Postoje dva oblika našega ponašanja: jedno je autoritarno ponašanje, a drugo je ponašanje koje uvažava sebe i druge. Autoritarni stalno ponavljaju:“Ovdje se radi što ja kažem!“ Bez ikakvih kočnica iživljavaju svoju moć, vladavinu i kontrolu i sve oko sebe tretiraju kao šahovske figure i pomiču kako žele. Ne brinu se da li time oštećuju nečiji život. Opsjednuti su iracionalnom željom druge mučiti i njima dominirati. U njima vlada žudnja za moći. Maštaju o svojoj veličini. Gube kontakt sa stvarnošću oko sebe, veličaju sebe. Često se skrivaju iza pretjeranog izražavanja naklonosti prema drugima i interesa za njih. Život drugih pokraj sebe pretvaraju u pakao. Ne raspolažu objektivnom procjenom sebe i svoje destruktivne principe iživljavaju na račun drugih oko sebe. Autoritarni su lojalni prema gore, a diktatori prema dolje, podređenima. Slijepo su odani svojim nadređenima. Boje se zastupati svoj stav i donositi svoje odluke. Imaju strah od konflikta i osjećaju se ugroženi ako drugi nemaju njihovo mišljenje. Suprotno autoritarnima, oni koji uvažavaju sebe i druge ne žele druge kontrolirati, otklanjaju autoritarni stil ponašanja i ne žrtvuju svoje ideale i principe za volju upitnog priznanja i prilagođavanja. Ne odnose se prema drugima kao prema šahovskim figurama. Važnije im je imati moć nad sobom kao kontrolu svoga ponašanja prema drugima i povjerenje u druge, nego nadzor nad njima. Kod odlučivanja vjeruju u njihovu logiku i intuiciju. Jasno zastupaju svoj stav. Moć ne vezuju za poziciju na kojoj se nalaze. Samo ponašanje kojim uvažavaju a ne ugrožavaju niti sebe niti druge omogućuje i njima i onima koji s njima žive kvalitetni suživot. Tu se nalazi osnova bezuvjetne ljubavi kojom sebe i druge prihvaćaju kakvi jesu sa svojim dobrim i manje dobrim stranama.U prilikama relativizma i dezorjentacije, potrebni su, više nego ikada, glasovi jake vjere i dubokih uvjerenja koji nose svijetlost vjere u tamu kolebanja.
Današnja nedjeljnja čitanja govore o kršćanskom braku od Starog do Novog zavjeta. Ono što me zabrinjava kod današnjih (nekih) ljudi ( pardon inkvizitora) jest što bračni seksualni čin proglašavaju bludnošću, Nedavno sam o tome pričao sa jednim iskusnim čovjekom koji je na to samo rekao:“Koja katastrofa!!!“ Vjerojatno će se i ove nedjelje pronaći koji seronja sa uperenim kažiprstom u raju sa sličnom kvalifikacijom bračnog čina???
Prvo čitanje današnje nedjelje je iz knjige Postanka. Ovaj odlomak je dio tzv. drugog izvještaja o stvaranju, koji je stariji i antropomorfniji od prvog izvještaja. U njemu je Bog slikovito prikazan kao lončar koji mijesi ljudsko tijelo od gliba zemaljskog i udahnjuje mu dušu.
“Nije dobro da čovjek bude sam” (r. 18) je konstatacija ljudske upućenosti na druge i drugačije, ljudskog socijalnog usmjerenja. U prvom izvještaju, gdje je rečeno da su ljudi kao muško i žensko slični s Bogom, ta društvenost se dovodi u vezu s Božjim savezničkim obilježjem. Kao što Bog u svojoj svetosti i dobroti ne želi ostati sam nego stvara ljude i uzima ih za svoje saveznike, tako nije dobro da čovjek na zemlji ostane zatvoren sam u sebe. Ne može do vrhunca razviti svoje sposobnosti. Bog dovodi pred čovjeka životinje koje je stvorio radi njega. Čovjek im daje ime, što znači da ih pozna iznutra, jer u biblijskom načinu izražavanja ime pokazuje kakav je tko, kakva mu je nutrina. Unatoč određenog stupnja koristi i dopunjavanja, životinje nisu po naravi prava pomoć čovjeku: ne znaju govoriti, smijati se, plakati, tješiti i pridizati. Bog stvara čovjeku adekvatnu pomoć: ženu kao osobu koja je slična ali i različita od muškarca. U starini su teolozi puno polagali na to da Bog stvara ženu iz muškarčeva rebra. Tako je sv. Toma iz toga izvodio zaključak da nije iz glave, kako mu ne bi bila posve jednaka, ali ni iz nogu kako je ne bi ponižavao kao stvar ili tretirao kao dio osobnog posjeda. Ovo, međutim, nije znanstvena teologija nego biblijska meditacija o bitnoj različnosti čovjeka, ukoliko je muško i žensko, od prirode i životinja. Kao što je Bog izravno zahvatio prilikom stvaranja muškarca, tako zahvaća i prilikom stvaranja žene. Ali tako da se vidi bliskost, međusobna ovisnost i dopunjavanje muškarca i žene. Za svetog pisca muškarac i žena nisu nastali slučajnim stjecajem prirodnih okolnosti. Oni su plod Božjeg izravnog, smišljenog stvaralačkog zahvata.
