GOSPIĆ – Izblajhana priča o jednakom kriterijima koja nam se svako malo servira kao društvu u cjelini očito nema temelja. Barem ne u praksi. Unatrah 20 godina bilo je moderno prozivati vlast za svaku sitnicu, opravdano ili ne. Uz to je uvijek išla poruka kako bi predsjednici, premijeri, resorni ministri i drugi dužnosnici u čijem se djelokrugu dogodio kakav incident morali ponuditi ostavku, barem zbog moralnih razloga. Bez obzira tko je “bio gori, a tko doli”. Moderna vremena donose nam nove kriterije. Vlakovi svako malo iskaču iz tračnica, a miinistar je i dalje mrtav-hladan. Zgodna ministrica Opačić nosi modne revije, ali se nije sjetila ponuditi ostavku nakon horora u Slavonskom Brodu. Po Ustavu RH roditelji moraju na svoj način biti uključeni u sustav odgoja i obrazovanja vlastite djece, ali ih se nitko nije sjetio kada se u škole uvodio Zdravstveni odgoj. Umjesto konzultacija sa strukom, umjesto javne rasprave i komunikacije s roditeljima minister Jovanović se uporno prepucavao sa svima. Došao je na svoje kada se javila i Crkva koja njemu osobno očito nije niti na probližno istoj valnoj dužini. Zadnji biser stigao nam je iz EU-parlamenta. Tečni engleski naše predstavnice Ingrid Antičević-Marinović toliko nas je javno ponizio da se i klinci u osnovnim školama danas rugaju sa “tras as,mač, pipl, bikoz, Krojejša” i sl. Opet nam se valja vratiti malo unatrag. Kada su bilo kakav govorni ili pojmovni feler činili Račan, Sanader, Kosor, kada bi u Saboru Arlović “emajlirao” poruku, Kovačević kolegice smještao na madrace, ili Kirin gledao “ubi tu”,odmah bi bili izvrgnuti javnoj poruzi, bez obzira na stranačke boje. Danas Ibgrid i njezin “Tras As” neki kolege zdužno brane “jer se u EU parlamentu može govoriti i materinjim jezikom”. Pa zašto nije onda govorila hrvatskim jezikom, kada pojma nema o engleskom, nego blamira sebe samu i državu koju predstavlja??? “Šalabahter” koji je pri tome koristila tema je za sebe i spada u red modernih umotvorina bez premca.
Jesu li se promijenili kriteriji? Ostavimo se politike da nam netko ne bi počeo pisati i iznositi neke do sada nepoznate bisere političara, a sve s ciljem kontre “onim drugima”. Centar za hemodijalizu u Gospiću će najvjerojatnije biti zatvoren. Činjenice vezane uz zatvaranje Centra za hemodijalizu u Delnicama, kao dijelu poliklinika njemačke tvrtke “Fresenius Medical Care”, svakako daju temelj informacijama o zatvaranju gospićkog Centra. Razlog zbog kojega je budućnost centra u Gospiću upitna isti je kao i s centrom u Delnicama koji je već zatvoren. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje je cijenu postupka dijalize smanjio za više od 20 posto, odnosno sa 930 na 744 kune. Takav odnos HZZO-a daje malo manevarskog prostora za nastavak i isplativi rad tih ustanova. Nitko iz resornog ministarstva ne spominje alternativu.
Ličko-senjska županija je najveća hrvatska županija. Konfiguracija terena dala nam je četiri planinska prijevoja preko kojih pacijenti putuju na dijalizu. Ukine li se Centar u Gospiću to znači da će ti nesretni ljudi ponovno putovati u slične ustanove udaljene stotinjak i više km. I tako tri puta na tjedan. Misli li i na njih aktualni minister zdravlja Ostojić kada uporno ponavlja da sveki građanih RH mora imati jednaki tretman kada je u pitanju zdravlje. Zacijelo ne razmišlja niti o činjenici da je Karlobag izgubilo Hitnu službu. Pozli li nekome na tom području ili se dogodi teža prometna nesreća valja čekati da iz Gospića preko Velebita stignu ekipe s vozilima hitne pomoći, da bi pomotm pacijente vozili za Gospić. Dragocijeni factor “vrijeme” (malo “te”) nepovratno je udvostručen.
Možda bismo se trebali ugledati na Norvešku. Ta država financijski pomaže svaku obitelj koja živi na obali nekog osamljenog i slabo naseljenog fjorda. Cestovna je povezanost izvrsna, medicinski tretman je doista jedak za sve. Svaka kuća ima struju, vodu, telefon, Internet. Zbog dislociranosti mnoga djeca nastavu “pohađaju” putem računala. Sve ovo stvara ogromne troškove državi, ali su Norvežani odavno shvatili kako svaki građamnin mora imati jednake uvjete za život. Pa su onda izračunali da se npr. skupo razvođenje elektro-mreže do osamljenih i vrlo udaljenih domaćinstava kompenzira od istih poslova u velikim gradovima gdje se na maloj površini nalaze mijilini priključenih potrošača. Tako je i sa ostalom infrastrukturom. Slično se ponašaju mnoge napredne države Europe. Zbog čega hrvatski građani ne bi imali jednaka prava? Znači li to da npr. treba iseliti Donji Lapac i okolna sela? Jer se tamo ništa ne isplati. Domaćinstva su uglavnom staračka. Pa što će njima struja, cesta, liječnik, telefon…? Deklarativno smo u svemu za jednake kriterije. Praksa nam je, međutim, ponešto drukčija.
M. S.
