Kad vidje seljaka da sadi vinograd, đavo se obradova i pomisli: “Grožđe će biti moje i opskrbljivaće čitavo moje kraljevstvo. Vinograd će stalno rađati.”Đavo se približi seljaku zaposlenom oko sađenja pa ga upita:
– Što to radiš?
– Pa, vidiš da sadim vinograd – odgovori mu seljak.
– Zašto? – činio se đavo nevještim.
– Zato što će plodovi loze biti korisni. Grožđu se vesele i mali i veliki, a vino će uveseljavati ljudska srca.
– Ako je to istina, hajde da sadimo zajedno – predloži đavo.Potom đavo donese jednu ovcu, pa lava, zatim tigra, na kraju svinju i majmuna. Žrtvovao je redom te životinje tako da je njihova krv natapala zemlju i vinovu lozu, a na kraju se miješala u grožđu. Lukavi đavo vrlo dobro je znao šta radi.
Zato i danas kod ljudi koji piju vino prepoznajemo osobine žrtvovanih životinja.
Ako čovjek popije malo vina – dobar je kao ovca, popije li malo više – hrabar kao lav. Pretjera li s pićem, postaje okrutan kao tigar, a ako mu vino postane strast, nalik je svinji koja se valja po blatu, pa tako od sebe napravi majmuna.
(Izraelska narodna bajka)
——————————————————————————————————————————————————-
Središnja misao liturgijskih čitanja ove nedjelje je o trsu i lozama. Isus u svom alegorijskom govoru sebe poistovjećuje sa trsom, a svoje vjernike lozama. Iz trsa kolaju „životni sokovi“ po čitavom nasadu. Vjernici koji su srasli sa Isusom kao trsom ne mogu se odvojiti od njega. Kao što loze ne mogu bez trsa, tako i vjernici ne mogu bez Isusa. Vjera ne smije ostati u našem životu na razini djetinjastog osjećaja, a niti smije postati puko razumsko prianjanje uz Boga. Ona traži zauzetost čitava našega bića i ne koleba se pred kakvim životnim opasnostima. Po našoj vjeri Krist nastavlja svoje djelo u svijetu. Kad shvatimo što Gospodin od nas traži, valja nam se dati na posao. Unatoč protivljenju svojih neprijatelja i prvotnog nepovjerenja samih kršćana, Pavao odvažno naviješta Isusa Krista.
Prvo čitanje je iz knjige Djela apostolskih.Prikazom Pavlova prvog pohoda Jeruzalemu Luka je htio pokazati da su propovjednici prve Crkve bili povezani s Dvanaestoricom i matičnom zajednicom nastalom u gradu u kojem je Isus izvršio svoje mesijansko poslanje i iz kojeg je poslao učenike da mu budu svjedoci po cijelom svijetu. Pavao je “gledao pridružiti se učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik” (r. 26). Pavao je bio otišao iz Jeruzalema u Damask s ovlašću da svezane dovede muževe i žene koji Nazarećanina priznaju za Mesiju i Gospodina. Jeruzalemski kršćani ne vjeruju da se zbilja obratio. Po starim grijesima mjere njegove nove postupke. Podliježu ljudskoj mani sumnjičenja.
Barnaba znači “sin utjehe”. Bio je “levit rodom Cipranin” (Dj 4, 36), dakle Židov rođen i odgojen u inozemstvu kao i Pavao. Vjerojatno se s Pavlom poznavao iz teološke škole u Jeruzalemu i s molitvenih sastanaka u sinagogi Židova Jeruzalema koji su se služili grčkim jezikom. Barnaba je bio duboko povezan s Kristom Gospodinom osobnom vjerom i karitativnim djelovanjem u jeruzalemskoj župi. Zato je mogao povjerovati u Pavlovu iskrenost. Vjerujući u dobrog Boga, bio je sklon u ljudima zamjećivati i podržavati dobro.