U recima 22-23 je igra riječi oko ovih dvaju izraza: “čovjek” govori “čovječici” da je kost od njegovih kostiju. Priznaje da mu je bliska, da se uz nju osjeća cjelovit, dopunjen, da u njoj nalazi ono što kod životinja i u prirodi nije našao. U hebrejskom izvorniku r. 23 je pjesnički tekst. Redak 24 je vjernička konstatacija da bračno zajedništvo spada na Božji plan o ljudskom paru: muškarac ostavlja roditelje i osniva novu zajednicu sa suprugom. “Jedno tijelo” znači “jedno zborno ja”, ali tako da ostanu različiti i da snagom različnosti unose u zajedništvo ono čime jedno drugo dopunjavaju.
Drugo čitanje ove nedjelje je iz poslanice Hebrejima. Pisac poslanice Hebrejima prikazuje Isusa kao velikog svećenika novoga i vječnoga saveza koji nadmašuje starozavjetno svećeništvo i bogoslužje. U prva dva poglavlja prikazuje Isusa koji kao utjelovljeni Sin Božji nadmašuje anđele. Današnji odlomak je dio grade u kojoj se uspoređuje Isus kao Sin s anđelima koji su samo glasnici i sluge Božji.
Odlomak počinje retkom petim koji upućuje na veličinu čovjeka na temelju citata Ps 8, 5-7: “Sto je čovjek da ga spominješ, sin čovječji te ga pohađaš…?” Na Isusa koji je utjelovljenjem postao pravi čovjek primjenjuje sveti pisac usklik Psalma 8 o čovjeku koji je jedva malo manji od anđela i ovjenčan je slavom i čašću. Isus je upravo “zbog pretrpljene smrti ovjenčan slavom i čašću”. Po muci i smrti postigao je osobnu proslavljenost, ali je i uzdigao dostojanstvo čovjeka u patnji. Jedini čovjek može podnositi bol i muku a da ostane otvoren Bogu i ljudima, da ne proklinje svoju sudbinu. Po Isusu strpljivom patniku, “milošću Božjom svakome je na korist što je on smrt okusio” (r. 9b). “Okusiti” ovdje znači zbiljski umrijeti, ali ne ostati trajno u vlasti podzemlja, biti oživljen. Bog je Isusa patnika uskrisio te u svojoj dobroti odredio da njegova smrt osmišljava umiranje svih ljudi. Bog prihvaća smrt Isusovu u korist svim ljudima. Ovdje u otajstvu smrti Kristove kao nedjeljiva cjelina uključena je i proslava po uskrsnuću.
U nastavku je istaknuto da je radi Boga sve i po Bogu sve. To je vjera svetog pisca u smisao povijesti i ljudskog življenja. Bog u svojoj providnosti vodi zajednicu i pojedince, on je gospodar povijesti i prirode. Bog je “po patnjama doveo do savršenstva” Krista koji je “početnik spasenja” svih koji su na njega kršteni, a onda i ostalih ljudi. Početnik je izraz koji ovaj pisac voli (usp. još Heb 12, 2). Isus je otvorio put spasenja i u tom smislu je početnik. On kao proslavljeni patnik dovodi “mnoge sinove k slavi” (r. 10). Isus je voda putničkom narodu Božjem na zemaljskom proputovanju. Pod “sinovima” su ovdje uključene i “kćeri”. Svoje dostojanstvo utjelovljenog Sina Božjega Isus prenosi na vjernike i vjernice koji mu se pridružuju na putu usavršavanja po patnjama života.
“Posvetitelj i posvećeni – svi su od jednoga” (r. 11a). Krist je posvetitelj, krštenici su posvećeni. On potječe od Boga i na vjernike prenosi svoje dostojanstvo Sina Božjega. Zato je i postao pravi čovjek da bi iskusio ljudsku radost i žalost te tako postao solidaran sa svakim čovjekom. “Zato se ne stidi zvati ih braćom” (r. 11b). Kasnije će ovaj nadahnuti pisac istaknuti kako se Bog ne stidi zvati se Bogom Abrahamovim i Izakovim (Heb 11, 16). U biblijskom načinu izražavanja ovo znači: drago mu je što se smije takvim smatrati i tako biti oslovljavan. Isus kao utjelovljeni Sin Božji, koji prilikom utjelovljenja nije izgubio svoje božansko dostojanstvo, raduje se što može biti solidaran sa svakim čovjekom i osjeća se počašćenim što ga ljudi oslovljavaju kao jednog od ljudske subraće. Ovdje imamo kršćanski korijen ljudskog dostojanstva: otkako je Sin Božji čovjekom postao, on to i ostaje. To nije slučajna i prolazna faza njegove egzistencije. U svom proslavljenom stanju solidarizira se sa svakim čovjekom, makar taj i ne bio kršten ili odbijao vjerovati u Oca Isusova. Bog je čovjekom postao i zato je dostojanstvo svakog čovjeka nepovredivo.
