Nedavno je u medijima odjeknula vijest kako je američka agencija za istraživanje svemira uspješno spustila na planet Mars sondu koja bi trebala istraživati i skupljati podatke o životu na ovom planetu. Iako u ovom trenutku naseljavanje Marsa ili bilo kojeg drugog planeta zvuči kao znanstvena fantastika, za nekoliko desetljeća to bi mogla postati normalna stvar. Zbog toga se znanstvenici već duži niz godina bave utjecajem gravitacije na čovjeka. Jednog dana ćemo vjerojatno uspjeti riješiti problem i razmnožavanja u svemiru i time utrti put širenju populacije, ne malih zelenih, već malih ljudi. Međutim, ti ljudi neće dugo ostati mali. Razlog tome je jednostavan. Na Zemlji je čovjek izložen djelovanju sile gravitacije i to konstantno tijekom čitava života. Međutim, na drugim planetima našeg solarnog sustava stvar je malo drugačija. Stručnjaci godinama pokušavaju pronaći način stvaranja umjetne gravitacije kako bi ljudskim tijelima olakšali duga svemirska putovanja. NASA je u nekoliko navrata putem priopćenja o vlastitim istraživanjima navela kako astronauti u prosjeku u svemiru narastu i do pet centimetara jer se u pomanjkanju sile gravitacije tekućina između kralježaka širi. Tu visinu gube u roku od deset dana po povratku na Zemlju na kojoj počinje djelovati gravitacija. Nije to ništa posebno, Sjetit ćete se da svi mi rastemo tijekom spavanja. Kako ležimo na leđima, gravitacija nas vuče prema dolje i isteže kralježnicu toliko da kad ujutro ustanemo bivamo viši za centimetar dva. No ljudi koji bi bili rođeni na Marsu bili bi sasvim drugačiji u tom smislu.
Prema riječima jednog od najvatrenijih zagovornika izgradnje naselja na Marsu, u teoriji djeca rođena na planetima na kojima je gravitacija slabija nego na Zemlji izrasla bi u puno više ljude nego što su oni na Zemlji. Iako se genetika naslijeđena od roditelja ne bi mijenjala, kralježnica bi se s lakoćom mogla istegnuti znatno više nego što je slučaj na Zemlji. Marsovska djeca kao i sva ona rođena u sferama slabije gravitacije na sreću ne bi imala problema s gubitkom mišićne mase i slabih kostiju od kojih bi patili astronauti na dugim putovanjima. No nažalost, ta djeca ne bi mogla doći na Zemlju bez problema.
Ovdje bi bila izložena tri puta jačoj gravitaciji nego ‘kod kuće’ i zbog toga bi imala ozbiljnih poteškoća s kostima. To je jednom prigodom dobro objasnio NASA-in znanstvenik dajući primjer osobe s Marsa koja ima 72 kilograma: „Kad bi došao na planet s tri puta jačom gravitacijom, kao što je dolazak s Marsa na Zemlju, ‘težio’ bih oko226 kilograma i imao bih velikih poteškoća pri ustajanju iz kreveta.” Matematika je jasna pohađanje fakulteta na Zemlji djeci s Marsa ili Mjeseca jednostavno ne dolazi u obzir, zaključuje on.
