Ništa nije tako ponižavajuće kao voljeti nekog do te mjere da mu možete oprostiti.
Oprostite neprijateljima, ali nikad nemojte zaboraviti njihova imena.
Odlomak prvog čitanja iz Izaijine knjige, uzet iz središnjeg dijela koji se zove “Knjiga utjehe”, dio je propovijedi proroka u babilonskom sužanjstvu sunarodnjacima koji su kroz 50 godina prisilnog boravka u tuđoj zemlji počeli sumnjati u Božju sposobnost ili spremnost da ih vrati u zemlju otaca. To je proročka najava povratka kao novoga stvaranja ili novoga izlaska, koji će nadići čudesnost izlaska iz egipatskog ropstva. Ovo je u hebrejskom izvorniku prorokova pjesma u čast Bogu koji jedini spašava, i to spašava grešni svoj narod, bez njegovih prethodnih zasluga.
“Ne spominjite se onoga što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo” (r. 18). Zbio se izlazak iz Egipta pod mudrim i moćnim Mojsijevim vodstvom, ali zbilo se i rušenje Jeruzalema s odvođenjem kralja i naroda u Babiloniju. “Evo činim nešto novo: već nastaje!” (r. 19a). Prorok je u pojavi mladog perzijskog kralja Kira god. 555, prije Krista po Božjem nadahnuću vidio novu međunarodnu političku silu koja će srušiti babilonsku moć i zasužnjenim narodima dopustiti povratak u domovinu. U političkim promjenama Bog će omogućiti i novi izlazak svoga naroda. “Zar ne opažate?” (r. 19b) je prorokov poziv na obnovu pouzdanja u Boga gospodara prirode i ljudske povijesti. Ovako formulirano pitanje odražava klonuće i malodušje prorokovih povijesnih slušatelja.
“Put ću napraviti u pustinji i staze u pustoši” (r. 19c) je najava prolaza kroz Sirsku pustinju, južno od Babilonije, kroz koju su god. 597. i 586. pr. Kr. provedeni izraelski sužnjevii na svom putu u robiju. “Narod koji sam sebi sazdao, moju će kazivati hvalu” (r. 21) je obnova saveza s Božje strane: Izrael je i u sužanjstvu saveznički narod Božji kojega njegov vjerni saveznik ne napušta. Kad doživi novi izlazak, taj narod će iskazivati hvalu Bogu savezniku.
U nastavku Bog preko proroka predbacuje Jakovu pomanjkanje molitvenog pouzdanja i brojne grijehe kojima je Izrael vrijeđao svoga Boga. Pred osvajanje Jeruzalema vladalo je praznovjerno uvjerenje da je sveti grad nerazoriv bez obzira na kršenje savezničkih obaveza prema Bogu od strane pojedinaca, kraljevskog dvora i cijelog naroda. Grijeh je ozbiljna činjenica u narodu Božjem koja se ne smije zataškavati ili nijekati.
“A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem, i grijeha se tvojih ne spominjem” (r. 25). Izrael ne priznaje niti se kaje za svoje grijehe, a Bog – budući da je samo milosrđe i ljubav, oprašta svome narodu bez ikakvih prethodnih zasluga. Ovakvim isticanjem Božje milosrdne dobrote prorok nije želio potaknuti svoje sunarodnjake na nove grijehe niti na preuzetnost, nego na početak pouzdanja u Boga koji u sužanjstvu vidi patnje svoga naroda i spreman je pomoći. Iz prorokove propovijedi, za nas koji smo Crkva sabrana iz različitih naroda svijeta, izlazi potreba svijesti o zbiljnosti grijeha u vjerničkoj zajednici i u svijetu te o milosrđu Boga koji može i hoće opraštati grijehe.Bog se već u Starom zavjetu očitovao kao Bog praštanja. Stoga je neshvatljiv primjer kršćana koji svakodnevno „pišu i pamte“ pogreške svojih sugrađana i susjeda, a ti isti slove kao „uzorni vjernici“. Redovito se osvećuju na razne načine, a najviše svojim zlim jezikom iz kojega prolijevaju otrov svoga srca, ljubomoru i zavist po drugima. Neka zavapiju bolje Gospodinu poput psalimiste: „Iscijeli mi dušu, jer tebi sagriješih!“
Po svjedočanstvu Isusa Krista Bog je pokazao svoju vjernost prema svima. U njemu i nas poziva da tu vjernost pokazujemo ljudima s kojima živimo. Da li je Crkva uvijek vjerna Isusu i čovjeku po Isusovom primjeru? Čini mi se ipak da su pojedinci u Crkvi daleko odmaglili od vjernosti čovjeku i Isusova puta ponajprije prolijevajući uzaludne riječi iz otrovnog svoga srca, dok se u isto vrijeme kunu u vjernost i odanost Kristu? U odlomaku iz Druge poslanice Korinćanima Pavao umiruje razočarane Korinćane koji su njegovu odgodu najavljenog dolaska pokušali rastumačiti kao Apostolovu nedosljednost i pomanjkanje ljubavi prema crkvenoj zajednici.
