Zastrašujuća je danas estradna scena na kojoj defiliraju raznorazne pjevačice i pjevači, bez sluha, bez ukusa, zategnuti, nategnuti s atributima u prvom planu, na kojoj pojam kiča poprima svoj oblik i značenje u pravom smislu riječi, koji pobuđuje površne i trenutne osjećaje, strasti, i koji se u konačnici pojavljuje kao manipulator svih kulturnih vrijednosti, kao pojava masovne kulture koja, ako ne već vulgarna, onda je debelo na granici te iste vulgarnosti. Glazbeni je to sinkretizam, neukusno i bljutavo spajanje svih mogućih i nemogućih stilova, koji u sebi sadrži blago rečeno neautentičnost, zagađenje, infiltraciju simbola i značenja koji pripadaju drugim nekompatibilnim tradicijama.
Osjetilo ukusa za glazbu nam se nedvojbeno smanjuje, gotovo da nestaje, pa danas na toj sceni vidimo tragičan spoj epike, lirike i drame, gdje eufonija, milozvučnost postaje gadljiva i iritantna. Više podsjeća na neke obredne pjesme izvođene u sklopu nekog rituala, ali ovaj ima samo jedno značenje, ritual neukusa koji para uši i zdrav razum, i u kojem raznorazne Cece, Goce, Nece, Lece, Vece, Seke, Huljićeve i njemu slične pjevačice buče, riču, kliču, zavijaju, vodeći se, valjda Darwinovom teorijom prirodnog odabira i instinktom za preživljavanjem, diktirajući sirove, debilne glazbene trendove i kulturne vrijednosti. Trendovi koji pušu i dolaze s istoka, koje ni kultivizirani istok ne voli, ali mi objeručke prihvaćamo, bez ikakvih kriterija i vrijednosti. Slušam neki dan i malog Luku Nižetića. Pokleknuo i on nad trubama dragačeva, plešući nekakvo čudno, nedefinirano narodno kolo.
Glazba je umjetnost prema kojoj bi se, kako je govorio Schopenhauer trebali odnositi kao prema gospodinu, pred kojeg treba stati čekajući da vam nešto kaže. A evo što nam pjesme danas govore: „Imam garažu i mercedesa tri, još samo mi falis ti,“ „Naša je ljubav duga kao dugotrajno mleko“, Ej što volim miris od benzina, ej magistrala od Dalmatina, hop, hop, malo, malo pa krivina, ljulja se kabina, Turbo mašina!, “Dođe mi da s najviše planine u duboko more skočim sad”, “Umri muški na moj znak, ne plaši se, budi jak”, “Skočio bih i s vrha solitera, samo da me na to tvoja ljubav tjera”, “Ti si moja crkva i kafana, moja ponoć u po bijela dana”, “Raspala se naša ljubav kao stara Jugoslavija”, .
Sve ljepše od ljepšeg, prostor prepun svakodnevnog silovanja glazbenog ukusa, kulture, a kritičara niotkuda, ili misle da je njihov zadatak samo analizirati i ocjenjivati umjetnička djela. Pa i ovo je „umjetnost“ do boli koja izaziva mučninu i povraćanje, pa evo materijala da isti konkretiziraju ovo umjetničko značenje, da opišu svu ovu „ljepotu“ sa stajališta aktualnog trenutka, sa stanovišta ovih beskonačnih emotivnih mogućnosti i potreba čovjeka. Zašto ne korespondiraju s ovim „visoko umjetničkim djelima“ i s publikom i ne ocjenjuju vrijednost egzistencije suvremenog čovjeka. Zabranit se ne može i ne smije, ali edukacija nije zabranjena. Zašto se ne educira i pruži otpor, ako već ne po onoj -Postani tvrd, barem onda -Postani malo tvrđi, kako bi preživjeli ovo maltretiranje koje prijeti zapadnoj kulturi i njezinim vrijednostima.
Zar uistinu ne shvaćamo kako nametnuta masovna kultura postaje realnost našeg vremena, stila života. Prijetnja koja se, kako je rekao B. Rozenberger pojavljuje u svom najgorem obliku, i koja ne samo da kretenizira ukus nego i brutalizira osjećaje. Ona smanjuje kulturne razlike s jedne strane, a s druge ne razmišljajući u većini slučajeva snižava kulturne standarde. Potiče javnost da se zadovolji prosječnošću ,misleći kako je biti vulgaran, neobrazovan, glup prirodno stanje adekvatno današnjem vremenu. Zar smo svi uistinu toliko plitki i površni, i ne shvaćamo svoju smrtnost, u kojoj bi barem nastojali tražiti ono nešto što nastavlja živjeti i nakon našeg odlaska s ovog svijeta, onaj zračak vječnosti u djelima. Ono nešto što se zove besmrtnost i što će se ponavljati i nakon što umremo. Glazba Ludwiga Van Beethovena, Mozarta, ali ne samo nužno klasična, i filozofija Arthura Schopenhauera, samo je potvrda kako su ovi velikani nastavili živjeti kroz svoju umjetnost darujući je čovječanstvu.
Tko voli nek izvoli, al da je dobro-nije.
Snježana Nemec