Gomila stručnjaka proučavala je slike Marsa koje je poslalo Viking 1, jedna u nizu robotiziranih letjelica koje su slikale njegove površine. No, ono što je taj dan učinilo posebnim bile su dvije fotografije koje su i danas predmet kontaverza, a možda i rješenje najveće tajne koju Mars krije. Prva fotografija prikazuje stjenovitu formaciju koja neodoljivo podsjeća na ljudsko lice, pa su je od milja prozvali The Face. Lako je uočljivo čelo, oči, široki nos i usta, na kojima se obradom fotografija vide detalji zubi. To je bilo to, taj toliko traženi dokaz o postojanju života na Marsu. Ili možda ne? Grupa koja je radila na obradi fotografija poslana je na odmor, a grupa koja ih je zamijenila konstatirala je da na fotografijama nema ništa zanimljivo. Tri godine poslije, dva mlada kompjuterska stručnjaka dobili su posao da na temelju fotografija izrade kompjuterski reljef Marsa. Među tisućama fotografija otkrili su i one Lica. Zaključili su da je u pitanju formacija impresivnih razmjera, preko 500 metaravisoka, široka skoro 3 kilometra. Sva njihova nastojanja za dodatnim istraživanjima ili barem objašnjenjima naišla su na zid šutnje, da bi im uskoro bilo saopćeno da NASA raskida ugovore sa njima. Istog trenutka poslali su fotografije novinama, pokrenuvši medijsku oluju. NASA je upotrijebila taktiku serije Dosjei X i sve je porekla. Fotografije su prokomentirali kao igru svjetla i sjene, koja je, sasvim slučajno, rezultirala iluzijom ljudskog lica. To bi još i moglo biti prihvatljivo objašnjenje, da uskoro nije otkrivena druga fotografija. Osim što je Lice pokazivala iz drugog kuta, te tako isključila mogućnost optičke varke, pokazivala je i piramidalne tvorevine, slične piramidama u Egiptu. Bio je to novi argument teoretičarima zavjere za njihove priče o tajnama koje vlada SAD-a ne želi podijeliti sa ljudima. Rezultati detaljne analize fotografija donijeli su iznenađujuće rezultate. Složenim matematičkim kalkulacijama znanstvenici su dokazali simetrije i unutarnje matematičke odnose Lica i ostalih formacija , a koje su identične odnosima piramida i sfinga u Egiptu. Obradom fotografija utvrdili su da je fotografija Lice asimetrična, te da se simetrijom njegovih polovica dobiju dvije nove slike – jedna ljudskog lica, a druga sfinge. Nakon toga bilo je sve više onih koji su u tome vidjeli poruku izvanzemaljske inteligencije. Što točno predstavlja Lice, radi li se ipak samo o iluziji ili je u pitanju zaista umjetna građevina, ostaje nepoznato. U NASA-i tvrde da je razlog tome jednostavan – tamo nema ničeg interesantnog. Odgovor na to pitanje najvjerojatnije će dati prva ljudska misija na Mars. Premda se još ne zna kada će prvi čovjek stupiti na Crveni planet, planovi za takvu misiju postoje odavno, još od pedesetih godina 20. stoljeća.
Prva histerija zvana Mars počela je prije više od 100 godina, kada je Talijan Giovanni Schiaparelli na površini Marsa opazio gustu mrežu prirodnih kanala, koje je nazvao talijanskom riječju canali. Smatrao je da su oni ostaci riječnih tokova. No kako Schiaparelli nije bio vješt u engleskom jeziku, u prijevodu svog rada upotrijebio je riječ canal, odnosno ljudskim radom stvoren vodeni put. To je bilo dovoljno američkom bogatašu Percivalu Lowellu da u Arizoni sagradi opservatorij i posveti se istraživanju Marsa i potrazi za životom na njemu. Nakon 13 godina Lowell je zaključio da su kanali na Marsu previše linearni da bi bili prirodni, te da su zapravo kanali za navodnjavanje koje su prokopali inteligentna bića sa Marsa. Njegov rad izazvao je gomilu reakcija, koje su zapalile svijet. Mogućnost postojanja života izvan Zemlje bila je u isto vrijeme primamljiva ali i izuzetno zastrašujuća. To je najbolje vidljivo u klasiku znanstvene fantastike Herbert G. Wellsa Rat svjetova. Knjiga je to u kojoj Wells opisuje invaziju bića sa Marsa na Zemlju. Napad su počele robotske letjelice koje su toplinskim zrakama, tadašnjom verzijom lasera uništavale Zemljane. Marsovci su tada krenuli u svojim svemirskim brodovima oblika kubanske cigare prema Zemlji, te zabijali poput meteora u nju. Pišući Rat svjetova Wells nije znao da će ona postati izvor najveće masovne panike 20. stoljeća. Dana, tj. noći 30. studenoga 1938. jedan drugi Wells, Orson je u radio programu CBS-a izveo dramatizaciju Rata svjetova, začinivši je iskrcavanjem osvajača sa Marsa na Zemlju. Izvedena kao radio drama u kojoj se tijekom normalnog programa javljaju reporteri sa lica mjesta u kombinaciji sa ekskluzivnim vijestima ova dramatizacija bacila je 6 milijuna ljudi u neviđenu paniku. Upozorenja koja su tijekom večeri emitirana da je u pitanju samo obična radio drama nitko nije slušao. Orson Wells je razapet na stup srama a interes ljudi za Mars kao da je nestao.
