Redovita mjesečna tribina “Mladi petak”, koju organiziraju župa Presvetoga Trojstva u Otočcu i Grad Otočac, posljednja u proljetnom ciklusu, održana je 15. lipnja 2012. u velikoj dvorani župnog pastoralnog centra. O temi “Uloga katoličkoga u hrvatskom identitetu” govorio je dominikanac Frano Prcela, ugledni hrvatski teolog koji živi i radi u Mainzu i Berlinu. Moderator tribine don Anđelko Kaćunko na početku je pozdravio gosta i gotovo pedeset slušatelja, među kojima su bili otočki župnik i generalni vikar mons. Tomislav Šporčić, župnik Ličkog Lešća vlč. Ivica Miškulin, ter duhovnik slijepih i slabovidnih vlč. Jure Ladišić, kao i dio polaznika zaručničkog tečaja. Uvodeći u temu don Kaćunko je najprije podsjetio na često uobičajeno poistovjećivanje pojmova i stvarnosti “Hrvat-katolik” i “Srbin-pravoslavac” i sl., ter istaknuo znakovite riječi pape Ivana Pavla II. koje je hrvatskom narodu uputio u propovijedi na splitskom Žnjanu 1998.: “Odluka vaših otaca da prihvate katoličku vjeru… odigrala je glavnu ulogu u vjerskoj i građanskoj povijesti vaše nacije.” Navodeći kako je taj veliki Papa i veliki prijatelj Hrvatske, na temelju iskustva iz vlastite domovine, Poljske, o važnosti i prožetosti katoličkog i nacionalnog pisao i u svojoj knjizi “Sjećanje i identitet”, voditelj tribine istaknuo je također Papino posvješćivanje našemu narodu kako je katolička vjera “baština koja obvezuje” ter da onakvi kakvi smo bili od slavne godine 879., takvi uvijek ostanemo, pa i danas “u novome društvenom i političkom ozračju, koje je stvoreno u vašoj Domovini”.
Pater Frano je uvod u svoje izlaganje započeo napomenom slušateljima neka ih ne iznenadi neuobičajena metoda “dekonstrukcije” odnosno pojednostavljeno rečeno rušenja predrasuda kako bismo mogli graditi trajnije zdanje, jer ne želi “igrati ulogu narodnog tribuna”. Navevši potom četiri stupa identiteta – logos, epos, topos i ethos – istaknuo je značenje jezika, “sjećanja”, teritorija i kulturnog nasljeđa za narod, postavivši također pitanje zašto je danas ne samo Crkva oblaćena u medijima nego i zašto su stupovi identiteta javno stavljeni u pitanje. Umjesto odgovora, izrekavši i kritičku opasku kako smo mi Hrvati većinski katolici ali nismo dovoljno evangelizirani, predavač je posvijestio slušateljima potrebu angažirane zainteresiranosti za ono što svatko od nas može učiniti da se ti “naši stupovi učvrste, jer oni nisu ukras nego nosivi element, kao temelj”.
Predavač je temu podijelio u tri cjeline: Meta-pripovijesti ili “velike priče”, Katoličko i hrvatski identitet, Izazovi za Katoličku crkvu. Objasnivši najprije pojam “velike priče”, predavač je upozorio da je ovdje riječ o kolokvijalnim interpretacijama nekih fenomena hrvatske društvene i crkvene stvarnosti. Potom je naveo i obrazložio šest hrvatskih unutarnjih meta-pripovijesti koje su nam svima veoma drage, a koje ne samo crkveni propovjednici nego još češće politički govornici (o)lako (zlo)upotrebljavaju u nekritičkom isticanju i opisivanju nacionalnih vrlina: katolički narod, marijanski narod, “predziđe kršćanstva”, Crkva u Hrvata, najkatoličkija zemlja, Stepinčeva crkva. Pritom je predavač, apostrofirajući posebno (u ovom nizu peti po redu) “kompliment” koji nam je dao bivši nuncij Lozano, istaknuo opasnost kolektivnog “bijega u pozitivne predrasude o sebi, koje stvaraju negativne predrasude o nama”, jer s takvim predrasudama danas ne možemo u javnost. Slično je i s nekoć važnom i omiljenom sintagmom “Mi Hrvati”. Beskonačnim ponavljanjem i u novim okolnostima svi su se na nju toliko naviknuli da se “potrošila” i izgubila nekadašnji sadržaj. Ni ona, kao ni neke druge naše nacionalne “titule” i povijesne činjenice, naglasio je p. Prcela, “ne mogu nam više biti argument u današnjim javnim prijeporima jer današnji svijet ne razumije naš govor, pa se prema svim tim pojmovima moramo odgovornije odnositi ter tražiti nove slike i nove izričaje za opis njihova sadržaja”. U svemu tome dodatni teret su nam razne tzv. vanjske meta-pripovijesti. Među njima su domaće “velike priče” – klerofašisti, državni neprijatelji, kleronacionalisti, strani (vatikanski) špijuni…, kao i one koje su nastale u inozemstvu – hrvatski nacionalisti, podupiratelji ekstremnih emigracijskih skupina, nositelji stvaranja separatističke hrvatske države, državna Crkva, katolička država… A posljedica suodnosa tih “velikih priča” je nova izgradnja “rovova” između hrvatske katoličke većine i manjine koja je, kako se obično kaže, na vlasti “a mi smo i dalje u rovu”. Međutim, samo osuda svega toga nimalo nam ne koristi, zaključio je p. Frano prvu točku izlaganja.
Drugi dio izlaganja, Katoličko i hrvatski identitet, imao je tri dijela. Predavač je najprije opisao vrijednost pologa koji je hrvatski narod baštinio, zatim koje su dimenzije činjenice što su Hrvati (većinski) katolici, ter odnos identiteta i domoljublja. U trećem dijelu pater Frano je kratko naveo izazove za Katoličku crkvu, pri čemu posebnu pozornost valja usmjeriti na odnos prema tradiciji i na prihvaćanje pluralizma ter respektirati “novi autoritet” Crkve i odnose nacije i vjere. U zaključku je predavač naglasio da identitet nije za muzej, nego ga treba živjeti. “Ne smijemo podleći napasti da samo nabrajamo zasluge Crkve pa da to sve jednom lijepo prinesemo u muzej. Izraz ‘Hrvat katolik’ ne smije postati parola, fraza”, rekao je p. Prcela, naglasivši da nam valja iznova otkriti i reinterpretirati temelje našega identiteta, jer nacija i vjera su nam dane na dar pa ih u ovim novim okolnostima trebamo spoznati i oplemeniti. Ako želimo imati budućnost, zaključio je predavač, ne smije biti izbora između nasljeđa ili nasljedovanja vjere i nacije, jer nasljeđe lako završi u muzeju, a nasljedovanje tih vrijednosti mora se pretočiti u život.
A.K.