Kako je razlog promjene plana bilo nešto vezano uz njegovo misionarsko djelovanje među poganima, a to djelovanje Pavao je prihvatio kao od Boga naloženo, on na početku današnjeg odlomka kaže: “Bog je svjedok: naša riječ vama nije ‘Da’ i ‘Ne'” (r. 18). Govori o sebi i svojim suradnicima u misijskom djelovanju. Nisu prevrtljivi, kako ih optužuju protivnici u Korintu nego su iz viših razloga, koje su smatrali obaveznima pred Bogom, odgodili najavljeni dolazak među Korinćane. U nastavku iznosi da on, Silvan i Timotej naviještaju poganima Isusa Krista koji je trajno Božje “da” ljudima. Silvan je bio antiohijski kršćanin kojega je Pavao na početku svoga drugog misijskog putovanja, god. 49., odabrao za svoga stalnog suradnika (usp. Dj 15, 40). Kad su na tom putu stigli u Listru, u kojoj je Pavao nekoliko godina ranije, za vrijeme svoga prvog misijskog putovanja, navijestio evanđelje i zasadio Crkvu, uzeli su za suradnika i Timoteja koji je bio sin Grka i obraćene Židovke Eunike (Dj 16, 1-3; 2 Tim 1,5). Tri godine proveli su u Efezu i Pavao je odatle primao izvještaje o stanju u Korintu te slao poruke i pisma. Kad ovdje ističe da je Krist kojega misionari propovijedaju trajno Božje “da” svim ljudima, hoće reći da je propovijedanje evanđelja – kojemu je glavni sadržaj – Krist razlog odgađanja dolaska u Korint.
U Kristu su sva Božja obećanja “da” (r. 20a). Bog ostaje vjeran onome što je u Kristu za ljude učinio a sada po djelovanju misionara nudi svima ljudima. “Stoga po njemu i naš ‘Amen’ Bogu na slavu!” (r. 20b). Ovim Apostol podsjeća na liturgiju kršćanske zajednice u kojoj prisutni vjernici na predstojnikove molitve često odgovaraju s “Amen” u znak pristajanja ili pridruživanja onome što u njihovo ime predvoditelj svetog čina izgovara i čini. Pavao svoje misionarsko djelovanje gleda kao životnu liturgiju. Pristao je na promjenu plana uslijed koje je moralo doći do odgode pohoda Korintu zato što je uvidio da tako Bog traži. Njegov egzistencijalni “Amen” razljutio je Korinćane, a Apostol je samo želio slaviti Boga svojim djelovanjem.
S ponosom ističe Apostol da njega sa suradnicima, kao i same korintske kršćane Bog “utvrđuje za Krista” (r. 21a). Oni koji žele ostati vjerni Bogu po Kristu brzo će ponovno naći zajednički jezik, ako žele u svijetu nastavljati Kristovo poslanje. “On nas i pomaza, on nas i zapečati i u srca naša dade zalog – Duha” (21b-22). Ovdje Apostol podsjeća svoje povijesne čitaoce i nas danas na krsno pomazanje Duhom svetim koje je najprije udio na Isusovoj pomazanosti Duhom (usp. Dj 10, 38; Ef 1, 13-14) a onda i garancija punog spasenja. Pomazani Duhom na krštenju kao sakramentu pridruženja Kristu i Crkvi, Korinćani i njihov Apostol nastoje u promjenjivim događajima života otkrivati volju Božju i otklanjati nastale nesporazume. To trebamo i mi činiti.