Obraćenika Pavla predstavio je apostolima svjedočeći autentičnost njegova doživljaja pred Damaskom i propovjedničkog staža u Damasku. Bio je Pavlov zagovornik pred Dvanaestoricom i jeruzalemskom zajednicom. Tek tada je Pavao bio prihvaćen i mogao “se s njima slobodno kretati po Jeruzalemu te smjelo propovijedati u ime Gospodnje” (r. 28). Propovijedao je snagom uskrslog Gospodina koji mu se ukazao. Pošao je i na mjesta gdje su se okupljali “Židovi grčkog jezika” te im pokušao dokazati da se na Isusu iz Nazareta ispunjaju obećanja o Mesiji iz Davidove loze. S tim Židovima vezalo ga je zajedničko iskustvo rasta i odgoja u dijaspori te poznavanje grčkog mentaliteta. U Isusovu pokretu Pavao je vidio šansu za univerzalnost objavljene religije te morao nagovijestiti da se širitelji novog pokreta odriču nekih vjerskih običaja Židova (kao obrezanje) da bi kršćanstvo učinili prihvatljivijim ljudima drugih narodnosti i drugačije kulture. Židovima je to izgledalo kao potkopavanje nacionalne baštine i zato su pokušali Pavla smaknuti.
Kršćani Jeruzalema otkrili su na vrijeme zavjeru te sklonili Pavla najprije u Cezareju, gdje je stolovao rimski upravitelj a zatim u njegov rodni grad Tarz u Maloj Aziji. Tu će Pavao kroz kojih osam godina studirati i moliti čekajući novu šansu da se uključi u tim Kristovih propovjednika. Prema Dj 11, 25 Barnaba će prilikom obilaska Crkve u Antiohiji, nastale pretežno od obraćenih pogana, uvidjeti da je to prikladna sredina za nastavak Pavlova rada. On polazi u Tarz po Pavla, uvodi ga u antiohijsku zajednicu i ondje se njih dvojica kroz godinu dana vježbaju prije nego ih Crkva izdvoji za misionarski rad među poganima (usp. 11, 26 i 13, 1-3). Naše čitanje završava sažetkom o miru koji je uživala Crkva Palestine, “izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Duha Svetoga” (r. 31). Ovim Luka ističe da Crkva može rasti brojem i kvalitetom – misionarskim djelovanjem i unutarnjim produbljenjem prihvaćene vjere. Zato što je u njoj prisutan Duh Pomoćnik i Tješitelj.
Od Barnabe iz ovog čitanja trebamo svi učiti gledati u ljudima najprije pozitivno te ne odbacivati ih radi starih grijeha.Postoje li i u našoj zajednici vjernika koji po starim grijesima mjere nove postupke obraćenih članova zajednice? Ima li onih koji sumnjaju u tuđe dobre namjere i poštenje pa podliježu mani sumnjičenja za sve i svašta? Na osobnom iskustvu uvidio sam da u našoj župnoj zajednici vjernika ima itekako onih koji ne samo da po starim grijesima mjere postupke obraćenih članova, nego ima i onih koji tuđi čitav život prosuđuju ne po postupcima obraćenih članova, nego po starim tračevima i nebulozama te klevetama. Zato zborna molitva današnje svete mise veli:
Bože, od tebe nam je spasenje i posinjenje.
Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju:udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu.
Po Gospodinu!
Pripjevni psalam 22 zaziva hvalu Bogu u vjerničkoj zajednici. Treća kitica spomenutog psalma ima u vidu činjenicu da će poslije smrti svi pred Boga doći u poklonstvenom stavu bez imalo bahatosti i oholosti. Zato i veli tekst psalma da će se „pred njim sagnuti svi što u prah silaze“. I dok oholost i bahatost smrtnika prolazi potomstvo autora psalma „pripovijedat će sljedećem koljenu, o njegovoj pravdi navješćivati narodu budućem:“Ovo učini Gospodin!“
Drugo čitanje je iz Prve Ivanove poslanice.Ljubav koju Krist od nas traži da je iskazujemo ljudima nije neki puki osjećaj. Ona traži da se bez kolebanja zauzmemo za pravednost i istinu. Ovaj odlomak Prve Ivanove pretpostavlja povijesnu situaciju vjerničke nedosljednosti kod prvih naslovnika ove poslanice. Neki od njih, pod utjecajem gnostičkih struja koje su prenaglašavale vjersko znanje i teoretsku vjeru, smatrali su da život vjernika nije važan nakon što prihvatimo darovano oproštenje i vjerom se oslonimo na Krista. Sveti pisac opominje da izbjegavamo grijehe (2, 1) i tvrdi da sama teoretska vjera nije dostatna.