Krajem Drugog svjetskog rata Mars ponovo postaje izazov znanstvenicima. Dva su ključna pitanja: kako doći do Marsa, i što bi mogli tamo naći. Znanstvenike je više zanimalo prvo pitanje, dok su pisci imali različite vizije ovog drugog. Najbolje prihvaćeni opis puta na Mars bio je onaj Arthura C. Clarka iz 1952. Clarkovovi Marsovci su bila mirna stvorenja slična klokanima koja su živjela hraneći se biljkama koje su crpile kisik iz tla Marsa. Ono što je bila posebnost Clarckovog djela je što je on ponudio i način kako doći do Marsa, ali i kako tamo ostati. Njegov svemirski brod bio je na nuklearni pogon, a posadu su činili najbolji Zemaljski znanstvenici. Oni su pomoću nuklearne fuzije uspjeli upaliti Marsov mjesec Phobos i tako stvoriti malo Sunce, dovoljno blizu Marsu da bi počeo proces teraformiranja. Tim je djelom Arthur C. Clark ponudio odgovore na sva probleme koje bi trebalo riješiti prije nego čovjek krene na Mars. Bio je to novi impuls koji je još više zapalio želju ljudi da se dignu sa Zemlje i otisnu u svemir, a uskoro je krenuo i rad na projektu kako to ostvariti. Dodatni motiv bilo je sovjetsko lansiranje satelita Sputnik 1. Bio je to šamar u lice superiornom egu Amerike, i svemirska utrka je počela. Mogućnosti koje donosi space race pobjeda dobro su bile znane američkom predsjedniku John F. Kennedyu, pa je 1962. obećao da će do kraja desetljeća čovjek otići na Mjesec i sigurno se vratiti nazad, da bi najkasnije 1981. čovjek sletio na Mars.
Osim rada na rješavaju problema vezanih za ljudski put do Marsa i nazad, znanstvenici rade i na problemima samog boravka ljudi na crvenom planetu. Kao glavne probleme onih astronauta koji će krenuti na taj put, ističu radijaciju, nultu gravitaciju, psihičke stresove i pješčane oluje na Marsu. Premda laici ističu radijaciju kao glavni problem, ona je zapravo najmanji. Odijela i habitati zaštićeni su od radijacije, a rizik dobivanja raka od petogodišnje izloženosti radijaciji na Marsu jako je mali. Gravitacija je pak ozbiljniji problem, jer duža izloženost nultoj gravitaciji dovodi do propadanja kostiju i mišića, a ne smijemo zaboraviti da je glavni mišić srce. Psihički stres skučenosti na brodu tijekom 6 mjeseci putovanja, te onda boravak u malom habitatu na Marsu rješava se dvojako – konstrukcijom što većeg uporabnog prostora, te dobra psihološka priprema astronauta. Ono što je naizgled bezopasno, pješčane oluje, zapravo su najveća opasnost ljudima na Marsu. Premda takve oluje na površini nisu opasne, nagla i neočekivana oluja pri spuštanju letjelice na površinu može uzrokovati njeno teško oštećenje ili uništenje. Glavni problem cijele priče o ljudskoj bazi na Marsu je njeno napajanje. Svaka letjelica s ljudskom posadom imat će i mali nuklearni reaktor, za prvu ruku. No, istraživanja pokazuju da je Mars bogat deuterijem, izotopom vodika koji može služiti kao izvrsno, čisto i bezopasno gorivo. Polako ali sigurno, nastat će ljudska baza kao središte najambicioznijeg i najvećeg projekta u ljudskoj povijesti – transformiranje Marsa u planet pogodan za život.