Oproštenje grijeha je čudo Božje dobrote. Ono je znak iscjeljenja čovjekova srca. U evanđelju Isus je ponovno u Kafarnaumu, ribarskom i trgovačkom gradiću na obali Genezaretskog jezera u kojem su ljudi bili gladni riječi Božje. Propovijeda u kući, koja je vjerojatno Petrova i u kojoj je načinio svoje kafarnaumsko boravište. Ljudi su ne samo u kući nego i pred vratima s pažnjom slušali kako propovijeda Riječ. Naši su prevodioci ovdje napisali velikim slovom Riječ da donekle izreknu ono što je sadržano u grčkom članu (ho logos). To je riječ Božja koju su kafarnaumski slušatelji zanosno pohvalili: “Nova li i snažna nauka!” (Mk 1, 27)
Dok je Isus u kući propovijedao, četvorica prijatelja jednog paraliziranog bolesnika odlučila su zamoliti Isusa da ozdravi bolesnika. To su mogli biti braća ribari koje je Isus među prvima pozvao u uži krug svojih učenika: Petar i Andrija te Jakov i Ivan. Oni su dakako imali pristanak bolesnika za ovakav plan i ovim su pokazali svoju vjeru u Isusa. Kako radi mnoštva slušatelja s bolesnikom nisu mogli proći do Isusa, popeli su se po izvanjskim stepenicama na ravni krov galilejske kuće, razmaknuli balvane i slamu te spustili bolesnika pred Isusa. Vidjevši njihovu vjeru, koja je očito morala postojati i kod bolesnika, Isus govori: “Sinko, otpuštaju ti se grijesi!” (r. 5b). “Otpuštaju se” je pasiv, tj. Bog otpušta po Isusu. Valja pretpostaviti da su grijesi ovog bolesnika bili poznati prisutnim mještanima. Bolesnikova je vjera bila tim veća što je, unatoč razglašenosti svoga grešnog stanja, pristao da bude stavljen pred Isusa, milosrdnog uprisutnitelja Božjeg kraljevstva. Izjavljujući javno da Bog poznatom grešniku po njemu oprašta grijehe, Isus pokazuje svijest o samom sebi: zna da Bog po njemu djeluje u svijetu grešnih i bolesnih ljudi.
Pismoznanci su bili teolozi onog vremena, posebni stalež obrazovanih Židova koji su svoje sunarodnjake učili pismenosti, povijesti, književnosti i vjeri. Vrlo dobro su razumjeli Isusov pasiv “otpuštaju ti se grijesi”. Budući da su Isusa smatrali običnim čovjekom koji ne može imati božanskih svojstava, proglasili su ga huliteljem koji vrijeđa Boga suverenog gospodara oproštenja. Oni tu svoju misao nisu mogli glasno izreći pred svima prisutnima, ali ih je Isus pročitao pa svima proglasio što mu oni prigovaraju. Zato pita: “Da li je lakše reći uzetomu ‘Otpuštaju ti se grijesi’ ili ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodi’?” (r. 9). Budući da se oproštenje grijeha ne primjećuje fizičkim osjetilima, po sebi je lakše pred ljudima reći da se grešniku opraštaju grijesi. To nitko ne može provjeriti. Zatim Isus u potvrdu svoje nadležnosti da u ime Božje oprašta grijehe na očigled svih prisutnih ozdravlja bolesnika. Naređujući mu da uzme svoju postelju i pode kući, Isus najavljuje da je ozdravljenje zbiljsko i trajno. Ovaj puta Isus liječi samom proročkom riječju, bez fizičkog dodirivanja bolesnika. To još više potvrđuje njegovu ovlast da oprašta grijehe. Činjenica ljudske grešnosti te potreba obraćenja i oproštenja koje Bog dariva sastavni je dio Riječi koju Isus propovijeda.
Bolesnik i prisutni dobronamjerni ljudi slave Boga: “Takvo što nikad još ne vidjesmo!” (r. 12b). Budući da Matej, Marko i Luka donose ovo čudesno ozdravljenje kao dokaz Isusove ovlaštenosti da oprašta grijehe u ime Božje, prva je Crkva u ovoj zgodi obnavljala svoju vjeru u oproštenje grijeha. Ne ističemo uzalud u Apostolskom vjerovanju: “Vjerujem u oproštenje grijeha.” Danas Bog oprašta grijehe po Kristu u Crkvi: najprije u sakramentu krsta a onda u sakramentu ispovijedi ili pomirenja s Bogom i Crkvom. Kako se služimo sakramentalnim pomirenjem s Bogom? Da li kao zajednica i pojedinci objavljujemo Boga koji je nadležan i spreman opraštati grijehe?
NjaM
