Već nekoliko godina, član Forumu nasa-lika.com, Vera Biondić piše pjesme. Tematika im je razna od zavičajnih, pejzažnih, posvećenih, ljubavnih, sve zavisi od trenutka, vremena, okoline i događanja. Ovih dana svjetlo dana ugledala je njena prva zbirka pjesma “Lika u srcu”. Malo opširnije pročitajte u predgovoru Dijane Klarić, prof. hrv. jezika i knjiž. i dipl. knjižničar koja je ujedno i lektorirala zbirku.
Promocija Zbirke održat će se 25.05.2012. godine u Gradskoj knjižnici Virovitica.
PREDGOVOR:
Zbirka pjesmama “Lika u srcu” tematski je podijeljena na zavičajne, pejzažne, ljubavne i pjesme s posvetom.
U zavičajnim pjesmama, ali i u cijeloj zbirci, središnja je tema Lika, pri čemu se tematizira izgled i ponašanje Ličana, ali i običaji koji su se do današnjih dana zadržali u Lici.
Od početka, pa sve do druge polovice 20. st. jedan dio Ličana, radi neimaštine, odlazi u bogatije dijelove Hrvatske. Jedna takva regija svakako je bila i Slavonija, nekadašnja plodonosna i obećana zemlja. I sama je autorica porijeklom slavonska Ličanka, čiji su se preci odselili iz Like kako bi u Slavoniji pronašli bolji život, pa u pjesmama tematizira i vezu Like i Slavonije, a također opisuje i put vlastite obitelji koju je život doveo u Slavoniju.
Posebno mjesto u zavičajnom dijelu zbirke zauzimaju Saborsko i Levinovac, dva autoričina doma, jedan dom je u Lici, dom iz kojega sežu korijeni, dom u kojem je rođen Verin djed, dom predaka, a drugi je dom onaj kojeg je Vera zatekla svojim prvim udisajem, dom kojeg čine korijeni korijena jedne ličkoslavonske obitelji.
S jednakom nježnošću, istovremeno i djetinjom i majčinskom, kao i detaljnim, a opet jednostavnim i romantičnim opisima, Vera opisuje slavonsko ljeto i trešnju svog djetinjstva, ali i ličku zimu i njen ponos Velebit; onomatopejom uljuljkava nas u ljetni popodnevni drijem, ali i u jesenju melankoliju, a s jednakom privrženošću i ponosom provodi nas kroz Saborsko i Levinovac, Krasno, Crni Kal, Kruščicu, Gacku dolinu… Nije li i to dokaz kako je sve ono što je bitno – očima nevidljivo, te da ljubav nema granica i da je svemoćna?
Autorica evocira stara vremena u kojima su se njegovali stari običaji i žali za tim vremenima jer danas, u 21. stoljeću, polako, ali sigurno zaboravljaju se tradicija i stari običaji: prelo, spremanje zimnice, samica, dangubica, čijalo, stara mlinica…
Sve odvukla tuđina je za boljim životom
A srce nam ostalo je tu za našim plotom!
Pjesnici slavonske provenijencije odlikuju se slikovitošću i minimalizmom u stihovima. Kroz nekoliko stihova, kratkih poteza kistom, autorica s jednakom ljupkošću opisuje i slavonske i ličke prirodne ljepote, ali i svakodnevne prirodne pojave:
Kaplja kiše
Na prozorsko staklo
Kaplja kiše pala,
Prozirna je, blista,
Mokra je i mala.
Ljubi staklo nježno,
Klizi polagano,
Zagleda u sobu
Sve u njoj je strano.
I sve brže klizi
Što je kraju bliže,
A na njeno mjesto
Druga kaplja stiže.
Treći dio zbirke čine stihovi s posvetom kroz koje autoricu intimnije upoznajemo kao majku, suprugu, dijete, unuku, sestru i prijateljicu, a posljednji dio zbirke čine ljubavni stihovi. Stihovi s posvetom portretiraju lirske subjekte, te iščitavajući epitete gotovo možemo nacrtati subjekt o kojemu pjesnikinja piše:
Moj tata
Pomalo svijen, tih i blijed,
Ispijen nabran, ćelav i sijed.
Tužnog pogleda, očiju sjetnih
Nekada toplih, veselih sretnih.
Bezvoljne priče, tužnoga glasa
U prošlosti živi i traži spasa.
Sa štapom u ruci hodi polako,
Gledam i znam da nije mu lako.
I stalno priča život svoj,
Takav je, sjetan, tata moj.
Ličani su poznati kao jednostavni, vrijedni, pošteni, ponositi, kršni, pravedni, hrabri i vjerni ljudi. U tom kršu, materijalnom minimalizmu, ali duhovnom carstvu, rađali su se, i rađaju se, ljudi koji ljepotu pronalaze u jednostavnim stvarima. Bog je na jednom mjestu spojio dvije stvari koje se ne mijenjaju: ljepotu prirode i ljepotu čovjeka. Svaki je Ličanin povezan s prirodnim ljepotama, povezan je sa zemljom, teškim radom, povezan je s vjerom i Bogom.
Bogobojazno Ličanin pazi na darove što mu ih Bog dariva. Teškim radom, u tišini, uzima oruđe i obrađuje tešku zemlju, hrani mršave ovčice, skuplja šljive za rakiju koja će ga grijati u hladnim ličkim zimama, štedi šumu, cijeni svako drvo, pa makar se i smrzavao, on se ne rasipa prirodnim bogatstvima, nego razmišlja o svojoj djeci, unucima, o svima onima koji dolaze nakon njega, o svima onima koji će hodati po toj istoj tvrdoj zemlji, o svima onima koji će čuvati svoje ovčice, skupljati šljive, o svima onima koji će ostati, a ne otići, ali i o svima onima koji su otišli, ali će se vratiti jer – takvi su Ličani. Mogu otići i na kraj svijeta, ali Liku nose u srcu i Lika ih zove, mami, doziva.
Lika ne može bez Ličana, niti Ličani bez Like.
Dijana Klarić, prof. hrv. jezika i knjiž. i dipl. knjižničar
Mile Dujmović