Ovdje sam cijenjenim čitateljima htio ukratko, prije nego što prijeđem na tumačenje biblijskih tekstova, pokazati nastojanje čovjeka u istraživanju Marsa. No, ono što sam se pitao oduvijek glasi:žive li Marsovci među nama?To su ljudi kojima mašta prelazi i naučnu fantastiku svega ovoga što sam gore opisao. Oni hodaju Zemljom i ovdje žive, ali njihovi sudovi, zaključci i opažanje izdaju ih kao da ne žive s nama. Njihovo rasuđivanje postalo je kao da žive na Marsu. Njih problemi običnih ljudi i raje ne dotiču i svojim nosom kao da oru nebeske brazde već sada. Ljudima govore imaginarno bez životnog doticanja malog čovjeka i njegovih problema preživljavanja. U svojim nastupima i govorima prodaju maglu i sami vjerujem ne razumiju što govore. Sude i prosuđuju druge kao da ih gledaju sa drugog planeta ili kao da ih gledaju s Marsa.Govore i sole te moraliziraju s visoka o čemu niti pojma nemaju. Okreću glave od onih kojima je pomoć potrebna. Pravdaju svoje okretanje glave od bližnjega u nevolji. No njihov ih govor izdaje. Žive li, dakle, Marsovci među nama?
Prvo čitanje današnje nedjelje je iz knjige Izreka. Deveto poglavlje Izreka je pjesma u kojoj dvije gospode – Mudrost i Ludost – pozivaju neiskusne i neuke da svrate na gozbu koju su pripremile. U hebrejskom riječ mudrost glasi hokmah i ženskog je roda. U vremenu kad nije bilo škola, novina, radija ni televizije potreba životne mudrosti bila je veća nego u naše dane. Ono što današnje generacije dobrim dijelom nauče u djetinjstvu i mladosti kroz školu, u stara vremena učilo se iskustvom koje su prenosili stariji u obliku mudrih izreka.
“Kuća” koju je prema r. 1 Mudrost sebi sazidala je životna škola, ali i zemlja kao boravište ljudi. Ta zemlja počiva na stupovima, u skladu s ondašnjom kozmogonijom kad ljudi nisu ni slutili da se zemlja okreće oko svoje osi i da je okrugla. Bog nije objavom ispravljao profano znanje primatelja objave. Mudrost je bila prisutna kad je Bog stvarao svijet i kad je unosio red u prirodu (usp. Izr 8, 27-31).
Poklane klanice, naliveno vino i prostrti stol slike su za nauku koju mudrost nudi ljudima. “Gradske visine” s kojih djevojke služiteljice Mudrosti zovu na gozbu su zidovi starinskih gradova na kojima su stajali stražari te najavljivali dolazak glasnika, vojske i proglašavali druge važne napomene građanima. S takvih gradskih zidina Mudrost poziva “neiskusne” da svrate na njezinu gozbu. Ti neiskusni su prvenstveno mladići koji se spremaju za uspješnu karijeru a nemaju državnih škola u kojima bi izučili zvanje i zanimanje što ih privlači. Ovakvi “neiskusni” su i odrasle osobe muškog i ženskog roda koje vide da za pobožan i miran život nije dovoljna dobra namjera i osobno zalaganje. Traži se viša životna mudrost koju Bog daje poniznima, neumišljenima.
Da bi takvi “neiskusni” i “nerazumni” pravo živjeli, trebaju ostaviti ludost i hoditi putem razboritosti. Za “razboritost” stoji u hebrejskom izvorniku binah što je prema Iz 11, 2 jedan od sedam darova Mesije, odnosno krizmanika – umnost ili razum. Dakako, radi se o vjerničkoj umnosti i razboritosti koja u zemaljskim poslovima ozbiljno računa s Bogom.
