Umro je Josip Cvitković – Cija, čovjek koji je obilježio povijest jednog vremena. Vremena u kojem je ispisivao stranice o svom Gradu, Gackoj dolini, Lici, o vremenu koje će ostati upamćeno po njegovim novinarskim zapisima stvaranim kroz 40 godina novinarskog rada.
Tamo nekih sedamdesetih godina prošlog stoljeća iz pera Josipa Cvitkovića Cije napisani su prvi tekstovi, nakon čega je slijedilo vrijeme stvaranja novinarske povijesti kroz brojne redakcije, počevši od Radio Otočca, Večernjeg lista, Ličkog vjesnika, Vjesnika, Sportskih novosti, Novog lista, Lovačkog vjesnika, Ribičkog vjesnika …
Snagom talenta i nalogom potreba iskušao se u svim novinarskim formama, kao izvjestitelj i reporter, komentator i urednik, kao profesionalac bilježio sa svih mogućih i nemogućih područja zbivanja o malom čovjeku, o vremenu koje je prolazilo pored nas, ali je snagom i umijećem njegovog pisanja zaustavljano i ostalo vječno u novinarskim arhivama brojnih novinarskih redakcija.
Samo na dva načina novinar postaje vijest. Kada primi nekakvu nagradu ili preseli u nebesku redakciju. Cija je bio istinski novinar, ali prije svega bio je istinski kolega i čovjek kojemu je novinarstvo bilo ljubav a tek potom poziv. Bio je kolega iskrenoga srca, veliki mentor koji je imao što savjetovati mladima, koji su u njemu gledali novinarsku veličinu vrijednu poštovanja, tretirali smo ga uzorom, te slijedili razvijajući vlastite osobine, a on nas je uvijek, iskreno podupirao.
Bio je moj prijatelj, učitelj, kolega s kojim sam naučio mnogo toga, o svim onim novinarskim zamkama, o načinima kako pisati a da ne napišeš ništa, kako prenijeti brzu vijest a da ju čitaju dugo i pomno. Nije kalkulirao, vođen profesionalnim, novinarskim instinktom bio je spreman uvijek reći istinu, bez obzira na moguće posljedice. Ne bi bilo iskreno ako kažemo da su Cijino znanje, talent, upornost, predanost poslu, profesionalno poštenje i savršeno poznavanje onog o čemu je pisao, te vrhunski stil bili prepoznati i cijenjeni onoliko koliko su trebali biti, još za njegovog života. Kao i neki drugi, rijetki novinari iz njegove generacije, ponekad je plaćao i visoku cijenu svog angažmana. Bio je, i ostat će moj novinarski uzor s kojim sam prošao najljepše i najteže dane oblikovanja novinarskog života.
Umro je novinar, svojevrsni velikan ovog podneblja, iznimno precizan i dijamantno rječit gospodin novinarstva. Ostali smo bez uzora ali i bez prijatelja, bez istinskog čovjeka, koji je živio na sebi svojstven način.
Znao bi često reći: “Napiši kratko i po mogućnosti nejasno”.
D.Prša
