova protivnika, ne vodeći računa da će doći i njegovo imanje na red. Kada se to dogodilo, radovao se njihov zlobni neprijatelj. Stvorila se atmosfera prokazivanja krivaca, a zmaj je krivce kažnjavao hraneći se njihovim blagom. Budući da su mnogi bili s drugima posvađeni i da je mnogima bilo drago da se zmaj okrenuo dobru njemu omraženog sugrađanina, zmaj je stalno imao dovoljno hrane. Sve je više jačao, sve mu je više trebalo i bio je sve zahtjevniji i izbirljiviji. Kad se hranio jednom od zavađenih strana, ona druga je govorila da je to zadovoljenje pravde jer su „oni drugi” pronevjerili društveno dobro. Stradali je dobio što je zaslužio!
U svojoj pohlepi i nezasitnosti zmaj je zatražio i ljudske žrtve. Zloća nema granica. I njih su na zahtjev zmaja davali, a neki se i toj „pravdi” radovali sve dok nije došao red na njih. Zmaj je smatrao da je ljude već toliko navikao na žrtvovanje pa je zatražio za hranu i jedno nevino čeljade koje se nije nikome zamjerilo, koje nije nikome nikada zlo učinilo. Bila je to nevina djevojka. U predaji je to kraljeva kći, što bi se moglo shvatiti da je tom suradnjom sa zmajem došlo do urušavanja funkcioniranja cijeloga društva. Predaja kaže kako je tada dohitao Juraj na konju i ubio zmaja svojim ubojitim kopljem te oslobodio nevinu djevojku, nevino čeljade.
Taj konjanik je zapravo kršćanski vitez koji iz vjerskih i humanitarnih uvjerenja ne dopušta kažnjavanje nevinih. Dakako, širenjem te predaje kršćani nisu izražavali uvjerenje u osobnu snagu konjanika ni u kvalitetu njegova koplja. Njegova vjera i oslonjenost na Božju dobrotu bila je snaga koja je u stanju nadvladati svaku zloću i oduzeti joj slast pobjede, kao što je Krist pobijedio smrt.
Kako izbjeći silenski „pravni poredak”?
Kada je riječ o zlu u svijetu, ne valja locirati zlo na jedno mjesto (npr. odnosi međunarodne zajednice prema Hrvatskoj, Haški sud, pojedine stranke, obnavljanje Udbe i organizacija engleske špijunaže u Hrvatskoj, i sl.). Važno je znati da smo time svi, neki manje neki više, zahvaćeni. No, treba se protiv toga boriti, ma gdje bilo, a ne hraniti zlo u sebi i u društvu.
Lako se može dogoditi da onaj koji zlo hrani u svojoj sredini postane i sam hrana iste zvijeri. Činjenica je da se već dugo događa da Hrvatska predaje raznim sudovima ljude koji su zaslužni da ona uopće postoji, a ti kojima se ljudi izručuju nemaju takve zasluge, pače neki su bili otvoreno protiv njezina postojanja. Tu će neki viknuti da su to politička pitanja koja ne rješavaju biskupi ni Crkva nego „institucije pravnog sistema”. Ipak bi se cijelo društvo, vjerničko i nevjerničko, trebalo zapitati koga i kome ljude izručujemo jer bi se i nama moglo dogoditi, pače nam se već događa, da hranimo zlu praksu u svojoj državi i u međunarodnoj zajednici. U slučaju Purde događa nam se nešto slično kao i građanima Silene u čijem se gradu nastanio zmaj kojemu treba sve žrtvovati pa i nevino čeljade. I naše je sudstvo nevinim procijenilo uhićenog branitelja, ali – što je najgore – izrazilo također neizravno spremnost da se ta i takva žrtva može prinijeti za otvaranje jednog poglavlja u pregovorima s EU. A koliko smo već žrtava prinijeli od uspostave samostalne Hrvatske!? Koliki su izručeni drugim institucijama da im one – po svojim političkim aršinima i potrebama – dijagnosticiraju stupanj krivnje! Već se događa da su neki koji su drugima hranili takva „potraživanja” i sami došli na red, a koliki su u nečijim nakanama već svrstani da u pogodan čas posebna „pravda” utaži svoju glad. Zar nije takva glad prisutna na našem prostoru, u našem susjedstvu, u međunarodnoj zajednici? Ne smijemo dopustiti da se zaslužni za našu samostalnost i slobodu predaju na prosudbu i procjenu onima koji su bili i ostali protiv naše samostalnosti i naše slobode. To nije nikakva politika, nego zdravo razmišljanje. Bez obzira na bilo koje i bilo kakvo poglavlje, treba odbaciti svaku mogućnost da se nevinoga čovjeka preda na milost i nemilost njegovom dokazanom neprijatelju, onima koji nisu željeli Hrvatsku. To ne valja ni u slučaju da je taj danas spreman istinski pravedno suditi. Ova država treba biti spremna braniti svoga građanina od nepravedne osude i u slučaju da je pogriješio, a kamo li kada ga je proglasila nevinim.
Dr. Mile Bogović (List “MI” 2-3/2011.)