Gozba na koju poziva Mudrost u današnjoj misi slika je euharistije kao kršćanske svete gozbe na kojoj nas Bog hrani svojom riječju i posvećenim misnim darovima.
Drugo čitanje je iz poslanice Efežanima. U ovom odlomku Apostol primjenjuje na svagdašnji život aktivno sudjelovanje u kršćanskoj liturgiji. Na početku zove odrasle krštenike da ne žive kao ludi nego kao mudri. Ludost bi bila u svagdanjem životu prihvaćati poganski moral i tako vjeru svoditi samo na teoretski pristanak uz Krista. “Iskupljivati vrijeme” zato što su dani zli, znači voditi računa da smo u zemaljskom životu putnici koji kroče prema domovini nebeskoj. U grčkom izvorniku stoji “zli” u smislu da u svijetu postoji zlo u ljudima koji mu se svjesno odaju. U takvom svijetu vjernik se ne smije prepuštati stihiji nego uz svjesne napore činiti svoj život pred Bogom sadržajnim. Iskupljujemo vrijeme i živimo mudro, ako nastojimo “shvatiti što je volja Božja”. Sveto pismo i crkvena nauka donose opće smjernice za zajednicu i pojedince. Međutim, svatko mora ispitivati što je volja Božja za njega u konkretnoj životnoj situaciji oslanjajući se na glas vjerski odgojene savjesti i na ljudsku pamet. Iza opomene “Ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost” egzegete vide aluziju na običaj ondašnjih pogana da se kod svog bogoštovnog okupljanja malo opiju, ne bi li u takvom stanju imali mistične doživljaje. Apostol kaže da je dovoljno otvoriti se Duhu Svetomu koji na liturgiji čini Crkvu prebivalištem Božjim (usp. Ef 2, 22). Tko redovno dolazi na euharistiju, pažljivo prati sveta čitanja, propovijed i aktivno sudjeluje u svetom činu – taj se “puni Duhom”. Duh Sveti omogućuje cijeloj zajednici i pojedinim sudionicima susret s Bogom u svetim činima.
Kad liturgija završi, vjernici se razilaze u radni tjedan spremni da i dalje slušaju poticaje Duha. Zato Apostol kaže: “Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama. Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu!” (r. 19). Na liturgiji su pjevali starozavjetne psalme i kršćanske hvalospjeve Bogu. Neka te pjesme i preko tjedna pjevaju, kako bi svoj radni dan i tjedan prožimali sviješću da ih Bog vidi i čuje. O onome što su na liturgiji slušali, molili i pjevali vjernici trebaju međusobno razgovarati. Tako će uspješnije upoznati volju Božju za sebe u konkretnim događajima i situacijama života.
“Svagda i za sve zahvaljivati Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista” (r. 20) može i treba svaki vjernik. Kao što je Isus Ocu bio zahvalan za ono što jest i što može Ocu na slavu činiti, tako bi trebali biti i vjernici. Zahvalnost Bogu u imenu Kristovu je moguća i potrebna zato što smo krštenjem i vjerom Kristu životno pridruženi. Zahvalnost Bogu izraz je vjere da je Bog prisutan u životu crkvene zajednice kao i u životu pojedinca. Bez obzira što nam se događa, Bog je s nama i trebamo otkrivati tragove njegove nazočnosti.
Današnje evanđelje je po Ivanu. Odlomak počinje retkom 51 kojim je završio prošlonedjeljni odlomak u misi. U njemu je Isus kruh živi koji je s neba sišao te obećava život vječni onima koji budu jeli od tog kruha. To je još uvijek na liniji ranijeg dijela govora: Isus je utjelovljena mudrost i u tom smislu kruh od kojega smrtnici trebaju uzimati da bi kvalitetno i trajno živjeli. Drugi dio ovog stiha prelazi na euharistijski odsjek govora jer Isus najavljuje da je kruh koji će on dati tijelo njegovo za život svijeta. Povijesno se to odnosilo na nasilnu smrt u koju slobodno odlazi. Predajući svoje tijelo, on predaje svega sebe.
