Lako je za pretpostaviti da su prvi ujedno i najstariji putovi preko Velebita vodili upravo preko Oštarijske visoravni koja je oblikovana na dodiru dviju orografskih cjelina i defakto razdvaja srednji od južnog djela Velebita. Povoljna konfiguracija tla omogućavala je ilirskim plemenima koja su na ovim prostorima obitavala pred više od tri tisuće godine lakši prelazak na drugu stranu planine.
Ova razmeđa ujedno je prostor najnižeg i najužeg djela Velebita. Od Ličkog polja do morske obale zračna udaljenost je svega desetak kilometara. Brušanska duliba koja se prostire do pod samu Konjevaču i Veliki Sadikovac tvori struk velebita baš na njegovu središnjem djelu i polazište je za putove i prometnice prema Oštarijama od prapovijesti do danas. Ugaženim velebitskim stazama ilirskog plemena Japoda koji su živjeli na širokom području Like putovali su i rimski osvajači u kasnijem antičkom dobu.
Već u prvom stoljeću nakon osvajanja istočne obale Jadrana počeli su graditi naselja i kolne putove prema zaleđu Velebita. Tako je Karlobag postao važno trgovačko i prometno središte koje je cestom bilo povezano sa zaleđem. Ostatke jedne takve rimske ceste preko Velebita koja je nekadašnji Vegium preko Starih vrata na Oštarijama spajala s Likom otkrio je 2002. god. Vlado Prpić, autor ovog članka. To je prva čvrsto građena prometnica za kolni promet preko ove planine.
Kolotrazi u živim stijenama, nekropole, gradine, keramika, uklesani napisi i različita zdanja, materijalni su dokazi koji govore o značaju ovog prostora još iz daleke prošlosti. Zbog reljefne i geografske pogodnosti i u novijoj prošlosti preko oštarijeske zavale napravljene su još čak tri ceste, dvije u 18. st. I jedna u 19. st. Dvije od njih vode kroz Stara vrata koja se nalaze na najnižoj točki (924 m n/v) stjenovitog grebena koji spaja Basaču i Debelu kosu.
Zbog geomorfoloških karakteristika naziv im je sasvim logičan i vjerojatno datira još od prvih ljudskih prelazaka ovuda. Stanovnici Velebita općenito su uske prolaze između stijena ili brda nazivali vratima. Spomenuti greben s izrazitom pojavom pokrivenog i polupokrivenog krša zatvara zavalu Oštarijskog polja sa zapadne strane i čini ujedno granicu između krševite primorske padine i pitomije zaravni Oštarijskog polja. Usjek odnosno vrata na prijevoju gradnjom cesta mijenjala su svoju formu. Zasigurno su i rimski graditelji kolne ceste već u 1. st. makar djelomice promijenili njihov izgled.
Ova stara prometnica bila je duboko usječena u velebitske padine što je dobro vidljivo po njenim ostacima. Druga ali znatno šira Karolinska cesta građena je oko 1735. god. s prolazom kroz ista vrata, koja su ovaj put znatnije proširena. Još jedna t.zv. Terezijanska cesta pravljena je u istom stoljeću, 1786. god. ali ne preko Starih vrata već kilometar južnije s druge strane Debele kose na dodiru s Jelarijem.
Treća saobraćajnica preko Starih vrata napravljena je polovicom 19. st., preciznije 1846. god., preko iste znamenite točke koja kulminira na 924 m n/v. Njezin graditelj Josip Kajetan Knežić obilježio je taj prijevoj gradnjom kamenog kockastog spomenika na nešto višljem položaju kao spomen na gradnju ceste. To je Kubus – ili lokalno poznatiji kao Ura – koji je gotovo izbrisao staro ime ovog lokaliteta. Danas malo tko znade gdje su Stara vrata na Baškim Oštarijama, ali za Kubus svi znaju. Nisu samo prometnice devastirale ovo sedlo, prije oko 70 god. izvršeno je tu i ukopavanje vodovodne instalacije što se s Oštarije spušta u Karlobag.
Napokon je 1968. god. ispod vrata prokopan i tunel, tako da je ona arhaična slika Starih vrata nepovratno nestala. Koliko je prijevoj prometno i vojno oduvijek bio značajan govore i danas dobro vidljivi ostaci bunkera i rovova iz prošlih ratova s obje strane ceste. Zbog iznimno jakih udara bure vrata su s istočne strane zaštićena zidom visine 2,5 m. Sada je veći dio tog zdanja urušen i ružna je slika za posjetitelje spomenika. Otvor na zidu nema veze sa nazivom lokaliteta. Stijene uz cestu na Starim vratima nastale su taloženjem mulja i pune su različitih ljuštura i kućica organizama koji su tu živjeli prije 200 milijuna godina u doba donje jure na plitkom morskom dnu. Ovi se sedimenti dobro vide i prostim okom.
Od krških geomorfoloških pojava u neposrednoj blizini prijevoja dojmljiva je duboka ponikva ili vrtača zvana snježnica. Ime je dobila zbog dugotrajnog zadržavanja snijega. Dno je na oko 880 m n/v i ujedno je najniža točka oštarijske visoravni. Velika je vjerojatnost da su ovdje u prošlosti ponirale vode koje su dotjecale sa okolnih padina.
Danas
Stari krak Knežićeve ceste koji je dug koko 1 km koriste samo izletnici i znatiželjnici kako bi se popeli do spomenika odakle se pruža jedinstven pogled na more ali i na okolne vrhove Velebita. Osim što je zapuštena i devastirana, ovu dionicu ceste kvare i željezni branici koji se tu nipošto ne uklapaju. Popravkom burobranskog zida i postavljanjem kolobrana vratilo bi se cesti bar donekle staro ruho a čitav bi prostor starih vrata dobio na povijesnom i turističkom značaju.
Sam spomenik zajedno s postamentom prilaznim stepenicama bio je također u stanju raspadanja, međutim, sve je obnovljeno još 2003. god. velikim zalaganjem članova HPU „Prpa“ iz B. Oštarije.Graditelj ceste je po nekim saznanjima na ovom mjestu dao napraviti sunčani sat pa otuda u narodu i naziv ura. Ostataka ure već odavno nema, ali kad bi se napravila nova, zasigurno bi to bila atrakcija.
Kao jedna od najvjetrovitijih ali i najposjećenijih prijevoja u Hrvatskoj uveličala bi i ruža vjetrova, smjerokazi, informativna tabla, geološki stup, prikladna suvenirnica, bolji parking i drugo. Širi prostor je osobito prikladan za kraće ili duže šetnice, primjerice do povijesne Terezijanske ceste, Debele kose, Male i Velike Basače, a tu su i livade Prpić polja i još toga.
Planinari Hrvatske a i drugi počeli su posjećivati ovo mjesto pred više od sto godina, a ne bez razloga. Putnici su se ovdje oduvijek obavezno zaustavljali, jer se pred njima otvarao novi krajobraz ma sa koje god strane doputovali. Mnoštvo je razloga koji navode na to da se Stara vrata pomnije istraže i da ih se očuva na dobrobit hrvatske prirodne i kulturne baštine.
Vlado Prpić
