Prije 147 godina, 10. siječnja 1878., u Dubokom Dolu nedaleko od Gračaca rodio se Marijan Matijević, poznat kao “Lički Samson”, “Herkul Zlatnog Srca” i “Čovjek Medvjed”. Taj iznimni Ličanin proslavio se kao najjači čovjek svijeta, a njegova nevjerojatna fizička snaga ostavila je trag u povijesti sporta i humanitarnog rada.
Matijević je odrastao u siromašnoj seljačkoj obitelji i već kao mladić krenuo trbuhom za kruhom. Radio je na teškim fizičkim poslovima u Lici i Njemačkoj, gdje mu se život zauvijek promijenio. Godine 1897., u Berlinu, izazvao je tadašnjeg prvaka u teškoj atletici Huga Webera i bez poteškoća ga pobijedio, postavši zvijezda cirkuskih arena.
S visinom od samo 170 centimetara i manje od 100 kilograma, Marijan nije izgledao poput klasičnog snagatora, ali njegova nevjerojatna snaga zadivila je svijet. Postao je svjetski prvak u Ankari 1904., gdje mu je sultan Abdul Hamid II. osobno uručio najviše tursko odličje.
Među njegovim najimpresivnijim pobjedama bila je ona iz 1907. protiv talijanskog boksačkog diva Prima Carnera, visokog više od dva metra i teškog 120 kilograma. Matijević ga je s lakoćom podigao i bacio izvan ringa. Tijekom karijere demonstrirao je nadljudsku snagu: savijao je željezo, lomio konjske potkove, držao zrakoplove u polijetanju i povlačio trgovačke brodove.
U Americi je zbog svojih podviga osvojio zlatnu kolajnu s natpisom “Najjači čovjek na svijetu”, a medicinska istraživanja u Chicagu otkrila su tajnu njegove snage — dvostruko koštano tkivo na rukama, prsima i vratu.
Marijan Matijević nije bio samo izvanredan sportaš, već i veliki humanitarac. Gotovo sav zarađeni novac dijelio je siromašnima, Crvenom križu i za pomoć ratnim stradalnicima. Financirao je istraživanja Nikole Tesle, pomogao elektrifikaciju Županje te podmirivao dugove svojih sugrađana. Tesla mu je 1927. u New Yorku organizirao večeru, gdje je Matijević goste zabavljao trganjem željeznih lonaca.
Matijević je preminuo 24. prosinca 1951. u Zagrebu od teške upale pluća, a pokopan je na Božić na gradskom groblju u Županji. Do posljednjih dana demonstrirao je nevjerojatnu snagu, gurajući natovarene vagone na kolodvoru. Njegova posljednja borba održana je samo sedam dana prije smrti.
Unatoč svim postignućima, Marijan Matijević nije dobio zasluženo priznanje u domovini. Njegove nagrade i odlikovanja dijelom se čuvaju u Muzeju Like u Gračacu, Institutu Ivo Pilar u Zagrebu te Muzeju Nikole Tesle u Beogradu. U Hrvatskoj ne postoji niti jedna ulica ili spomenik posvećen ovom velikanu.
Njegova unuka Irena podsjeća da je Tito cijenio Matijevića zbog njegovih dobročinstava, a Marijan je posjećivao Beograd naoružan pištoljem, kojem se nitko nije usuđivao prigovoriti.
Marijan Matijević bio je istinska legenda, ne samo zbog nevjerojatne fizičke snage, nego i zbog svog velikog srca. Danas ostaje simbolom ljudske upornosti, hrabrosti i nesebičnosti. Vrijeme je da Hrvatska prepozna njegovu veličinu i oda mu počast kakvu zaslužuje.
L.O.