U r. 52 stoji prigovor Židova zbog nečega što Isus još nije rekao: “Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo?” U dosadašnjem dijelu govora Isus je govorio da je on kruh koji ljudi trebaju uzimati da bi živjeli, ali nije još rekao da trebaju jesti njegovo tijelo. Ovaj prigovor mogao je “Židovima” staviti u usta evanđelista kao prijelaz na euharistijski dio govora. “Židovi” u njegovo vrijeme su čak i neki kršćani gnostičkog usmjerenja koji tvrde da nije potrebno pričešćivati se.
Isus kategorično nastavlja: “Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi”. Kasnije će u razgovoru s Lazarovim sestrama istaknuti da već sada imaju život vječni oni koji u njega vjeruju (11, 25-26). Ovdje govori da već sada imaju život oni koji blaguju njegovo tijelo i piju njegovu krv. Pri tome govori o “tijelu Sina Čovječjeg”, a to znači o sebi raspetom i proslavljenom, jer taj isti Isus u razgovoru sa Židovima u Jeruzalemu govori kasnije: “Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam” (8, 28). Uzdignućem na križ bit će proslavljen i ustoličen za Sina Čovječjega koji je sudac živih i mrtvih. Tko otklanja primanje tijela i krvi Sina Čovječjeg, niječe utjelovljenje (Iv 1, 14) i spasenjsku vrijednost Isusove smrti na križu. Egzegete upozoravaju da četvrti evanđelista ovdje može misliti na gnostičke Zidove medu kršćanima njegove povijesne zajednice. Ignacije Antiohijski, koji je umro petnaestak godina nakon nastanka četvrtog evanđelja piše u Pismu Smirni o doketima, koji su smatrali da je nedostojno Sina Božjega zbiljski uzeti pravo ljudsko tijelo: “Drže se daleko od euharistije i molitve, jer ne priznaju da je euharistija tijelo (sarks – meso) našeg Otkupitelja Isusa Krista koje je trpjelo za naše grijehe” (7, 1). Spasenjsku vrijednost križa te time euharistije vidimo u Iv 19, 34 gdje iz boka Probodenoga teče voda (simbol krštenja) i krv (simbol euharistije) te iz 1 Iv 5, 6-8 gdje je istaknuto da Krist nije došao samo u vodi nego u vodi i krvi. Tko se pričešćuje, ispovijeda vjeru u Utjelovljenoga te Probodenoga koji je proslavljen. Primati pričest znači priznavati ulazak Sina Božjega u ljudsku povijest te osmišljanje ljudskog življenja i umiranja po smrti križa i proslavi uskrsnuća.
“Izraz ‘Sin Čovječji’ nije slučajno upotrijebljen niti bez razloga primijenjen kao oznaka za Isusa. Tek kao nebeski Sin Čovječji biva zemaljski Isus posrednik božanskog života (r. 62). Kakogod piscu stalo do naglašavanja zbiljnosti Isusova tijela i krvi, ipak on vjernicima skreće pažnju da u euharistiji ne primaju fizičko tijelo i krv zemaljskog Isusa nego Duhom ispunjeno tijelo i krv nebeskog Sina Čovječjeg. Primatelji, međutim, priznaju identičnost Nebeskoga, koji je prisutan s Povijesnim koji je došao.
