S nestrpljenjem iščekujem skori početak serije tribina naše udruge “Volim Hrvatsku – ne u EU” po hrvatskim gradovima, jer znam da će to biti susreti koje s pravom možemo nazivati prijeko potrebnima i informativnima. Vrlo je lako, naime dokazati da nas je vladajuća hrvatska politika godinama obmanjivala, skrivala od nas sve negativnosti ulaska u EU te nas držala u gotovo nevjerovatnoj medijskoj blokadi i neznanju. Hrvatska povijest se očito ne odvija linearno, već ciklički, pa kako znamo da Hrvati krajem pretprošlog stoljeća nisu imali previše prilike čitati o kralju Zvonimiru, već im je kroz publikacije i novine glava punjena idejama o jugoslavenstvu, tako i mi na kraju opjevanog dvadesetog vijeka nismo znali gotovo ništa o Bleiburškoj tragediji. Početak novog stoljeća će se, pak, u “zoni hrvatskog povijesnog sumraka” zapamtiti po “EU koalicijskoj zavjeri” domaćih političara protiv vlastitog naroda, kojeg se uporno želi “prevesti žednog preko vode”, a sve radi interesa europskih i svjetskih moćnika, koji naše “saborske vazale” uredno plaćaju za odrađene usluge.
Ti su, demokratskim putem izabrani narodni predstavnici, (od strane nažalost politički nepismenog naroda) u zadnjih petnaestak godina uspjeli rasprodati gotovo sve vitalne hrvatske resurse, pa sad imamo situaciju da se čak devet od deset najvećih hrvatskih banaka nalazi u stranom vlasništvu. Prisiljeno smo tolerirati nebrojene strane trgovačke lance, koji bez ikakve sumnje predstavljaju “trojanske konje” konvencionalnog rata protiv hrvatskog gospodarstva. Sve te stvari su mnogim osvještenim ljudima već poznate, pa smatram da je krajnje vrijeme da prestanemo pasivno promatrati svakodnevni rast “tužne vojske” od oko 350.000 nezaposlenih, a radno sposobnih građana ove zemlje. Mladi ljudi su preplašeni i dezorijentirani, umirovljenici poniženi, radnici obespravljeni….
Zašto uopće uvozimo stranu hranu? Zašto šparoge nisu iz Istre, nego iz Perua, mandarine nisu iz Opuzena, nego iz Pakistana, a jabuke, umjesto iz djedovog dvorišta – dolaze iz Južnoafričke Republike?!
Otvaranjem diskusije o ulasku u EU, vladajuća klika bi se morala javno suočiti sa svim ovim i još mnogim drugim, po njih jako neugodnim pitanjima, na koja očito nemaju argumentirane odgovore, pa su se odlučili držati hrvatski narod u neznanju te pod svaku cijenu izbjeći bilo kakav rizik od eventualne medijske blamaže svojih, “kroz vlastito ogledalo precjenjenih likova i djela”. Osim ovih, iz raznoraznih europskih i svjetskih centara moći potkupljenih te po osobnoj vokaciji u većini slučajeva amoralnih, neodgojenih i bezobraznih hrvatskih političara, najveći krivci za cenzuru navedene javne rasprave su njihovi “avatari” na hrvatskom medijskom obzoru.
Vodećim ljudima hrvatskih glasila bi, naime najdraže bilo sakriti svoju “sramotu od Impressuma” te nekako prešutjeti imena vlasnika “ruku iz kojih jedu”, ali na njihovu žalost se prema postojećim zakonima ti, za hrvatske čitatelje deprimirajući podatci moraju navesti na službenim internetskim stranicama portala i tiskovina. “Ma tko ga šiša, razmišlja tako prosječni hrvatski urednk, iz Bruxellesa, Berlina i Beča stiže za hrvatske prilike solidna, a i poprilično redovna plaća, a strani medijski moćnici zauzvrat traže samo jedno – “figu u džepu” prilikom pisanja članaka o osjetljivim temama.” Pošto je jedan od oglednih tabua novokomponirane “hrvatske kontrolirane demokracije” i euroskepticizam, glavnim urednicima hrvatskih medija se iz stranih agentura, koje su apsolutni vlasnici hrvatskog medijskog prostora, otvoreno nalaže što i na koji način pisati o “novoj kuli Babilonskoj” te im se plaćaju redoviti seminari, na kojima naši vrli novinari uče o stanovitim “europskim medijskim slobodama”, kojima je ustvari jedini cilj ubijanje istinske slobode govora i informativnog pluralizma. Ako nam je, dakle poznata činjenica da se 90% naših medija nalazi u rukama stranaca, ne mora nas onda nimalo čuditi ova petnaestogodišnja medijska šutnja o svim štetnim aspektima ulaska Hrvatske u novu zajednicu država.
Kao čovjek koji je duboko svjestan svih ovih gore navedenih problema te mnogobrojnih teškoća i opasnosti koje su nam stajale na putu, moram reći da sam iznimno zadovoljan dosadašnjim rezultatima rada naše udruge, koja je u samo pola godine od svog osnivanja, svojim svakodnevnim angažmanom i lobiranjem uspjela pokrenuti veliki broj hrvatskih novinara na prenošenje i pisanje objektivnih članaka i analiza na temu europskih integracija, a čim se o tome napokon počelo pisati, proporcionalno se po svim anketama povećao i broj hrvatskih protivnika ulaska u EU. Možemo stoga samo pretpostaviti što bi bilo da se od početka o tome objektivno izvještavalo i upoznalo ljude sa svim aspektima i činjenicama o Europskoj uniji te s kolikom bi ogromnom većinom glasova na predstojećem referendumu Hrvati još jednom potvrdili svoju odluku iz 1991., kada smo jasno i glasno izabrali hrvatsku slobodu, kao jedinu garanciju opstanka teško izborene državne suverenosti.
Ali što je tu je, mislim da sada svi moramo spremno prihvatiti svoj dio odgovornosti za dugogodišnje pasivno promatranje i nedjelovanje po ovom pitanju te u ovih nekoliko mjeseci “stisnuti zube” i izboriti se za bolju budućnost svoje djece i unuka. Moram reći da nam dosadašnji rezultati daju potpuno pravo na optimizam te čvrsto vjerujem da ćemo na predstojećim tribinama uspjeti svim preostalim “nevjernim Tomama” dokazati, kako je ulazak u EU nešto što se našoj domovini nikako ne smije dogoditi, ako želimo zadržati i ovu malu nadu u neka bolja hrvatska vremena, a koja opet sa sobom mogu donijeti isključivo nova, odlučna i nekompromitirana lica na domaćoj političkoj pozornici.
Romano Sole
