Uskoro kreće i službena kampanja za lokalne izbore, no već sad smo svjedoci da su pojedinci počeli medijskim prepucavanjima, i bacanjem zlatnog praha u oči.
Kratka kampanja najvjerovatnije će biti usmjerena k tome da se privuče što više birača na birališta, sa različitim strategijama i taktikama. Očito je, kao i uvijek, politički lideri naših gradova, njihove privatne tvrtke, te njihovi vjerni “psi” već marljivo rade na načinu na koji će i ove godine spretno “preveslati” one koji su spremni staviti križić pored jednog od imena na glasačkim listićima. Gospićki, otočki, senjski kvazi-političari, kojima politika služi kao privatni i usputni biznis rutinski rade po principu tvrke ” Ima l’ mene tu?”, te na taj način sebi i svome plemenu kroz ilegalne radnje i dobro istrenirane malverzacije nastoje obezbijediti “nek se nešto nađe, sitno i za crne dane”.
Izbori se bliže, te se postavlja logično pitanje, kako ćemo mi, običan narod na dosadašnje laži i prevare reagirati na ovim izborima? Da li ćemo i ove godine birati po nacionalnom ubjeđenju, da li će se slijepo vjerovati glavešinama koji će sa pozornica, iza mikrofona obećavati novih 10 metara asfalta, rasvjetu, vodovode, te sportske hale i stadione koji se nikad neće ni izgraditi do kraja? Da li ćemo u gradsko ili općinsko vijeće i ove godine izabrati grupu ljudi od kojih će neki sjednice vijeća, umjesto pokretanja konstruktivnog dijaloga, koristiti da svoje kolege optuže za fašizam, potpirivanje nacionalne mržnje ili da pitaju ko ih spominje u komentarima lokalnih web portala? Kada ćemo se zamisliti nad nama samima, te za promjenu izabrati mlade i sposobne ljude bez poltronskih osobina, one koji nemaju “prljavog veša” i ne drže ruke u džepovima, one čija prošlost nije obilježena sumnjivim poticajima, namještenim tenderima i neutaživom žudnjom za vlašću?
U stvari mišljenja sam da kampanja može odlučiti prvi krug, te da su oni neodlučni ti koji će imati najvažniju ulogu. Iako je njih do jedne četvrtine, većina od njih već imaju neke sklonosti, ali će ih kampanja motivirati da iziđu i glasaju, da daju nekom priliku. U našoj Lici može se očekivati svašta. Počelo je od prvog dana jako oštro, no to je poznavajući naš mentalni sklop kod političara uobičajeno. Mislim da bi trebalo voditi brigu o tome da negativna kampanja, koliko god bila poželjna, ako je samo negativna, zamara birače i birači bježe od toga, postaje im dosadno. Trebala bi se prvenstveno nuditi neka nova rješenja, jer negativna kampanja treba se koristiti samo na trenutke da se ukaže ako netko uistinu nije dobar kandidat, a da ih nad našim ličkim političkim nebom ima, istina je koja vrišti sa Velebita.
Ono što mnogi zaboravljaju je činjenica da presice nisu jedini oblik kampanje, jer stranke koje sazivaju više presica tjedno misle kako preko medija mogu odraditi cijelu kampanju, no ne treba zaboraviti da i slanja obavijesti, vlastite web stranice, neposredni kontakt, isto su dio suvremene komunikacije koja ide itekako u prilog. U duboko pokvarenom sustavu gotovo ništa ne možete ako niste u stranačkoj ili populističkoj mašineriji, ako se na silu ne smijete na zajedničkoj fotki iza lokalnog šerifa ili točite pivo kao zadnji potrčko na stranačkoj pijanki u selu, misleći pri tome da će te to dobro naplatiti. Ja mislim da je jedini izlaz, glasanje za sposobne pojedince ili dobre programe, no nekako nisam baš siguran da će tako što prepoznati prosječni hrvatski glasač, željan izglancanih ploča na gradskom trgu, seksa na boljoj travi u gradskom parku ili uživanja u mirišljavoj Novčici ili Gacki.
Neće nam biti lako izabrati prave ljude, pravu stranku, jer stanovnici Gospića ili Otočca a tako i Senja ili Lovinca, da o Udbini i ne govorim, nemaju laku odluku. Jer kako među svim tim kandidatima za vijećnike Gradskih i Općinskih vijeća, od kojih većina spada u polupismene poltrone, miševe kojima se govori kako da misle, šta da govore, kada da nešto prešute? Koga izabrati, ako na stranačkim listama možemo vidjeti deklarirane partizane, fašiste, samoprozvane intelektualce, dojučerašnje drogeraše i alkoholičare, kurveže, te uopće – ljude sa dna društvene bačve. Da nije žalostno, bilo bi urnebesno smiješno. Što treba da mislimo o onim strankama koje su za nositelje svojih lista postavili ljude sa srednjoškolskim obrazovanjem, kako okarakterizati one političke partije koje se zaklinju u (ko zna kako stečene) diplome svojih članova, a koji nemaju ni trunku političkog iskustva. To se dragi moji događa kada u političke vode uplovi onaj ko nikada nije govorio pred svojom porodicom, a kamoli pred nekoliko stotina ljudi (pjevanje i urlikanje u šumi, u birtijama i na svadbama se ne uzima u obzir). Naša Hrvatska ima prenapregnutu ulogu politike u kojoj je stvoren privid kao da se sve u zemlji vrti oko politike i izbora. Stoga u takvim okolnostima naši se političari ne stignu, ne žele ili ne znaju, baviti puno važnijim temama za život ljudi i razvoj društva i ekonomije, iako su oni demokratska stečevina i načelno ne bi protiv njih trebalo imati nikakve prigovore. Ipak bilo bi dobro kad bi se njima iznjedrilo takve političare koji će imati znanja, snage u mudrosti postati puno više od političara koji se bore za izbornu pobjedu. Našoj zemlji, očito je, trebaju političari kojima je prije svega cilj boljitak naše zemlje i svih njenih građana, a tek onda politika i rezultati izbora, tako da bi moja preporuka bila da barem jednom napravimo iznimku i gledamo drugim cvikerima. Ako se nadate da će vam ijedan od kandidata priznati vlastiti prljavi veš, ili mislite da će netko reći da svoj posao radi očajno, da cuga, ili da ima 20-tak tisuća kuna plaću, varate se. Ako mislite da će nekoliko tisuća ljudi dobiti posao, a Gospić ili Otočac postati Las Wegas, onda ste zasljepljeni ili upitnog zdravstvenog stanja. Ja ću vam samo reći, pamet u glavu, glavu u guzicu – najedite se, napijte, slikajte, zapjevajte i zaplešite, nakon toga na izborima zaokružite ili prekrižite ono što osobno smatrate pogonskim motorom vlastitog grada.
Jer, nakon svega, kad utihnu fanfare, morat će mo ponovno zavući ruku u džep da vidimo imamo li za kruh, ili ćemo i taj dan jesti onaj od prekjučer ili jučer. Ma u stvari, neće nam biti to toliko ni važno, glavno je da nije pljesniv i da ima okus po bilo čemu drugom samo ne po onom što smo gutali tijekom izbornog pustošenja.
Dražen Prša