Poziv na ljubav ne “riječju i jezikom, već djelom i istinom” (r. 18) povijesno se odnosio na krivovjerce koji su iskreno smatrali da je za spasenje dovoljna vjera u Krista, a nisu u načelu jedno govorili a drugo činili. Za svetog pisca ljubav, istina i svjetlo su načini prikazivanja objave očitovane u Kristu koja je dostupna krštenicima. Tko misli da je od istine (r. 19), a mrzi svoga brata, on nije u istini očitovanoj po Isusu. Istina, dogođena i dostupna istina, očituje se u djelima ljubavi prema bližnjemu koji je ovdje prvenstveno član zajednice krštenih, ali nisu isključeni ni ostali ljudi. Krivovjerci su se pozivali na savjest vjernika, koju sveti pisac ovdje zove srcem: “I umirit ćemo pred njim svoje srce, ako nas ono bilo u čem osuđuje” (r. 19-20). Ako i dalje smatraju da je potrebno djelima dokazivati svoju uključenost u spasenje darovano od Krista, vjernici su nesigurni o svom položaju – tvrde krivovjerci. Nadahnuti pisac uči da je Bog veći od naše savjesti zato što sve zna. On zbiljski oprašta raskajanim grešnicima čineći ih svojom djecom. Kao što se Isusova ljubav prema Ocu sastojala u vršenju djela koja mu Otac daje (usp. Iv 8,29), tako se i vjera krštenika sastoji u prakticiranju ljubavi koju Isus traži. U recima 21-22 uči sveti pisac da je naša prosidbena molitva iskrena i uspješna samo ako “čuvamo zapovijedi Božje”. To je saveznički odnos: Bog saveznik traži da vršimo prihvaćene obaveze saveza, a on će prema nama postupati kao saveznički partner koji drži svoja obećanja.
U r. 23 sveti pisac pokazuje da se vjera u Isusa bitno pokazuje i upotpunjuje ljubavlju prema bližnjima: “I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed”. On će kasnije istaknuti da se ljubav Božja prema nama očitovala po tome što je Bog poslao svoga Sina kao pomirnicu za grijehe naše (usp. 4,8-9). Tko vjeruje u očitovanje ljubavi Božje u Kristu, dužan je vjeru u Krista dopunjavati praksom ljubavi prema bližnjemu.
Naša međusobna ljubav produžetak je Božje ljubavi prema nama. Ovakvim učenjem sveti pisac izbjegava dogmatski konzervativizam po kojem bi bilo dovoljno prihvaćati ispravne formule vjere. On izbjegava i pojednostavljeni fideizam po kojem je dovoljno vjernički se izručiti Isusu. Ovaj sveti pisac ne odobrava ni doktrinarni liberalizam koji kršćanstvo svodi na određeni način življenja, a vjerska nauka navodno nije važna.
Tko ovako vjeruje i prakticira ljubav prema bližnjemu, “ostaje u Kristu i Krist u njemu (r. 24). Isti Bog koji daje zapovijed ljubavi, daje i Duha Pomoćnika koji boravi u krštenicima kao zalog povezanosti vjernika s Kristom Gospodinom i međusobno.Zapovijed vjerovati u Krista kao Sina Božjega i sveopćeg Spasitelja bitno je popraćena odredbom ljubiti bližnje kao što Krist ljubi: nesebično, neopozivo, radi njih samih. Zato darovna molitva veli:
Bože, ova je žrtva časna razmjena darova,(admirabile comertium)
kojom nas činiš dionicima božanske naravi: daj da tu stvarnost spoznamo i životom iskusimo.