U r. 54 Isus obećava da će uskrisiti u posljednji dan one koji blaguju njegovo tijelo i piju njegovu krv. U četvrtom evanđelju prevladava tzv. sadašnja eshatologija. Ovdje se evanđelist vraća budućoj radi pobijanja gnostika medu kršćanima svoje zajednice. Pod utjecajem grčkog mentaliteta gnostici su bez teškoća prihvaćali vjeru u besmrtnost duše. Nije im odgovaralo naglašavanje uskrsnuća tijela. Za novozavjetnu vjeru nije dovoljno dopuštati besmrtnost duše. Ovdje imamo starozavjetno gledanje na ljudsku osobu sastavljenu od duha i tijela. Ako se i tijelo ne pridruži životu duha u vječnosti, sastavni dio ljudske osobe nije cjelovit. Prilikom blagovanja euharistijskih znakova proslavljeni Isus povezuje se s primateljima i to postaje klica života vječnoga s time i zalog tjelesnog uskrsnuća. U ovom stihu upotrijebljena je grčka riječ trogein za blagovanje, koja se kod starih Grka primjenjivala na jelo životinja i doslovno je značila “žvakati”. Za razliku od glagola fragein primijenjenog u r. 51b gdje se radi o slikovitom jedenju Isusa koji je kruh, ovdje jelo nije slika nego fizička zbilja: euharistijske znakove vjernici trebaju zbiljski blagovati. Iz ovoga izlazi da su kršćani vremena kad je evanđelje pisano kod mise svi pristupali pričesti te se tokom tjedna tako ponašali da ta pričest bude dostojna.
Isusovo tijelo je jelo istinsko i njegova krv piće istinsko (r. 55). Zato što daju vječni život. Tko želi postići trajni život s Bogom, treba se pričešćivati.
Reci 56-57 ističu povezanost Isusa i pričesnika: vječni život postiže se trajnom povezanošću s Isusom. Po sakramentalnim znakovima kruha i vina vjernik se tako povezuje s Kristom da “ostaje” u Isusu i Isus u njemu. Cilj sakramentalnog zajedništva je ulazak pričesnika u Božji život, što je moguće po zajedništvu s Isusom. Tako sakramentalna povezanost donosi osobnu. Dolazi do savezničke povezanosti pri kojoj se ne “rastapa” osoba primatelja i primljenoga. O takvoj povezanosti Isus će ponovno govoriti u alegoriji o trsu i lozama (Iv 15, 4-10) te u velikosvećeničkoj molitvi (17, 21-23).
Zajedništvo s Isusom potrebno je zato što on živi u Ocu. Isus je put i most k Bogu. U r. 57 opet je naglašena zbiljnost hranjenja: “… tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni”. Za “blagovati” Ivan opet uzima trogein (žvakati) jer misli na zbiljsko uzimanje hrane. Ranije je Isus isticao da vjernici trebaju zbiljski blagovati njegovo tijelo i krv. Ovdje kaže da trebaju blagovati njega. “Tijelo i krv” je semitska antropologija i označuje cijelog čovjeka. Ti izrazi uključuju tajnu utjelovljenja i tajnu križa. Sin Božji je tijelom postao te kao Sin Čovječji na križu bio proslavljen. Tko ga u euharistiji blaguje, s njime se sakramentalno sjedinjuje i po njemu prima božanski život. Sakramentalnim blagovanjem cijelog Krista – tijela i krvi njegove – vjernici ulaze u božanski život Krista Gospodina i bivaju uvedeni u Božje zajedništvo.
Oci u pustinji jeli su manu koja je kasnije nazvana kruhom nebeskim. Ta čudesna hrana nije ih zaštitila od fizičke smrti. Isus je kruh s neba koji vjernici trebaju jesti da ne bi duhovno umrli: “Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke!” (r. 58). Kasnije će Isus u Jeruzalemu uskliknuti: “Zaista, zaista kažem vam: ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka” (8, 51). Tko po Isusu i s Isusom već na zemlji želi živjeti sadržajno, treba vršiti riječ Isusovu da bi ostao u Isusu i Isus u njemu. On to ne može ako ne dolazi na euharistiju kao gozbu i žrtvu Crkve. Po euharistiji Crkva zbiljski živi i raste.
Svaka Božja riječ od onih koji ju slušaju traži odgovor svakoga za sebe u svojoj savjesti kao i zajednice vjernika. Prosuđujem li druge očima Marsovca? Nastojim li razumjeti druge ili samo govorim bez dodira sa životom i praksom? Da li je moj govor i moje komuniciranje postalo poput govora Marsovca?Meni osobno su najbolji oni Marsovci koji vole soliti pamet s visoka o onom što ne razumiju i ne shvaćaju. Takvi su već sada na Marsu!
NjaM