Današnje evanđelje je po Marku. “Iskušenje”, koje farizeji postavljaju Isusu sastoji se u kontroli Isusove nauke. Oni su već prije morali čuti da Isus uči nerastavljivost vjerničkog braka. Na temelju Pnz 24, 1 smatrali su da je razvod dopušten. Jedino su se razilazili obzirom na dostatnost razloga za razvod. Oni pitaju samo, da li muž smije otpustiti ženu, jer tako glasi slovo Zakona. Žena nije imala šansu napustiti muža što je npr. prema njoj grub. Isus pokazuje da zna za Mojsijevu odredbu iz Pnz, ali se osjeća ovlaštenim da dopuni Mojsija jer zna Božji plan o ljudskom braku.
“Okorjelost srca” je proročki izraz kojim su proroci sa zvanjem predbacivali svojim sunarodnjacima manjak spremnosti na obraćenje i vršenje obaveza prema Bogu. Isus je u svojoj nastupnoj propovijedi pozvao sve na obraćenje radi nastupa kraljevstva Božjega. Sada na to podsjeća: u vremenu novog nastupa milosne Božje vladavine, vjernici trebaju s više hrabrosti i odlučnosti obdržavati Božje odredbe. Isus u svom odgovoru sastavlja oba izvještaja Postanka o stvaranju ljudskog para: prema prvom muškarac i žena su slika Božja, slika Boga saveznika zato što su sposobni i zaduženi biti u relaciji, obdržavati međusobnu savezničku vjernost. Prema drugom, muškarac ostavlja roditelje i sa svojom partnerkom savija novo bračno i obiteljsko gnijezdo. Postaje s njome “jedno tijelo” u smislu trajne životne zajednice. U izreci: “Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!” vidi se Isusovo uvjerenje da se vjernici po providnosti Božjoj združuju u bračnu zajednicu. Iako su dvoje mladih često rasli daleko jedno od drugog, činjenica da su se upoznali, zavoljeli i slobodno odlučili sklopiti brak, za Isusa nije tek igra slučaja nego dar providnosti Božje. Bog ih osposobljava i zadužuje da se jednom drugom doživotno poklone i da ustraju u bračnom zajedništvu. Isus će brak vjernika uzdići na dostojanstvo sakramenta, to jest učiniti ga znakom i sredstvom milosne nazočnosti Božje. Ženidba kao sakrament nije samo obred
sklapanja braka nego međusobno darivanje i prihvaćanje bračnih partnera, a to darivanje i prihvaćanje znak je Božje dobrote uprisutnjene u dobroti, ljubavi i vjernosti partnera i partnerke.Učenici u kući traže razjašnjenje Isusove odredbe o nerastavljivosti braka s nadom da će Isus malo popustiti. On ne popušta nego prema Markovu uvjerenju veže i žene vjernice da ne napuštaju bračnog partnera.
Izreci o nerastavljivosti vjerničkog braka Marko odmah dodaje zgodu o Isusu i djeci. Apostoli su tom zgodom podlegli uvjerenju rabina da djeca ne mogu vršiti obaveze Zakona i zato im rabini ne trebaju poklanjati nikakvu pažnju. Isus se “ozlovolji”, a točnije bi bilo reći da se razljutio. U izrazu: “Ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje” preporuka je da i odrasli budu svjesni svojih granica poput djece koja znaju da ne mogu vlastitom snagom postići sve što im je za život potrebno. Spremno i zahvalno prihvaćaju ono što stariji za njih čine. Za razliku od farizeja, koji su učili da se kraljevstvo Božje može zaslužiti djelima Zakona, Isus uči da je kraljevstvo nezasluženi Božji dar koji čovjek može ponizno primiti, ali nikako zaslužiti. Sakramentalna ženidba te ustrajnost u vjerničkom braku također je Božji dar koji partneri trebaju ponizno moliti i zahvalno čuvati. Izraz “ne priječite im” bio je Crkvi trećeg i kasnijih stoljeća poticaj da počne krštavati djecu vjernika i prije nego oni mognu osobnom vjerom ispovijedati ono što Crkva ispovijeda. Radi se o krštavanju vjerničke djece koja s obiteljskim odgojem upijaju i vjeru roditelja te kroz godine školovanja trebaju rasti u vjeri kao što rastu u profanom znanju i ljudskoj svijesti.
Isus na kraju zagrli djecu, što Matej uopće ne spominje, jer on voli Isusa prikazivati kao novoga Mojsija. Polaganje ruku je molitva za malene i izručivanje djece Božjoj zaštiti. Tu djecu morale su donijeti majke ili starija braća i sestre. Djeca dolaze k Isusu zalaganjem starijih koji ih ne samo daju krstiti u vjeri Crkve nego i odgajaju u toj vjeri.
Molimo u današnjoj misi za sve ljude u braku i obitelji: da jedni drugima budu znak i sredstvo Božje savezničke vjernosti i ljubavi.
NjaM