Po Kristu!
Evanđelje današnje nedjelje je po Ivanu. Nemoguće nam je ispuniti poslanje koje nam Krist povjerava ako nemamo osjećaj kao i on i ako ne postupamo u životu prožeti snagom koju nam on svakodnevno nudi svojom riječju i svojim otajstvima. Ovaj odlomak je razrađena alegorija u kojoj se Isus predstavlja kao trs a učenike naziva lozama koje moraju ostati s trsom povezane da bi donosile rod. Prema Iv 4, 23 Isus je u razgovoru sa Samarijankom najavio vrijeme kad će se “istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac”. Prema Iv 6, 32 u Isusu Bog daje ljudima “kruh s neba, kruh istinski”. Ovdje se sam Isus naziva istinskim trsom. U kontekstu četvrtog evanđelja ovim simbolima Isus najavljuje nadomjestak neke religijske zbilje iz Starog zavjeta. Ovdje Isus najavljuje kako je za spasenje nužno ostati s njime.
Otac ga je učinio trsom na kojem rastu loze Izraela. Kao što mu Otac daje ovce koje u njemu prepoznaju i prihvaćaju dobrog pastira, tako obrezuje loze na Isusu trsu da donose više roda. Isus čisti učenike po riječi svojoj. To su njegove riječi i djela, sve što je činio i govorio. Potičući učenike da ostanu na njemu kao loze na trsu, Isus traži da trajno prihvaćaju život i ljubav koju im dariva te da u njoj rastu. U govoru o kruhu života Isus je istaknuo da u njemu ostaje onaj koji jede njegovo tijelo i pije njegovu krv (6, 56), a ovdje ističe da donosi mnogo roda onaj vjernik koji zbiljski ostaje u njemu. U r. 5 “bez mene” znači odvojeno od Isusa kao trsa. Bez Isusa ne možemo činiti ništa eshatonski vrijedno, što nadilazi granice vremena i prolaznosti. U r. 6 izrazi “izbace ga” i “usahne” prema grčkom izvorniku su takozvani gnomički aorist ili poslovična izreka koja sadrži radnju što se ponavlja: bilo koji Isusov sljedbenik i u bilo koje vrijeme biva odbačen i izložen sušenju, kad raskine životnu povezanost s izvorištem koje je Isus. Tko ostaje u Isusu, djeluje u svjetlu njegove Riječi. Molitve takvog vjernika (usp. r. 7) bivaju uslišane, jer ih upravlja snagom imena Isusova (usp. 14, 13 i 16, 23), s pouzdanjem i sviješću da prosi ono što je “po volji njegovoj” (1 Iv 5, 14).
Budući da učenici u svijetu nastavljaju Isusovo poslanje, takvom povezanošću s njime kao trsom oni proslavljaju Oca nebeskog. Oni trebaju donositi duhovni rod u povijesnom svijetu. Što to više čine, više proslavljuju Boga. Redak 8 ovog odlomka temelj je misijske djelatnosti prema četvrtom evanđelisti. Isus je tokom mesijanskog djelovanja proslavljao Oca. Odlaskom u nasilnu smrt iz vjernosti prema Ocu i ljudima, njegovo povijesno poslanje prestaje, ali se nastavlja u Crkvi i po Crkvi kao zajednici učenika. Otac se proslavljuje jednako po njegovoj vjernosti Sinu kao i po njihovu evangelizatorskom djelovanju u svijetu.
Ova nas misa podsjeća da je povezanost s Isusom i međusobno duhovni temelj plodnog djelovanja Crkve u svijetu. Tu povezanost možemo uvijek produbljivati i pročišćavati.Zato pričesna molitva veli:
Ja sam pravi trs,vi loze, govori Gospodin:
tko ostaje u meni i ja u njemu,
taj donosi mnogo roda, aleluja!
